S oklijevanjem će, u ovoj godini, sasvim sigurno biti gotovo. Na ulasku u 2023. se, pod uvjetom da neće biti izvanrednih izbora, može bez nekih posljedica razmišljati i premišljati o tome kako će oporba od centra na lijevo na izbore. Na izlasku iz ove godine, međutim, takva situacija, bez jasnog odgovora, bi bila samo uvod u izgledan poraz.
Pregovora o koaliciji, doduše, unatoč cijeloj seriji medijskih napisa posljednjih dana, još nema. Postojali su, doduše, od jeseni naovamo razgovori, cijela serija njih, no to je tek bio uvod za uvod – akcija bi se trebala događati u narednih nekoliko mjeseci.
Grbin u razgovorima još od ljeta
I nema tu nikakve novosti – još je u srpnju prošle godine Predsjedništvo SDP-a dalo odriješene ruke Peđi Grbinu da razgovara sa strankama centra i ljevice o potencijalnoj suradnji na izborima. Isto je u rujnu potvrdio i Glavni odbor stranke.
Logično je da je baš SDP pokrenuo taj vlak. Radi se o i dalje dosta uvjerljivo najjačoj opozicijskoj stranci, što sa sobom povlači i najpovoljniju poziciju u koalicijskim križaljkama. Koja, pak, po pravilu značajno potencira sklonost dogovoru o zajedničkom nastupu na izborima.
SDP-ova sedmorka
S obzirom na anketne brojke, Peđi Grbinu i njegovoj ekipi je odavno jasno da se, bez šireg okupljanja srodnih stranaka teško može računati na ozbiljniji napad na osvajanje vlasti. Stoga su razgovori (ne brkati s pregovorima!) o tome održani proteklih mjeseci s većinom političkih aktera koje u SDP-u smatraju poželjnim političkim partnerima. No, to je tek uvertira.
Iz nje su, ipak, vrlo očite neke stvari. Primjerice, da SDP razmišlja o suradnji s još šest stranaka – Možemo, Centrom, Fokusom, Radničkom frontom, HSS-om i Glasom. U sadašnjem trenutku se doima kako SDP ne bi odbio široku predizbornu koaliciju sa svim tim strankama, iako se o tome, dakle, tek trebaju početi voditi ozbiljni pregovori.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča o Mostu i IDS-u
Ono što je sad možda još važnije od imena stranaka koje su “unutra” jesu imena onih stranaka koje su izvan ovih kombinacija. Prije svih Socijaldemokrati, kojima u SDP-u, ali i šire, zamjeraju približavanje HDZ-u i navodnu nepouzdanost u oporbenim dogovorima u Saboru. Kad se na to doda personalni animozitet između SDP-ovaca i članova stranke koja je nastala od bivših članova SDP-a, te vrlo nizak anketni rejting Socijaldemokrata, jasno je zašto su Davorko Vidović i njegovi izvan ovog kruga.
Most je, pak, druga priča. Stranka Bože Petrova ima vrlo solidan anketni rejting, ali politički jednostavno nije dovoljno bliska lijevom centru. U razgovorima sa SDP-om su i jedni i drugi zaključili da bi im u biračkom tijelu (jednih i drugih) zajednički izlazak na izbore, stoga, donio mnogo više štete nego koristi.
Slično je i sa IDS-om, koji, iako svjetonazorski daleko bliži SDP-u od Mosta, također ima svoje birače (u osmoj izbornoj jedinici) koji će uglavnom uz njih ostati išli oni na izbore s Grbinovom strankom ili bez nje. A komplicirani lokalni odnosi mogli bi samo otežati eventualnu predizbornu suradnju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ključ priče je u – Možemo
U cijeloj priči o predizbornom koaliranju na centru i ljevici, međutim, krucijalna je samo jedna stranka – Možemo. Vladajuća stranka (zapravo platforma u procesu transformacije u stranku) u Zagrebu i treća anketna politička snaga u zemlji, zapravo drži ključ cijele priče.
Ukoliko će SDP okupljati koaliciju bez Možemo, teško da će u većini izbornih jedinica moći ugroziti HDZ. A bez toga će kasnije okupljanje većine u Saboru predvođene Grbinom (ili nekim drugim s tog dijela političkog spektra) biti gotovo nemoguća misija.
