Ovim je biranim riječima hrvatska je Wikipedija, među ostalim, zabilježila i opisala djelo zagrebačkog gradonačelnika Ivana Wernera. Ipak, jedini spomen na tog gradonačelnika Zagreb je imao za vrijeme održavanja “Adventa Stara Tkalča” od 1. prosinca 2018. do 6. siječnja 2019. Budući da je gradonačelnik Werner bio mesar, njegova zadnja mesnica bila je na Dolcu, štovatelji uspješnoga gradonačelnika i vrhunskoga mesara postavili su u sklopu obilježavanja starih obrta natpis “Kobasičar, Ivan Werner 1926.”
Taj benigni natpis ukrašen svinjskom glavom potpuno je u skladu s člankom o gradonačelniku Werneru na hrvatskoj Wikipediji u kojoj tekst završava “štiklecom” da su se o njemu “pričali mnogi masni vicevi zbog njegovoga mesarskog zanimanja, bez obzira na njegov organizatorski duh i smisao za komunalna rješenja.”
Imenovao ga je Ante Pavelić
Ovaj idilični opis majstora u izradi svih vrsta kobasica koji se u zenitu svoje mesarske karijere premetnuo u uspješnoga gradonačelnika nastao je radionici hrvatske nostalgične desnice. Taj tekst, kao i svi slični proizvodi, samo u jednoj rečenici spominje da je Ivan Werner bio član Ustaškoga pokreta te da je “najpoznatiji po naredbi rušenja Zagrebačke sinagoge i suradnji s nacistima tijekom holokausta.”
Wikipedija u uvodu u njegovu političku karijeru navodi da ga je „početkom svibnja 1941. Ante Pavelić imenovao zagrebačkim načelnikom kao dobroga poznavatelja Zagreba, posebno njegovih opskrbnih i prehrambenih potreba“, ali i zbog toga što je bio „stručnjak za logistiku i prehrambenu industriju.“
Ni spomena ustaškim zločinima
Vjerojatno se i bistrijim simpatizerima ustaškoga nedjela čini krajnje dvojbenim pretvarati dokazanoga kobasičara u eksperta za logistiku i prehrambenu industriju, ali taj tekst na Wikipediji potpuno je u skladu s onim što je još 1926. Miroslav Krleža nazvao „bolećivim klišejem sentimentalnog, u sebe zaljubljenog hrvatstva,[…] jedne izvjesne varijante takozvane narodne volje, koja se ne podudara ni s interesima narodnim niti s istinom.“ Bard hrvatske književnosti konstatira da je „ova hrvatska formula, nažalost u rukama preživjelih, konzervativnih, staromodnih snaga, koje djeluju isključivo po zakonu društvene tromosti.“ („O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“ 1926.)
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iste te godine ustaški gradonačelnik Ivan Werner utemeljio je svoju prvu mesnicu na Kaptolu, što je za hrvatsku Wikipediju važan podatak, ali da je za vrijeme njegove vladavine, počevši od prvoga strijeljanja u parku Maksmir, gdje su 4. srpnja 1941. ubijena desetorica zatočenih u Kerestincu, uvedena praksa javnih strijeljanja Srba, Židova, komunista, ilegalaca ili građana koji su bili taoci, i da je ona bila nastavljena u tome istome parku, a kasnije i na Dotrščini i Rakovome Potoku, o tome u tekstu o zagrebačkome gradonačelniku i vrsnome kobasičaru Ivanu Werneru nema ni riječi.
Izložba ‘Rješenje židovskog pitanja’
Autoru članka i urednicima Wikipedije nije se učinilo važnim spomenuti da je gradonačelnik Werner, nakon što je naredio rušenje Zagrebačke sinagoge u listopadu 1941., dao nalog da se njeno postupno rušenje i detaljno fotografira. Zahvaljujući tom iznimnom naporu u svibnju 1942. otvorena je izložba na koju je gradonačelnik Werner bio posebno ponosan: “Židovi. Izložba o razvoju židovstva i njihovoga rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941. Rješenje židovskog pitanja.”
