Bilo bi lijepo kad bismo mogli zaključiti da je ova izjava vrhunac Milanovićevog nacionalističkog populizma, ali je posve izvjesno da nije tako, jer ne prođe tjedan da ne čujemo od njegove strane neko veličanje Tuđmana, odlikovanje ljudi s optužnicama iz rata, afirmaciju Herceg-Bosne, obračun s nevladinom scenom, razumijevanje za Milorada Dodika, relativizaciju agresije ne Ukrajinu ili nešto slično tome i nema nikakve sumnje da će se to i nastaviti do kraja mandata.
Klasična i očigledna prevara birača
Kad se čovjek danas sjeti da je riječ o nekome tko je pobijedio sa sloganom “Normalno” i održao jedan od boljih političkih govora nakon proglašenja pobjede, najavivši da će biti netko tko smiruje strasti i normalizira društvo i javni govor, pomisli da nije riječ o istom čovjeku. Stvar je u tome da se radi o istom čovjeku, ali o potpuno promijenjenoj politici, jer nema nikakve šanse da bi s ovih pozicija s kojih danas nastupa tako glatko dobio prethodne izbore.
Pojednostavljeno govoreći, riječ je o klasičnoj prevari birača, za koju ne možemo proniknuti u motive, ali koja je očigledna.
Što će nam kopija HDZ-a na vlasti?
No, nakon svega, predsjednik SDP-a se pravi da ne vidi očito, vjerojatno svjestan da sada Milanović kao otvoreno nacionalistički kandidat ima najveće šanse za pobjedu i uz kalkulaciju da bi se SDP-u isplatilo da njihov kandidat bude pobjednik. Drugi pretpostavljeni razlog ove podrške je valjda u strahu od pobune u stranci ukoliko bi se odrekao Milanovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem s ovakvim stavom, osim što je duboko nepošten i prema tradiciji partije koju predstavlja, ali i prema lijevo-liberalnom biračkom tijelu, jeste u tome što jednostavno nema nikakvog smisla raditi antihadezeovsku koaliciju, a podržavati čovjeka koji je usvojio i još žešće zastupa sve temeljne sadržaje tuđmanizma. Drugim riječima, što će nam kopija HDZ-a na vlasti, kad već imamo original?
Oporba u Srbiji radi isto, neuspješno
I tu otprilike staje svaka rasprava o okupljanju nekakve lijevo-centrističke koalicije. Sve dok i dalje infrastrukturno i tradicionalno najjača stranka tog potencijalnog bloka ne smogne snage da se emancipira od bivšeg predsjednika koji je odavno otplovio na drugu stranu političkog spektra, postojanje te partije je suvišno. Nevjerojatno je zapravo kako lider SDP-a, koji inače nije nerazuman čovjek, to ne vidi. Ako ni zbog čega drugoga, onda i iz pragmatičnih razloga. Nemoguće je pobijediti HDZ njegovom agendom i retorikom. Uostalom, opozicija u Srbiji pokušava doslovno isto s Vučićem, pa ne dobacuju ni blizu.
Alternativa je ili dosljedna i sveobuhvatna te potencijalno pobjednička, ili je besmislena i gubitnička. Treće opcije nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Grbin je upravo obesmislio ideju o bloku koji bi rušio HDZ. Radi doslovno isto što i oporba u Srbiji koja Vučiću ne može ništa
Sve dok SDP ne smogne snage emancipirati se od tuđmanovca Milanovića, svaka rasprava je suvišna
Predsjednik SDP-a se pravi da ne vidi očito, vjerojatno svjestan da sada Milanović kao otvoreno nacionalistički kandidat ima najveće šanse za pobjedu i uz kalkulaciju da bi se SDP-u isplatilo da njihov kandidat bude pobjednik. Problem s ovakvim stavom je u tome što nema nikakvog smisla raditi antihadezeovsku koaliciju, a podržavati čovjeka koji je usvojio i još žešće zastupa sve temeljne sadržaje tuđmanizma
Danas će se malo tko toga sjećati, ali kada je svojevremeno Ivan Ninić predlagao zaokret SDP-a prema radništvu, odnosno povratak partije korijenima, pa se nakon što to nije prošlo počeo udaljavati od stranke, dočekao je par godina nakon toga da sam Ivica Račan najavi taj zaokret. I kada ga je pitao što se desilo u međuvremenu, Račan mu je po njegovim riječima odgovorio: “Ivane, stvar je u tajmingu”.
