Komentar G. Vojnovića: Zašto je Vučićeva ideja o zajedničkom danu sjećanja na žrtve posebno opasna

Ideja ustvari nije Vučićeva, a plagijatorstvo je lako dokazivo

Serbian Prime Minister Aleksandar Vucic stands in the Delegation Hall of the parliament building in the Hungarian capital Budapest on July 1, 2015, prior to a joint press conference with his Hungarian counterpart. Vucic met his Hungarian counterpart Victor orban during a one-day official visit to the Hungarian capital to lead his delegation during a Hungarian-Serbian joint government meeting.  AFP PHOTO / ATTILA KISBENEDEK
FOTO: AFP

Vjerujem da ni vi još niste pošteno došli sebi od prijedloga Aleksandra Vučića o danu sjećanja na sve žrtve sukoba na prostoru bivše Jugoslavije i da ste se i vi u posljednjih desetak dana par tisuća puta zapitali kako su tog istog Vučića mogli u Srebrenici kamenom pogoditi u glavu kad iz svake njegove riječi proizlazi da on glavu nema.

Ali opet, štogod to iz njega progovaralo, bilo žuč, čir na želucu ili debelo crijevo, nije uopće originalno, jer ideja o izjednačavanju žrtava rata nije nimalo njegova. Kao i u pjesmama Gorana Bregovića, muzika i aranžman zvuče previše poznato, a i tekst neodoljivo podsjeća na nešto što ste već negdje čuli. Ideja Aleksandra Vučića je, naime, čisti plagijat. U Ljubljani je prije samo nekoliko mjeseci na Kongresnom trgu uređen prostor za spomenik svim žrtvama Drugog svjetskog rata.

Vučićevo plagijatorstvo

Vučićevo plagijatorstvo je zato lako dokazivo. Svatko tko prošeće Ljubljanom se može uvjeriti u to, ali treba ipak dopustiti i mogućnost da srpski premijer ideju nije tek tako skinuo s Pirate Baya nego pošteno kupio. Mogao mu je ideju u Srebrenici prodati Borut Pahor, u zamjenu za najnoviji Kebin CD.

Na kraju krajeva, to vi možda ni ne znate, taj je isti Borut Pahor prije nekoliko mjeseci Kolindi Grabar-Kitarović prodao strategiju uspješne samopromocije pa se sad i ona slika s mačkom za krečenje kao što se Borut slika s kosom ili sjekirom. Govorilo se tada da je Borutov recept kako ispasti neodoljivo retardiran hrvatska predsjednica kupila za pola kile paškog sira i knjigu Nives Celzijus s posvetom i telefonskim brojem, pa me, kažem, ne bi čudilo da je baš slovenski predsjednik Vučiću poturio priču o žrtvama bez vjere, nacije, političkog usmjerenja, uniforme i krvi na rukama, uvjeravajući ga da je to prava priča za region, priča koja donosi pomirenje, prosperitet i pobjedu na izborima.

Ali opet, i to treba znati, nije ni Borut Pahor taj kome je ta ideja pala na um. Na taj čuveni politički um već godinama nije palo ništa i nitko više ne očekuje da bi štogod moglo pasti. Pahor se samo toliko oduševio tom idejom da je zaboravio da ju je posudio od slovenske desnice, koja je u svom domobranskom zanosu poželjela, zamislila i na kraju, evo, skoro pa postavila spomenik svim ratnim žrtvama jer je, tako vele, već odavno nevažno koju je uniformu tko u Drugom svjetskom ratu nosio i šta je u njoj činio.

Mrtav i naš

Takvo vam je poimanje Drugog svjetskog rata, vjerujem, vrlo dobro poznato. I Hrvati su bili, ako se ne varam, kao i Slovenci, zbog povijesnih okolnosti prisiljeni obući dvije okupatorske uniforme, jednu nacističku i jednu komunističku. I Hrvati su, kao i Slovenci, bili natjerani da se u njima poubijaju između sebe. I Hrvatima je, kao i Slovencima, trebalo sedamdeset godina da shvate da je njihov mali narod bio tek nedužna žrtva velike nacističko-komunističke zavjere.