Na samome početku njegovoga mandata Srbima koji su stanovali sjeverno od Maksimirske, Vlaške i Ilice naređeno je da se presele u druge dijelove grada, kasnije su Srbi iseljeni i s područja Trnja i Trešnjevke, ali ni to ne možete pročitati u članku o gradonačelniku i mesaru Werneru, umjesto toga možete saznati da je taj vrsni organizator i stručnjak za prehrambenu industriju bio potpredsjednik Društva Zagrepčana i član Hrvatsko-japanskoga društva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Idiotizam ili promišljena taktika?
Kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika i čelnik Domovinskoga pokreta Miroslav Škoro svoju je političku misiju posvetio okupljanju i predstavljanju onih koji u gradonačelniku Ivanu Werneru primarno vide dobroga organizatora rada gradskoga poglavarstva, a ne ustaškoga rušitelja Židovske sinagoge i otimača židovske imovine. Gospodin Škoro i njegov zagrebački pobočnik za ideološka skretanja Zlatko Hasanbegović dobro su uočili da se zahvaljujući centrističkim stranputicama Andreja Plenkovića otvorio prostor na krajnje desnome, nacionalističkome i šovinističkome dijelu političkoga spektra.
Zbog toga su u unaprijed izgubljenoj bitci za Zagreb u budućemu gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću pronašli „plaćenika Sorosa“, a u pobjedničkoj političkoj platformi Možemo „teoretičare lezbijskoga sindikalizma i apologete titoizma.“ Ako se ne radi o potpunome idiotizmu i sumraku svake logike i pameti, kojemu je inače šovinistička desnica i drugdje u svijetu sklona, onda je to taktika kojom se želi preoteti dio HDZ-ovog biračkoga tijela kako bi Domovinski pokret napokon postao kakva-takva udavača istoga toga HDZ-a.
Tomašević je nezaustavljiv
U toj retorici Miroslava Škore i Zlatka Hasanbegovića nema ni riječi o uništenju kapilarne korupcije koja razjeda Zagreb i Hrvatsku, ne samo zbog toga što oni zasigurno žele glasove biračkoga tijela Milana Bandića i zagrebačkoga HDZ-a, već i zbog borbe za ostavštinu pažljivo izgrađene infrastrukture financijske i svake druge podrške. Hrvatska nacionalistička desnica danas je još više nazadna nego ona u dvadesetim godinama prošlog stoljeća kada je Miroslav Krleža napisao svoj razorni esej „O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva.“ Tada je njena ustaška devijacija mogla izgledati samo kao nestvarna fikcija, ali već 80 godina to je surova i sramna povijesna činjenica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Miroslav Škoro i Zlatko Hasanbegović bili su, svaki na svoj način, partneri Milana Bandića. Očekivati da će građani Zagreba bilo kakvim kompanjonima najdugovječnijega zagrebačkog gradonačelnika dati značajniju podršku politička je naivnost, a vjerovanje da se to bivše kompanjonstvo može upakirati u hipertrofirano domoljublje kako bi bila prikrivena borba za Bandićevu ostavštinu samo je recept za ponižavajući izborni rezultat.
Taktika širenja straha od pobjede „krajnje ljevice“ nije samo dobra podloga i razlog za opće veselje i zabavu na društvenim mrežama, već i povratak na stare i naizgled prevladane obrasce političkih obračuna. U jesen 1995. Franjo Tuđman nije dozvolio „oporbenu situaciju“ u Zagrebu, ali danas, iako bi to hrvatska ljuta i frustrirana desnica žarko željela, više nema nikoga tko može spriječiti da Tomislav Tomašević postane zagrebački gradonačelnik.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hasanbegović je u pravu, u Zagrebu traje izborno nadmetanje nove ljevice i ljutite, frustrirane stare desnice
Napadi na 'Soroševe plaćenike' zapravo su taktika da se preotme dio HDZ-ovog biračkoga tijela
Hrvatska nacionalistička desnica danas je još više nazadna nego ona u dvadesetim godinama prošlog stoljeća kada je Miroslav Krleža napisao svoj razorni esej „O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva.“ Tada je njena ustaška devijacija mogla izgledati samo kao nestvarna fikcija, ali već 80 godina to je surova i sramna povijesna činjenica.
