Govor novoizabranog predsjednika bio je neuobičajeno miran, lišen trijumfalizma
Telegramov urednik politike donosi prvi dojam obraćanja Zorana Milanovića
Ako će za desetak ili više godina jedan trenutak iz ovih predsjedničkih izbora biti zapamćen, to je reakcija novoizabranog predsjednika Republike Zorana Milanovića na zvižduke koji su krenuli iz publike kad je, zahvaljujući joj se, spomenuo svoju protukandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović.
“Ne, ne. Ne!”, kazao je Milanović odmahujući rukom. Iako je atmosfera bila euforična, zvižduci su prestali, a Milanović je objasnio da neće više biti zviždanja kao na prošloj inauguraciji.
Govor lišen trijumfalizma
Govor novoizabranog predsjednika inače je neuobičajeno miran, lišen trijumfalizma, s nekim gotovo ispovjednim dijelovima. Milanović se naime ovom prigodom ispričao onima kojima je nanio emotivnu štetu u svom dosadašnjem djelovanju, a da toga, kako je rekao, nije bio ni svjestan.
I Milanović i Bernardić prije njega, koji je sad već pomalo tradicionalno plakao od sreće za mikrofonom, naznačili su kako je i ovaj rezultat dah optimizma za Hrvatsku. Bernardić je najavio i daljnje političke pobjede za svoju stranku, dok se Milanović, kao predsjednik koji ne može biti član političke stranke, u to nije upuštao.
Psihomodo pop i optimizam
Nakon Milanovićevog govora okupljeni su emotivno dočekali pjesmu ‘To je moja zemlja’ Vice Vukova, a dok čelnici stranaka koji su podržavali Milanovića poziraju fotoreporterima na pozornici, pažnja okupljenih se lagano seli prema šankovima.
I da, hvala, na pitanju, u ovom trenu sa zvučnika dopire Psihomodo pop. Optimizam.