Stoga je na stranci koju vode sveprisutna Sandra Benčić i u medijima “nigdje prisutni” Teodor Celakoski, u narednih nekoliko mjeseci izrazito bitna odluka. Da, pristajanje uz SDP bi jamačno otuđilo dio njihovih birača. Ali, isto tako, eventualno samostalan izlazak na izbore – u ovakvim odnosima političkih snaga – mogao bi biti shvaćen kao scenarij iz snova – Andreja Plenkovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potencijal promjene narativa
Eventualna odluka o predizbornoj koaliciji sa SDP-om imala bi potencijala za promjenu narativa koji je svakog mjeseca vrti nekoliko puta u javnosti – kad god izađu rezultati neke ankete – prva rečenica je kako je “HDZ i dalje uvjerljivo najjača stranka”. To bi moglo, barem kod medija i analitičara koji nisu manje-više izravno na platnoj listi vladajuće stranke, dovesti do promjene općeg narativa o političkim odnosima u zemlji, a eventualno neodlučnim biračima pokazati kako je poraz Plenkovićevog društva ipak – moguć.
Centar, pak, nije ni blizu brojki koje ima Možemo. No, ova stranka je svejedno nezaobilazna u bilo kakvim razmatranjima u budućoj političkoj arhitekturi zemlje. Njihov plan nakon spektakularne pobjede na izvanrednim izborima u Splitu bio je razvijanje i širenje stranke i u drugim sredinama. Sedam mjeseci kasnije plan je i dalje samo – plan. Ništa se posebno nije izvan Splita ostvarilo, niti je Centar “potpisao” neko veliko pojačanje.
Hoće li Puljak ostati solo-igrač?
Hoće li to značiti da će Ivica Puljak i ekipa i dalje nastaviti inzistirati na svom putu ili će uz dvije lijeve stranke pokušati postaviti zajednički temelj pobjede nad HDZ-om, pokazat će se vjerojatno u narednih nekoliko mjeseci. Sve ostale stranke iz ove priče mogle bi donijeti po koji postotak, no glavni ritam će udarati dogovor (ili njegov izostanak) SDP-a i Možemo, te donekle Centra.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, sam dogovor o mogućem zajedničkom nastupu na izborima neće biti dovoljan. Ukoliko HDZ ne uprska u stilu Ive Sanadera, Grbinu i ekipi neće biti dovoljno da se osmjehnu kamerama i kažu “evo nas”. Suradnja tih sedam (ili manje stranaka) morat će se temeljiti na nekoliko ključnih i konkretnih (ne, neće biti dovoljno ni samo kazati da su protiv korupcije i kako bi svi trebali imati više plaće) programskih točaka koje će ponuditi javnosti. I koje će biti u stanju jednostavno iskomunicirati.
Politička oluja samo što nije počela
Pritom bi svi koji se bave politikom, pa tako i čelnici spomenutih stranaka ljevice i centra morali biti vrlo svjesni jedne bitne stvari. Vremena više – čak i ako će izbori biti u redovnom roku, u ljeto ili na jesen 2024. godine – gotovo da nema.
Ako sad na političkoj sceni vlada bonaca, s manje-više stabilnim rejtinzima svih glavnih stranaka, već će negdje s krajem sljedećih godišnjih odmora krenuti – oluja. Počet će, zapravo, cijela serija predizbornih kampanja – za europske, parlamentarne i predsjedničke izbore. Odluke koje se danas važu tjednima i mjesecima, morat će se donositi svakog dana. Više puta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moralno uzvišen epilog
A političke preferencije će, kao i uvijek dosad u predizbornim vremenima, skakati u amplitudama koje manje pripremljenim akterima mogu izazvati ozbiljnu mučninu. I koje su u nekoliko tjedana u stanju nekome razoriti ili stvoriti političku budućnost.
Ukratko, kaos samo što nije počeo. Ući u njega s otvorenim pitanjima političke taktike i strategije gotovo je siguran put do moralno uzvišenog epiloga. Onog u kojem u izbornoj noći – podnosiš ostavku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Grbin i SDP su otvoreni za koaliciju, Možemo i Centar se i dalje premišljaju. Mogu li konačno srušiti HDZ s vlasti?