Zagrebački gradonačelnik Ivan Werner “pokazao se dobrim organizatorom na svim razinama gradskog poglavarstva, sanirao je dugove uz pomoć bankovnog stručnjaka, donačelnika Emila Dintera i gradskog senatora i sposobnog financijaša dr. Zlatka Herkova. Potpuno je preustrojio i racionalizirao rad gradskog poglavarstva, a grad je proširio svoje posjede kupnjom nekoliko zemljišta što će se kasnije pokazati ključnim za razvoj grada.”
Ovim je biranim riječima hrvatska je Wikipedija, među ostalim, zabilježila i opisala djelo zagrebačkog gradonačelnika Ivana Wernera. Ipak, jedini spomen na tog gradonačelnika Zagreb je imao za vrijeme održavanja “Adventa Stara Tkalča” od 1. prosinca 2018. do 6. siječnja 2019. Budući da je gradonačelnik Werner bio mesar, njegova zadnja mesnica bila je na Dolcu, štovatelji uspješnoga gradonačelnika i vrhunskoga mesara postavili su u sklopu obilježavanja starih obrta natpis “Kobasičar, Ivan Werner 1926.”
Taj benigni natpis ukrašen svinjskom glavom potpuno je u skladu s člankom o gradonačelniku Werneru na hrvatskoj Wikipediji u kojoj tekst završava “štiklecom” da su se o njemu “pričali mnogi masni vicevi zbog njegovoga mesarskog zanimanja, bez obzira na njegov organizatorski duh i smisao za komunalna rješenja.”
Imenovao ga je Ante Pavelić
Ovaj idilični opis majstora u izradi svih vrsta kobasica koji se u zenitu svoje mesarske karijere premetnuo u uspješnoga gradonačelnika nastao je radionici hrvatske nostalgične desnice. Taj tekst, kao i svi slični proizvodi, samo u jednoj rečenici spominje da je Ivan Werner bio član Ustaškoga pokreta te da je “najpoznatiji po naredbi rušenja Zagrebačke sinagoge i suradnji s nacistima tijekom holokausta.”
Wikipedija u uvodu u njegovu političku karijeru navodi da ga je „početkom svibnja 1941. Ante Pavelić imenovao zagrebačkim načelnikom kao dobroga poznavatelja Zagreba, posebno njegovih opskrbnih i prehrambenih potreba“, ali i zbog toga što je bio „stručnjak za logistiku i prehrambenu industriju.“
Ni spomena ustaškim zločinima
Vjerojatno se i bistrijim simpatizerima ustaškoga nedjela čini krajnje dvojbenim pretvarati dokazanoga kobasičara u eksperta za logistiku i prehrambenu industriju, ali taj tekst na Wikipediji potpuno je u skladu s onim što je još 1926. Miroslav Krleža nazvao „bolećivim klišejem sentimentalnog, u sebe zaljubljenog hrvatstva,[…] jedne izvjesne varijante takozvane narodne volje, koja se ne podudara ni s interesima narodnim niti s istinom.“ Bard hrvatske književnosti konstatira da je „ova hrvatska formula, nažalost u rukama preživjelih, konzervativnih, staromodnih snaga, koje djeluju isključivo po zakonu društvene tromosti.“ („O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“ 1926.)
Iste te godine ustaški gradonačelnik Ivan Werner utemeljio je svoju prvu mesnicu na Kaptolu, što je za hrvatsku Wikipediju važan podatak, ali da je za vrijeme njegove vladavine, počevši od prvoga strijeljanja u parku Maksmir, gdje su 4. srpnja 1941. ubijena desetorica zatočenih u Kerestincu, uvedena praksa javnih strijeljanja Srba, Židova, komunista, ilegalaca ili građana koji su bili taoci, i da je ona bila nastavljena u tome istome parku, a kasnije i na Dotrščini i Rakovome Potoku, o tome u tekstu o zagrebačkome gradonačelniku i vrsnome kobasičaru Ivanu Werneru nema ni riječi.
