Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Goran Vojnović za Telegram o hrvatskom jeziku: bolje je progutati nacionalni ponos nego pacova

U jezičnom fašizmu Hrvati, Srbi i Bosanci nisu najviše nastradali

ZADNJA IZMJENA: lip 24, 2015
Foto: PIXSELL

Kada je početkom devedesetih počela raspadati jedna lijepo zamišljena, ali ipak neodrživa država, bilo je to za milione njenih građana kraj svijeta, otvarani su logori, opsjedani gradovi, paljena sela, ljudi su ubijani i proganjani, ne bi li ta država raspala na ovaj, a ne na onaj način, ne bi li se njena teška, kamena zemlja ispresijecala malo više ulijevo ili malo više udesno.

Istovremeno je raspao i jedan jezik, jezik kojim se za vrijeme te države voljelo dvadeset miliona ljudi, na kom su pisali nobelovci i na kom su snimani kanski pobjednici, jezik pjesama Izeta Sarajlića i Maka Dizdara, jezik na kojem su djeca čitala Ježevu kućicu i Koka i duhove, jezik na kojem su pjevali Džoni Štulić i Milan Mladenović, raspao se naš jezik, jedini koji smo ikada imali i …

I niko ništa. Kad pomislim, čini mi se da je ljudima bilo više žao što su se raspali Novi fosili, nego što im se raspao jezik.

Uvreda za domaćine

Ljudi su ustvari samo nemoćno posmatrali, kako grabi sebi svaki narod svoje riječi i kako se postavljaju međe nasred strofa i poglavlja. Čitajući Selimovićevu Tvrđavu na svakoj ste trećoj stranici morali pokazivati pasoš i zeleni karton, a neki novi lingvistički carinici pretraživali su vam prtljažnik da vide ne švercujete li vi možda neke nedozvoljene riječi, turcizme ili srbizme.

Ali ipak, lažu svi Hrvati, Bosanci, Srbi i Crnogorci koji tvrde da su u tom novonastalom jugoistočnom Babilonu baš oni najveće žrtve, da su baš na njih najžešće nasrnuli svi ti jezički fašisti. Jer u svemu su tome najviše nadrljali Slovenci.

Oni su se naime za vrijeme Jugoslavije četrdeset i kusur godina jadni patili da nauče taj same-same-but-different jezik, tu srbohrvaščinu, a onda su se devedeset i neke najednom našli negdje na Jadranskoj obali strahujući od toga da u birtiji (gostioni, kavani, kafiću, lokalu?) ili samoposluzi (trgovini, prodavnici, marketu, šta li je već, vrag je, ili đavo, ili šejtan odnio) greškom ne izgovore neku srpsku riječ i na smrt uvrijede svoje hrvatske domaćine.

Poremećeni jezikoslovci

Ne pamte ni jezička istorija, a bogami ni povijest, nešto tako ružno kao što je maltretiranje slovenskih turista razlikama između južnoslavenskih dijalekata. Jer tortura koju je doživjela Snježana Kordić (onda kada je izrekla strašnu i neprihvatljivu istinu o tome da jezici ne mogu raspadati zajedno sa državama, da se jezik ne može dijeliti Daytonskim sporazumima i da po njemu tri ratna zločinca ne mogu povlačiti svoje crte), dobro je poznata mnogim Slovencima koji su nekada u Dalmaciji naručili „kafu“.

Zamislite vi to, molim vas lijepo. Ljudi vam dođu u posjetu, pritom se trude i pokušavaju govoriti vašim jezikom, sve da vama bude lakše i da ne morate pored engleskog, njemačkog, talijanskog i češkog, učiti i slovenski, a vi se nađete uvrijeđeni zato što bi vam platili sobu sa hiljadu, a ne sa tisuću kuna. I gledate ih kao da su vam bombardirali Dubrovnik.

Ne znate o čemu pričam, a? Ili vam je malo neugodno? Trebalo bi vam biti. Previše sam ovih godina tih priča u Sloveniji čuo da bi mogao samo odmahnuti rukom, kao svugdje se nađe poneka budala.

Dugo sam doduše ja, zamalo Hrvat, branio svoje Hrvate pred bijesnim Slovencima, govorio im da pretjeruju, da su samo naletjeli na nekog poremećenog jezikoslovca, da Hrvati nisu svi takvi, da ne bi oni sa svojim Slovencima tako.

