Goran Vojnović za Telegram: Naši domoljubi prije će odreći Pape nego Gospe i nema tko će ih razuvjeriti
Shvatit će i Papa, nema ga tko može razuvjeriti nacionaliste
„Sve te religije (islam, pravoslavlje i katolicizam) su na određen način nacionalizirane, iako imaju mogućnost boriti se protiv nacionalizma u ime univerzalnog principa vjere. Kada je riječ o vjerskom fundamentalizmu, on je internacionalan, a kulturni fundamentalizam je nacionalan. To je zanimljiva razlika. Naši svećenici u Srbiji, Hrvatskoj i drugdje prihvatili su nešto, što je ustvari velika izdaja, naime da svećenik više brine o podizanju kulta svoje nacije nego o svojoj Crkvi i vjeri. To se zove transfer sakralnosti. Na prvo je mjesto postavljen nacionalizam, koji gradi na kultu nacije kao osnovne svetinje, što bi mogli opisati kao političnu religiju.“
Tako je u razgovoru za Delo nedavno govorio srpski etnolog i antropolog dr. Ivan Ćolović, a njegove su me riječi podsjetile na to, kad sam prije nekoliko godina za vjerski program TV Slovenija režirao televizijski portret koparskog biskupa, ustanovitelja katoličke revije Ognjišče. Sjedio sam tada jednog dana poslije snimanja u društvu autorice portreta, biskupa i njegovih prijatelja, teologa i svećenika, koji su u portretu nastupali, i u jeku opuštenog razgovora o aktualnim dešavanjima u Sloveniji i svijetu, zapitao okupljeno društvo, onako mladalački naivno, zašto slovenska i hrvatska crkva ne dignu zajednički glas protiv razmirica slovenske i hrvatske države.
Suživot dviju susjednih katoličkih zemalja
Bilo je to, sjetit ćete se, vrijeme povećanih napetosti između naše dvije države, junačkih verbalnih bitaka za Piranski zaljev i otoke na Muri, a ja, onako mladalački naivno, pomislih, katolici ovamo, katolici onamo, pa upitah te važne crkvene ljude, zašto sa svojim hrvatskim kolegama nešto ne učine za bolji i mirniji suživot dviju susjednih katoličkih zemalja.
I znate što su mi odgovorili? Da su oni to već davnih dana pokušali, ali da su hrvatski klerici preveliki nacionalisti. Tako mi, kunem vam se, rekoše slovenski svećenici i teolozi, koji su, barem ih ja tako doživljavam, a ne libe se to ni sami priznati, slovenski nacionalisti.
Da je nacionalizam religija, kako reče dr.Ćolović, zvuči savršeno logično. Jer za vjeru u to da su Srbi, Hrvati ili Slovenci nebeski narodi vrijedni nekritičkog obožavanja, potreban je veliki, neviđeni talent za vjeru. Povjerovati u božanstvenost naših naroda i narodnosti uz pregršt materijalnih dokaza koje svjedoče o upravo suprotnom, zahtjeva ljude amputiranih organa za sumnju u ponuđenu im istinu. A kada takvi ljudi jednom povjeruju, onda tu nema više nema debate pa makar se u nju upleo sam Papa.
Slovenci sretni jer ga Papa zabio Hrvatima
Zato će ti se naši ljudi, nakon što je papa Franjo posumnjao u Gospu iz Međugorja, radije odreći njega, pa ako treba i cijele Rimokatoličke crkve, nego svog, domaćeg ukazanja. Jer papa, pa neka je sto puta papa i uz to još iz naše Argentine, ipak nije naš čovjek. Šta on može znati o našoj Gospi? Nije on ni Sedlarov film gled’o, a kamoli po Međugorju hod’o.
Nepriznanje Vatikana Gospe iz Međugorja bolan je udarac, ali prije svega je to udarac na nedodirljivost nečega što je naše, kolektivno svojstvo. Ono nije toliko udarac u intimnu vjeru ljudi, koji su Međugorje svih ovih godina pohodili, vjerujući da će se tamo približiti Njemu, prosvijetliti se ili naći ono za čime u svojim životima tragaju, koliko ono vrijeđa našu nacionalnu bit. Zato je nepriznanje uvrijedilo čak i ovdašnje ateiste, a opet su mu se tiho obradovali slovenski katolici jer ga je papa zabio Hrvatima.
Mogli bi papa, patrijarh i reis ulema zajedno pokucati na vrata nacionalista i pričati im u jedan glas o Srebrenici, o Vukovaru i o Ahmićima, pokazivati slike logora i spaljenih sela, predočiti bankovne račune velikih narodnih vođa, navoditi broj nezaposlenih, brojati milijarde javnoga duga, uspoređivati visinu ovdašnjih plaća i penzija sa danskim ili norveškim, i tko zna što sve još bi im mogli napričati, ali čim bi oni otišli, naši bi se domoljubi digli na noge, stavili ruku na svoje veliko domovinsko srce i, ponosnije nego ikada, stali uzvikivati ime svoje države.