Što je doista istina o pregovorima SDP-a i drugih stranaka oporbe i zašto vrijeme za odluku samo što nije isteklo
Predizborni politički kaos, zapravo, samo što nije počeo. Ući u njega s otvorenim pitanjima političke taktike i strategije gotovo je siguran put do moralno uzvišenog epiloga. Onog u kojem u izbornoj noći - podnosiš ostavku
S oklijevanjem će, u ovoj godini, sasvim sigurno biti gotovo. Na ulasku u 2023. se, pod uvjetom da neće biti izvanrednih izbora, može bez nekih posljedica razmišljati i premišljati o tome kako će oporba od centra na lijevo na izbore. Na izlasku iz ove godine, međutim, takva situacija, bez jasnog odgovora, bi bila samo uvod u izgledan poraz.
Pregovora o koaliciji, doduše, unatoč cijeloj seriji medijskih napisa posljednjih dana, još nema. Postojali su, doduše, od jeseni naovamo razgovori, cijela serija njih, no to je tek bio uvod za uvod – akcija bi se trebala događati u narednih nekoliko mjeseci.
Grbin u razgovorima još od ljeta
I nema tu nikakve novosti – još je u srpnju prošle godine Predsjedništvo SDP-a dalo odriješene ruke Peđi Grbinu da razgovara sa strankama centra i ljevice o potencijalnoj suradnji na izborima. Isto je u rujnu potvrdio i Glavni odbor stranke.
Logično je da je baš SDP pokrenuo taj vlak. Radi se o i dalje dosta uvjerljivo najjačoj opozicijskoj stranci, što sa sobom povlači i najpovoljniju poziciju u koalicijskim križaljkama. Koja, pak, po pravilu značajno potencira sklonost dogovoru o zajedničkom nastupu na izborima.
SDP-ova sedmorka
S obzirom na anketne brojke, Peđi Grbinu i njegovoj ekipi je odavno jasno da se, bez šireg okupljanja srodnih stranaka teško može računati na ozbiljniji napad na osvajanje vlasti. Stoga su razgovori (ne brkati s pregovorima!) o tome održani proteklih mjeseci s većinom političkih aktera koje u SDP-u smatraju poželjnim političkim partnerima. No, to je tek uvertira.
Iz nje su, ipak, vrlo očite neke stvari. Primjerice, da SDP razmišlja o suradnji s još šest stranaka – Možemo, Centrom, Fokusom, Radničkom frontom, HSS-om i Glasom. U sadašnjem trenutku se doima kako SDP ne bi odbio široku predizbornu koaliciju sa svim tim strankama, iako se o tome, dakle, tek trebaju početi voditi ozbiljni pregovori.
Priča o Mostu i IDS-u
Ono što je sad možda još važnije od imena stranaka koje su “unutra” jesu imena onih stranaka koje su izvan ovih kombinacija. Prije svih Socijaldemokrati, kojima u SDP-u, ali i šire, zamjeraju približavanje HDZ-u i navodnu nepouzdanost u oporbenim dogovorima u Saboru. Kad se na to doda personalni animozitet između SDP-ovaca i članova stranke koja je nastala od bivših članova SDP-a, te vrlo nizak anketni rejting Socijaldemokrata, jasno je zašto su Davorko Vidović i njegovi izvan ovog kruga.
Most je, pak, druga priča. Stranka Bože Petrova ima vrlo solidan anketni rejting, ali politički jednostavno nije dovoljno bliska lijevom centru. U razgovorima sa SDP-om su i jedni i drugi zaključili da bi im u biračkom tijelu (jednih i drugih) zajednički izlazak na izbore, stoga, donio mnogo više štete nego koristi.
Slično je i sa IDS-om, koji, iako svjetonazorski daleko bliži SDP-u od Mosta, također ima svoje birače (u osmoj izbornoj jedinici) koji će uglavnom uz njih ostati išli oni na izbore s Grbinovom strankom ili bez nje. A komplicirani lokalni odnosi mogli bi samo otežati eventualnu predizbornu suradnju.
Ključ priče je u – Možemo
U cijeloj priči o predizbornom koaliranju na centru i ljevici, međutim, krucijalna je samo jedna stranka – Možemo. Vladajuća stranka (zapravo platforma u procesu transformacije u stranku) u Zagrebu i treća anketna politička snaga u zemlji, zapravo drži ključ cijele priče.
