Građani su vrlo nezadovoljni EU i traže radikalne reforme, no Vlada je to odbila. Čega se Plenković toliko boji?

Ukidanje prava veta

Dok Orban ne popusti – ili ne dobije ustupke koji su mu po volji – oko embarga na rusku naftu neće biti dogovora. Europska unija je naprosto tako posložena: mnoge bitne odluke, poput onih o sankcijama, donose se jednoglasno što svakoj zemlji članici daje de facto pravo veta. Europljani bi, međutim, to ukinuli.

Ta, za političke čelnike diljem Europske unije zasigurno radikalna ideja, dio je preporuka građana za reformu EU-a, proizašlih iz jednogodišnjih rasprava u okviru Konferencije o budućnosti Europe. Građani, koji su sudjelovali u tim javnim diskusijama, smatraju da bi u većini područja EU trebala odlučivati kvalificiranom većinom.

To bi nacionalnim vladama uskratilo pravo veta u mnogim slučajevima u kojima ga sada rado koriste, od poreza do vanjske politike. Ujedno, takva bi promjena zahtijevala izmjene temeljnih ugovora EU-a. A ta je opcija već naišla na manje ili više suptilno protivljenje gotovo polovice EU članica. Među njima je i Hrvatska, što ustvari i nije posebno iznenađenje.

“Nepromišljeni” pokušaji

U jučer objavljenom non-paperu članice (uz Hrvatsku, još i Bugarska, Češka, Danska, Estonija, Finska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Rumunjska, Slovenija, Švedska) objašnjavaju zašto smatraju da EU može i u postojećem okviru dobro upravljati krizama i zbog čega ne podržavaju “nepromišljene i preuranjene” pokušaje da se pokrene proces izmjena temeljnih ugovora.

Za takvo razmišljanje, iz hrvatske perspektive, moguće je pretpostaviti barem tri razloga. O jednom je u ponedjeljak ekstenzivno govorio predsjednik Vlade Andrej Plenković.

“U ovakvim okolnostima, kada se na razini nacionalnih vlada, pa i EU-a, borimo očuvati standard naših građana u krizi, ići naglo u konvenciju, pa u međuvladinu konferenciju o izmjenama ugovora, bilo bi u političkom smislu preuranjeno”, kazao je premijer. Ukratko, europske vlade imaju trenutno prečeg posla od mijenjanja temeljenih ugovora, što je, iskustvo pokazuje, mukotrpan i dugotrajan proces, s puno trzavica, nesuglasica, lobiranja, i neizvjesnim ishodom.

EU ima pametnijeg posla

Budući da na europskom tlu traje rat, da rastu cijene energenata i time poskupljuje sve ostalo, što onda srozava životni standard ljudi, Plenković i njegovi kolege iz još 12 država smatraju da ne treba trošiti dodatnu političku energiju na zahtjevan proces kakav je izmjena ugovora. Barem ne u ovom trenutku.

Iako zemlje koje su podržale non-paper tvrde da “već imamo Europu koja funkcionira” i zato ne treba brzati u institucionalne reforme, ukidanje veta učinilo bi EU djelotvornijom. Dovoljno je pogledati natezanja oko naftnog embarga koja u slučaju odlučivanja kvalificiranom većinom ne bi postojala. No, veliko je pitanje bi li se zemlje poput Hrvatske bile voljne odreći prava veta.

Što s ukidanjem veta?

Premijer nije o tome direktno govorio, ali iz njegovog istupa može se iščitati da je i to bitan razlog što hrvatska Vlada nije sklona brzim i radikalnim promjenama načina na koji EU funkcionira. Telegram je u ponedjeljak pitao Ministarstvo vanjskih i europskih poslova podržava li Hrvatska ideju da se države odreknu prava veta u područjima gdje se sada odlučuje jednoglasno (iznimka bi, primjerice, bilo primanje novih država).

Na naš upit iz MVEP-a nisu odgovorili. No, iz Plenkovićevih riječi da se pretpostaviti da njegova Vlada time nije oduševljena. Premijer je spomenuo da su non-paper podržale uglavnom zemlje “manje ili srednje veličine”, a upravo se te članice najviše pribojavaju da će ih u osjetljivim odlukama u Vijeću dominantne države – po veličini teritorija i broju stanovnika – naprosto preglasavati.

Kod jednoglasnog odlučivanja to, naravno, nije moguće, pa je lako zamislivo da i Plenkovićeva Vlada ima rezerve prema ukidanju veta. Unatoč tome što ga, koliko je javno poznato, ne koristi – ili barem ne koristi često – i što se premijeru i suradnicima sigurno diže kosa na glavi kad čuju predsjednika Zorana Milanovića da bi Hrvatska trebala de facto uložiti veto u NATO-u, kad se bude odlučivalo o prijemu Finske i Švedske.

Tko ima političku moć?

Treći razlog odnosi se na pitanje gdje se nalazi presudna politička moć u EU. U ovom trenutku odgovor je u Vijeću ili Europskom vijeću, dakle, u rukama europskih vlada – premijera poput Plenkovića – ili u nekim zemljama u rukama predsjednika poput francuskog šefa države Emmanuela Macrona. Predsjednik hrvatske Vlade i njegovi kolege morali bi se dobrovoljno odreći dijela svoje političke moći kako bi neke od preporuka građana bile ispunjene.

Na primjer, pri odluci o tome tko će biti na čelu Europske komisije. U kampanji za izbore za Europski parlament birače se čvrsto uvjeravalo da će na to utjecati njihov glas – zato su političke grupacije istaknule tzv. Spitzenkandidate – ali se u zakulisnim pregovorima među čelnicima država članica od toga naprosto odustalo.

Kadroviranje premijera

U srpnju 2019., u dealu iza zatvorenih vrata, Plenković i njegovi kolege pokopali su koncept Spitzenkandidata i za nasljednicu Jean-Claude Junckera izabrali Ursulu von der Leyen, njemačku političarku koja nije sudjelovala u kampanji i koju birači izvan Njemačke nisu poznavali.

Kadroviranje na ključnim pozicijama opet je bilo u rukama nacionalnih političara, a ne birača. Teško je stoga vjerovati da bi se te uloge čelnici europskih vlada i država rado i bez političke bitke odrekli, bilo u korist građana, bilo u korist Europskog parlamenta.

I iz non-papera je jasno i da predstoji takmičenje za političku moć između država članica i Europskog parlamenta. Vlade koje su podržale dokument neizravno kritiziraju tu instituciju – gdje je svoju karijeru gradio i hrvatski premijer – navodeći da se ideje građana ne trebaju iskorištavati za “posebne institucionalne interese”, što je ustvari referenca na EU parlament i zahtjeve za povećanje njegovih ovlasti, uz tumačenje da to građani žele.

Recept za razočaranje

Hrvatska Vlada, dakle, nije a priori protiv izmjena temeljnih ugovora EU-a koje bi omogućile korjenite promjene u načinu funkcioniranja Unije, ali jest protiv da se ta tema otvara u ovom momentu. O tome se može razgovarati kad za to, Plenkovićevim riječima, “dođe vrijeme”.

Faktična posljedica takvog stava je, međutim, jasna: od temeljitih reformi zasad ništa, pitanje hoće li ih i biti prije sljedećih europskih izbora 2024. (osim nekih manjih zahvata, poput transnacionalnih izbornih lista) što će Konferenciju o budućnosti Europe, kojoj tepaju da je bila “demokratska vježba bez presedana”, lako transformirati u demokratsko razočaranje. Presedani za to, kako se pokazalo u ljeto 2019., ionako već postoje.