Grabar Kitarović je posljednjom izjavom o BIH pokazala da cilja mjesto u bezličnom birokratskom aparatu EU-a

Bivša hrvatska predsjednica zapravo kopira francuskog predsjednika Macrona

Kolinda Grabar Kitarović, profesionalna političarka koja je pukim slučajem završila na mjestu predsjednice zemlje, što se pokazalo kao mjesto kojemu nije dorasla i s kojega je traumatično i potpuno zasluženo otišla, u posljednje vrijeme opet iskače iz paštete i vraća se u formu.

Sve je bilo puno lakše dok je bila zamjenska Sanaderova ministrica vanjskih poslova i jedna od karijernih diplomatkinja. Godine su prolazile, bez da je išta vrijedno pamćenja izrekla ili pokrenula, karijera je išla svojim tokom uzlazno, sve dok nije izvučena kao joker koji će uspješno srušiti pogubljenog Ivu Josipovića s mjesta predsjednika, u sklopu šatoraške akcije pod nazivom ‘oba će pasti’.

Ironijom sudbine, sada ti isti koji su Milanovića tada ciljali kao ključnog protivnika od te dvojice, aktualnog predsjednika glorificiraju, no to nije tema teksta. Dakle, Kolinda Grabar Kitarović, profesionalna političarka koja je pukim slučajem završila na mjestu predsjednice zemlje, što se pokazalo kao mjesto kojemu nije dorasla i s kojega je traumatično i potpuno zasluženo otišla, u posljednje vrijeme opet iskače iz paštete i vraća se u formu.

Mjesto u bezličnom aparatu EU-a

Koktel je to populističkog podilaženja, ispraznih fraza i namještenih Instagram fotografija koji je odavno prepoznat i u njenom slučaju potrošen, zbog čega se ne čine realnim špekulacije iz prošlog Expressa o njenom povratku u nacionalnu politiku. Ponajprije jer za poziciju premijera nema nikakve šanse, a potom jer je nemoguće da Milanović kojemu je pobjeda pala u ruke, baš zbog svih minusa koje je kao predsjednica iskazivala, sada od nje bude poražen.

Iako je zasluživao poraz, sada i više od same Grabar Kitarović svojevremeno. Ali na tome će morati poraditi netko drugi, jer je Kolinda Grabar Kitarović izgleda shvatila da je njeno mjestu u bezličnom birokratskom aparatu EU-a, čak i više nego u NATO-u kojeg se nije željela odreći niti u vremenu predsjednikovanja.

Misteriozni razlozi uspona u diplomaciji

I tako smo ovih dana otkrili do sada misteriozne razloge njenog uspona u diplomatskoj hijerarhiji. Zapravo, otkrila ih je sama Grabar Kitarović u intervjuu za portugalsku novinsku agenciju, u kojoj se osvrnula na status Bosne i Hercegovine, odnose Dodika i Putina i utjecaj rata u Ukrajini na Europsku uniju.

Nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron, dosadašnji glavni kočničar ideje proširenja Europske unije, očito potaknut napadom na Ukrajinu i nestabilnošću Bosne i Hercegovine, rekao da se ta zemlja nalazi u jedinstvenoj poziciji i da će razmotriti prijedlog slovenskog premijera Goloba da BiH dobije status kandidata za EU, ako će to pomoći da se popravi stanje u zemlji, evo nam i Grabar Kitarović s istom pričom.

Ona formalno iskazuje nezadovoljstvo s odnosom Europske unije prema Bosni i Hercegovini, a zapravo slijedi nove vjetrove i preporučuje se za neke buduće funkcije koje joj savršeno odgovaraju.

Sustav koji nije održiv na duže staze

Što nas dovodi do momenta u kojem možemo ostaviti bivšu predsjednicu u tekstu i otići dalje pa zaključiti da bilo koji sustav u kome birokrati bez vlastitih ideja, s usvojenim kodnim rječnikom i željom da slijede ono što se zacrtano s vrha predstavljaju nosive stupove tog sustava, jednostavno ništa ne valja i ne može biti smislen, niti održiv na duže staze.

Istina je da je napad na Ukrajinu nešto pokrenuo unutar trome Europske unije, međutim to je i dalje aparat koji je najsličniji Savjetu federacije u Jugoslaviji, sustav koji je sam sebi svrha i u kojem su udobno smješteni oni na čije se znanje više ne računa, s bitnom razlikom što su članovi Savjeta federacije bili istinski heroji i autentični politički veterani, dok ovi nisu čak ni to.

I sve dok se takvi budu pitali i dalje, Europska unija koje je plemenito zamišljena ideja, postajat će sve više samo to, neostvarena ideja i sa sve manje efektivne moći i političkog autoriteta da ta ideja postane stvarnost. Sve dok sami deklasirani i nacionalizmu skloni birači ne dokinu i samu ideju, što se upravo i događa. Za početak u Italiji, nakon Mađarske i Poljske.