Izložba ‘Rješenje židovskog pitanja’
Autoru članka i urednicima Wikipedije nije se učinilo važnim spomenuti da je gradonačelnik Werner, nakon što je naredio rušenje Zagrebačke sinagoge u listopadu 1941., dao nalog da se njeno postupno rušenje i detaljno fotografira. Zahvaljujući tom iznimnom naporu u svibnju 1942. otvorena je izložba na koju je gradonačelnik Werner bio posebno ponosan: “Židovi. Izložba o razvoju židovstva i njihovoga rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941. Rješenje židovskog pitanja.”
Na samome početku njegovoga mandata Srbima koji su stanovali sjeverno od Maksimirske, Vlaške i Ilice naređeno je da se presele u druge dijelove grada, kasnije su Srbi iseljeni i s područja Trnja i Trešnjevke, ali ni to ne možete pročitati u članku o gradonačelniku i mesaru Werneru, umjesto toga možete saznati da je taj vrsni organizator i stručnjak za prehrambenu industriju bio potpredsjednik Društva Zagrepčana i član Hrvatsko-japanskoga društva.
Idiotizam ili promišljena taktika?
Kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika i čelnik Domovinskoga pokreta Miroslav Škoro svoju je političku misiju posvetio okupljanju i predstavljanju onih koji u gradonačelniku Ivanu Werneru primarno vide dobroga organizatora rada gradskoga poglavarstva, a ne ustaškoga rušitelja Židovske sinagoge i otimača židovske imovine. Gospodin Škoro i njegov zagrebački pobočnik za ideološka skretanja Zlatko Hasanbegović dobro su uočili da se zahvaljujući centrističkim stranputicama Andreja Plenkovića otvorio prostor na krajnje desnome, nacionalističkome i šovinističkome dijelu političkoga spektra.
Zbog toga su u unaprijed izgubljenoj bitci za Zagreb u budućemu gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću pronašli „plaćenika Sorosa“, a u pobjedničkoj političkoj platformi Možemo „teoretičare lezbijskoga sindikalizma i apologete titoizma.“ Ako se ne radi o potpunome idiotizmu i sumraku svake logike i pameti, kojemu je inače šovinistička desnica i drugdje u svijetu sklona, onda je to taktika kojom se želi preoteti dio HDZ-ovog biračkoga tijela kako bi Domovinski pokret napokon postao kakva-takva udavača istoga toga HDZ-a.
Tomašević je nezaustavljiv
U toj retorici Miroslava Škore i Zlatka Hasanbegovića nema ni riječi o uništenju kapilarne korupcije koja razjeda Zagreb i Hrvatsku, ne samo zbog toga što oni zasigurno žele glasove biračkoga tijela Milana Bandića i zagrebačkoga HDZ-a, već i zbog borbe za ostavštinu pažljivo izgrađene infrastrukture financijske i svake druge podrške. Hrvatska nacionalistička desnica danas je još više nazadna nego ona u dvadesetim godinama prošlog stoljeća kada je Miroslav Krleža napisao svoj razorni esej „O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva.“ Tada je njena ustaška devijacija mogla izgledati samo kao nestvarna fikcija, ali već 80 godina to je surova i sramna povijesna činjenica.
Miroslav Škoro i Zlatko Hasanbegović bili su, svaki na svoj način, partneri Milana Bandića. Očekivati da će građani Zagreba bilo kakvim kompanjonima najdugovječnijega zagrebačkog gradonačelnika dati značajniju podršku politička je naivnost, a vjerovanje da se to bivše kompanjonstvo može upakirati u hipertrofirano domoljublje kako bi bila prikrivena borba za Bandićevu ostavštinu samo je recept za ponižavajući izborni rezultat.
Taktika širenja straha od pobjede „krajnje ljevice“ nije samo dobra podloga i razlog za opće veselje i zabavu na društvenim mrežama, već i povratak na stare i naizgled prevladane obrasce političkih obračuna. U jesen 1995. Franjo Tuđman nije dozvolio „oporbenu situaciju“ u Zagrebu, ali danas, iako bi to hrvatska ljuta i frustrirana desnica žarko željela, više nema nikoga tko može spriječiti da Tomislav Tomašević postane zagrebački gradonačelnik.