Ukoliko će SDP okupljati koaliciju bez Možemo, teško da će u većini izbornih jedinica moći ugroziti HDZ. A bez toga će kasnije okupljanje većine u Saboru predvođene Grbinom (ili nekim drugim s tog dijela političkog spektra) biti gotovo nemoguća misija.
Stoga je na stranci koju vode sveprisutna Sandra Benčić i u medijima “nigdje prisutni” Teodor Celakoski, u narednih nekoliko mjeseci izrazito bitna odluka. Da, pristajanje uz SDP bi jamačno otuđilo dio njihovih birača. Ali, isto tako, eventualno samostalan izlazak na izbore – u ovakvim odnosima političkih snaga – mogao bi biti shvaćen kao scenarij iz snova – Andreja Plenkovića.
Potencijal promjene narativa
Eventualna odluka o predizbornoj koaliciji sa SDP-om imala bi potencijala za promjenu narativa koji je svakog mjeseca vrti nekoliko puta u javnosti – kad god izađu rezultati neke ankete – prva rečenica je kako je “HDZ i dalje uvjerljivo najjača stranka”. To bi moglo, barem kod medija i analitičara koji nisu manje-više izravno na platnoj listi vladajuće stranke, dovesti do promjene općeg narativa o političkim odnosima u zemlji, a eventualno neodlučnim biračima pokazati kako je poraz Plenkovićevog društva ipak – moguć.
Centar, pak, nije ni blizu brojki koje ima Možemo. No, ova stranka je svejedno nezaobilazna u bilo kakvim razmatranjima u budućoj političkoj arhitekturi zemlje. Njihov plan nakon spektakularne pobjede na izvanrednim izborima u Splitu bio je razvijanje i širenje stranke i u drugim sredinama. Sedam mjeseci kasnije plan je i dalje samo – plan. Ništa se posebno nije izvan Splita ostvarilo, niti je Centar “potpisao” neko veliko pojačanje.
Hoće li Puljak ostati solo-igrač?
Hoće li to značiti da će Ivica Puljak i ekipa i dalje nastaviti inzistirati na svom putu ili će uz dvije lijeve stranke pokušati postaviti zajednički temelj pobjede nad HDZ-om, pokazat će se vjerojatno u narednih nekoliko mjeseci. Sve ostale stranke iz ove priče mogle bi donijeti po koji postotak, no glavni ritam će udarati dogovor (ili njegov izostanak) SDP-a i Možemo, te donekle Centra.
No, sam dogovor o mogućem zajedničkom nastupu na izborima neće biti dovoljan. Ukoliko HDZ ne uprska u stilu Ive Sanadera, Grbinu i ekipi neće biti dovoljno da se osmjehnu kamerama i kažu “evo nas”. Suradnja tih sedam (ili manje stranaka) morat će se temeljiti na nekoliko ključnih i konkretnih (ne, neće biti dovoljno ni samo kazati da su protiv korupcije i kako bi svi trebali imati više plaće) programskih točaka koje će ponuditi javnosti. I koje će biti u stanju jednostavno iskomunicirati.
Politička oluja samo što nije počela
Pritom bi svi koji se bave politikom, pa tako i čelnici spomenutih stranaka ljevice i centra morali biti vrlo svjesni jedne bitne stvari. Vremena više – čak i ako će izbori biti u redovnom roku, u ljeto ili na jesen 2024. godine – gotovo da nema.
Ako sad na političkoj sceni vlada bonaca, s manje-više stabilnim rejtinzima svih glavnih stranaka, već će negdje s krajem sljedećih godišnjih odmora krenuti – oluja. Počet će, zapravo, cijela serija predizbornih kampanja – za europske, parlamentarne i predsjedničke izbore. Odluke koje se danas važu tjednima i mjesecima, morat će se donositi svakog dana. Više puta.
Moralno uzvišen epilog
A političke preferencije će, kao i uvijek dosad u predizbornim vremenima, skakati u amplitudama koje manje pripremljenim akterima mogu izazvati ozbiljnu mučninu. I koje su u nekoliko tjedana u stanju nekome razoriti ili stvoriti političku budućnost.
Ukratko, kaos samo što nije počeo. Ući u njega s otvorenim pitanjima političke taktike i strategije gotovo je siguran put do moralno uzvišenog epiloga. Onog u kojem u izbornoj noći – podnosiš ostavku.