Na kraju me razoružala prijateljica, koju je njena slovenska firma poslala na tečaj srpskog i hrvatskog, prijateljica, čiji su roditelji iz Banja Luke i koja savršeno govori naški, ali koja eto, sa srpskim i hrvatskim poslovnim partnerima nekako nije mogla da se sporazumije kako treba.

Zezanje stranaca

„I jedni i drugi su strašno osjetljivi,“ rekla je, a ja sam pokušao da zamislim tu osjetljivost i došlo mi da sve te osjetljivce, i hrvatske i srpske, pošaljem nekuda. Ali najednom nisam više znao jer se ono Hrvate šalje u tri pizde materine, a Srbe u tri pičke kevine, ili je možda obrnuto.

Dobro, nema veze, prošlo me, ali ipak, zamislite njemačkog recepcionara koji se naljuti na vas jer ste u razgovoru sa njim upotrijebili austrijsku riječ, ili američkog kelnera koji vas izbacuje iz restorana jer ste hranu naručili na engleskom Engleskom.

O tome ja vama pričam, sram vas i stid bilo, i da bog da nijedan Slovenac nikada više na Balkanu ne progovorio ni na Hrvatskom, ni na Srpskom, ni na Bosanskom, a bogumi ni na Crnogorskom. Pa da vidim ja vas, balkanske poliglote, kad vam počnu naši Prekmurci gučati po svome. Molili bi vi njih da bar malo mašu rukicama dok govore.

Nemam ja, da se razumijemo, baš ništa protiv vaših jezika, neka ima svaka država tri svoja jezika ako hoće, možete što se mene tiče sutra izumiti i dalmatinski i vojvođanski i federalni i slavonski, možete zbog mene pretvoriti sve svoje dijalekte u jezike, može svaka politička stranka govoriti svojim jezikom, samo nemojte, molim vas, sa tim svojim jezicima zajebavati strance, a naročito ne one koji dođu trošiti kod vas svoje pare. Jer mogu oni svoje pare, a i sve svoje novce i svu svoju lovu, potrošiti i na Tajlandu, ako se vama ne sviđaju.

Karamarko u Kini

Nekoć mi je jedan veliki naš glumac pričao da je na aerodromu u New Yorku ugledao ženu, kako stoji usred gomile mimo nje prolazećih putnika, sva izbezumljena jer za razliku od jurećih putničkih masa ona očigledno ne zna kuda bi pošla, a ni kome. Izgubljena žena sva se u suzama okretala oko sebe, zagledala u lica prolaznika, kao da traži nekog njoj poznatog, a pri tom na sav glas vikala: „Ljudi! Ljudi! Zna l’ ovde neko naški?“ Njeni je valjda nisu dočekali, a sve oko nje na engleskom, ona vjerojatno prvi put na aerodromu, prvi put u inostranstvu. I samo naški zna.

Tako je vidite to sa četiri potpuno različita naška jezika. Kad zagusti, onda nema više razlike između hrvatskog i bosanskog, ni između bosanskog i srpskog jezika. Sve je to tad naški. I možete biti sigurni da bi i Tomislav Karamarko u kineskom restoranu u Pekingu blaga dao za razumljiv mu srpski koštovnik na ćirilici. Jer svatko će radije progutati nacionalni ponos nego pacova.

Objavljeno 20. lipnja 2015. u tiskanom Telegramu


Goran Vojnović istaknuti je slovenski književnik, scenarist i filmski redatelj. Rođen je 1980. godine u Ljubljani, a prvu zbirku poezije, ‘Lep je ta svet’ izdaje 1998., kad je imao samo 18 godina. Posebno zapaženi bili su Vojnovićevi romani “Čefurji raus!” (2008.) i “Jugoslavija, moja domovina” (2011.) koji su doživjeli i kazališne adaptacije i zbog kojih ga se navodi kao jednog od najboljih pisaca novije generacije u regiji. Studirao je na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Autor je više kratkih filmova i dugometražnog filma “Piran – Pirano” (2008.).

Goran Vojnović
Književnik i redatelj
42 članka Više o autoru
Više s weba