I zato je sad Hrvatima, kao i Slovencima, posve nevažno tko je na kojoj strani završio i tko je na koga pucao, tko je kobajagi okupirao, a tko se kobajagi branio, tko je osvajao, a tko oslobađao, tko je otvarao koncentracione logore, a tko u njima umirao, tko je izdavao, a tko glave spašavao. Nevažno je, dakle, tko je onomad za slobodu, a tko krateći je umirao, važno je samo da je mrtav i naš.

Možete zamisliti kako je sve to lijepo zvučalo Aleksandru Vučiću i kako se on, slušajući to, raznježio ko da ga je njegov Voja prigrlio. Za čas je to preveo sa slovenskog na srpski, a s Drugog svjetskog na rat u bivšoj Jugoslaviji, i najednom je postalo nevažno i tko je Srebrenicu okupirao, a tko je oslobađao, tko je pucao po Sarajevu, a tko u njemu pretrčavao ulice, tko je u Omarsku odlazio na posao, a koga su u nju privodili, tko je crtao svoje velike otadžbine, a tko bez domovine ostajao. Nevažno je, dakle, postalo tko je četnikovao, kao što je nevažno tko je ustašio i tko mudžahedinio. Ostalo je važno samo da su ljudi mrtvi, a Vučić živ pa može njima voditi svoju politiku.

Samo u svijetu u kome je nacizam samo jedno od zala dvadesetog stoljeća može velikosrbizam biti samo jedno od zala koja su razorila Jugoslaviju. Tako vam je to. Kad je sve isto, onda je bome sve isto

Politikantske gluposti

Ali nije tu ideju ni slovenska (a ni hrvatska) desnica sama smislila. Šta ćeš, nisu ni oni neki ljudi od ideja. I oni se kao Vučić i Pahor snalaze kako znaju i umiju pa je, tako se priča, Janez Janša jednom, vraćajući se iz Bruxellesa, prošvercao neki dokument u gepeku ispod fasunge, ukravši ga prije toga iz torbe nekog birokrate u liftu Europskog parlamenta, ne razmišljajući da bi jednog dana mogao završiti u pogrešnim rukama.

Ideja slovenske desnice o spomeniku svim žrtvama je, vidite, samo za lokalne potrebe prerađena rezolucija Europskog parlamenta o izjednačavanju europskih totalitarizama, ideja o izjednačavanju komunizma i nacizma nad kojom su se, sjetit ćete se toga, oduševljavali i još se uvijek oduševljavaju mnogi u Hrvatskoj.

Vučićev dan sjećanja na sve žrtve jugoslavenskih sukoba tako je samo prepiska prijedloga o sveeuropskom danu uspomena na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima i kada se danas desničari u Hrvatskoj i Sloveniji zgražaju nad idejom svog radikalnog srpskog kolege, oni se zapravo zgražaju nad sobom i nad svojim vlastitim idejama o relativizaciji svega i svačega.

Velikosrpska agresija i Domovinski rat

Aleksandar Vučić je, za divno čudo, konačno nečemu poslužio pa se pomoću njega sudbina narugala nepromišljenosti Europe i njenim politikantskim glupostima, i ukazala nam na kratkovidnost njenih rezolucija kojima su se ponosno dičili istočnoeuropski nacionalisti i s pomoću kojih su zapadnoeuropski nacisti ispirali svoju savjest.

Jer samo u svijetu, u kom je nacizam samo jedno od zala dvadesetog stoljeća, može velikosrbizam biti samo jedno od zala koja su razorila Jugoslaviju. Samo u svijetu, u kom su četrdeset pete izjednačeni partizani i ustaše i domobrani i četnici, devedeset pete mogu biti izjednačeni i Arkanovi tigrovi i Hrvatska vojska, i Milošević i Tuđman, i Mladić i Gotovina, i velikosrpska agresija i domovinski rat.

Tako vam je to. Kad je sve isto, onda je bome sve isto.


Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 22. kolovoza