A priča o tajmingu i SDP-u je idealna za promatranje konteksta izjave Peđe Grbina kojom je rekao kako, kada odvagne njegove dosadašnje dobre i loše poteze, ne vidi niti jedan razlog zašto ne bi podržao Zorana Milanovića u utrci za eventualni novi predsjednički mandat. Grbin je to, naime, izjavio tek koji dan nakon što je Milanović u Budimpešti nahvalio Viktora Orbana kao jednog od rijetkih državnika koji je bio na sprovodu Franje Tuđmana i općenito iskazivao naklonost tom desnom populistu, autoru koncepta iliberalne demokracije.
Bilo bi lijepo kad bismo mogli zaključiti da je ova izjava vrhunac Milanovićevog nacionalističkog populizma, ali je posve izvjesno da nije tako, jer ne prođe tjedan da ne čujemo od njegove strane neko veličanje Tuđmana, odlikovanje ljudi s optužnicama iz rata, afirmaciju Herceg-Bosne, obračun s nevladinom scenom, razumijevanje za Milorada Dodika, relativizaciju agresije ne Ukrajinu ili nešto slično tome i nema nikakve sumnje da će se to i nastaviti do kraja mandata.
Klasična i očigledna prevara birača
Kad se čovjek danas sjeti da je riječ o nekome tko je pobijedio sa sloganom “Normalno” i održao jedan od boljih političkih govora nakon proglašenja pobjede, najavivši da će biti netko tko smiruje strasti i normalizira društvo i javni govor, pomisli da nije riječ o istom čovjeku. Stvar je u tome da se radi o istom čovjeku, ali o potpuno promijenjenoj politici, jer nema nikakve šanse da bi s ovih pozicija s kojih danas nastupa tako glatko dobio prethodne izbore.
Pojednostavljeno govoreći, riječ je o klasičnoj prevari birača, za koju ne možemo proniknuti u motive, ali koja je očigledna.
Što će nam kopija HDZ-a na vlasti?
No, nakon svega, predsjednik SDP-a se pravi da ne vidi očito, vjerojatno svjestan da sada Milanović kao otvoreno nacionalistički kandidat ima najveće šanse za pobjedu i uz kalkulaciju da bi se SDP-u isplatilo da njihov kandidat bude pobjednik. Drugi pretpostavljeni razlog ove podrške je valjda u strahu od pobune u stranci ukoliko bi se odrekao Milanovića.
Problem s ovakvim stavom, osim što je duboko nepošten i prema tradiciji partije koju predstavlja, ali i prema lijevo-liberalnom biračkom tijelu, jeste u tome što jednostavno nema nikakvog smisla raditi antihadezeovsku koaliciju, a podržavati čovjeka koji je usvojio i još žešće zastupa sve temeljne sadržaje tuđmanizma. Drugim riječima, što će nam kopija HDZ-a na vlasti, kad već imamo original?
Oporba u Srbiji radi isto, neuspješno
I tu otprilike staje svaka rasprava o okupljanju nekakve lijevo-centrističke koalicije. Sve dok i dalje infrastrukturno i tradicionalno najjača stranka tog potencijalnog bloka ne smogne snage da se emancipira od bivšeg predsjednika koji je odavno otplovio na drugu stranu političkog spektra, postojanje te partije je suvišno. Nevjerojatno je zapravo kako lider SDP-a, koji inače nije nerazuman čovjek, to ne vidi. Ako ni zbog čega drugoga, onda i iz pragmatičnih razloga. Nemoguće je pobijediti HDZ njegovom agendom i retorikom. Uostalom, opozicija u Srbiji pokušava doslovno isto s Vučićem, pa ne dobacuju ni blizu.
Alternativa je ili dosljedna i sveobuhvatna te potencijalno pobjednička, ili je besmislena i gubitnička. Treće opcije nema.