I nije papa Franjo svojom odlukom uzdrmao ljudsku vjeru naših vjernika nacionalista u Gospu, nego je samo produbio njihovo nepovjerenje prema strancima, u ovom slučaju prema sebi. Jer, shvatit će to i papa jednog lijepog dana, nema ga tko može razuvjeriti nacionaliste.
Nedostatak vrhovne nacionalističke institucije
Nema naime u svijetu nacionalizma vrhovnog nacionaliste koji će odnekuda doći i reći vam da je ukazanje svetoga hrvatskoga ili slovenskoga naroda lažno, da se vama samo učinilo da vidite nešto od boga dano, svemoćno i bezgrešno, a da vam je to tek nekoliko fakinski raspoloženih klinaca poturilo da se napalite, ne bi li oni od vašeg zapaljenja dobro zaradili. Nema te vrhovne nacionalističke institucije, nema nacionalističkog Vatikana, koji će presuditi da vi, za razliku od, šta ja znam, portugalskih ili francuskih nacionalista, nemate pravo javno proglašavati sebe i svoj narod boljim, ljepšim i pametnijim od drugih. Nema nikoga tko će tridesetogodišnju bezuvjetnu vjeru u nešto nevidljivo i neopipljivo u tren oka odbaciti i reći vam da ni Hrvati, ni Slovenci, ni Srbi, ni Bošnjaci nisu nešto u što bi trebalo vjerovati.
Nema dakle nikoga i ničega tko bi vas mogao razuvjeriti, pa tako i dalje, sa Međugorjem ili bez njega, svi naši nacionalisti vjeruju u sebe i svoj rod kao u čudo božje, i ne kolebaju se u toj vjeri ni za tren trena. Mogli bi njima papa, patrijarh i reis ulema zajedno pokucati na vrata i pričati im u jedan glas o Srebrenici, o Vukovaru i o Ahmićima, pokazivati slike logora i spaljenih sela, čitati ispovijesti ubojica i silovatelja, predočiti bankovne račune velikih narodnih vođa, navoditi broj nezaposlenih, brojati milijarde javnoga duga, uspoređivati visinu ovdašnjih plaća i penzija sa danskim ili norveškim, i tko zna što sve još bi im mogli napričati, ali čim bi oni otišli, naši bi se domoljubi digli na noge, stavili ruku na svoje veliko domovinsko srce i, ponosnije nego ikada, stali uzvikivati ime svoje voljene države i svoga voljenog naroda.
Lažno ukazanje svete Nacije
Zato se papa Franjo i Vatikan nisu trebali miješati u vjeru na Balkanu jer bi da hoće, oni u svakoj ovdašnjoj crkvi našli ljude koji vjeruju u nešto mimo boga izmišljeno, što nema veze sa onime što oni propovijedaju. U svakoj bi crkvi našli poneki razlog da je ne priznaju za svoju. I posve je nepotrebno bilo našim ljudima uzimati Gospu jer ako papa je već htio uvesti malo reda u balkanska vjerovanja, onda je trebao prozvati lažnim ukazanje svete Nacije, u ime koje se zaista zloupotrebljavaju sve naše religije i koja za razliku od Gospe ljudima, i vjernim i nevjernim, nanosi istinsku štetu.
Ali od dvije igračke on je našem djetinjastom narodu uzeo onu malu, bezazlenu, a ovu veliku mu ostavio. Neka se djeca igraju, mislio je papa Franjo, valjda svjestan da nije čudotvorac i da bi mu džabe bilo pokušavati razuvjeriti nacionaliste. Bit će da nam je i Gospu uzeo iz vlastitog očaja. Da nas bar malo kazni što smo takvi kakvi smo.
Objavljeno 4. srpnja 2015. u tiskanom Telegramu.
Goran Vojnović istaknuti je slovenski književnik, scenarist i filmski redatelj. Rođen je 1980. godine u Ljubljani, a prvu zbirku poezije, ‘Lep je ta svet’ izdaje 1998., kad je imao samo 18 godina. Posebno zapaženi bili su Vojnovićevi romani “Čefurji raus!” (2008.) i “Jugoslavija, moja domovina” (2011.) koji su doživjeli i kazališne adaptacije i zbog kojih ga se navodi kao jednog od najboljih pisaca novije generacije u regiji. Studirao je na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Autor je više kratkih filmova i dugometražnog filma “Piran – Pirano” (2008.).