Nekad je nužno odabrati stranu

HDZ bjesni zato što Zagreb ukida mjeru roditelj-odgojitelj. A oni su je 2016. obećali za cijelu državu - i nikad je nisu uveli

Nadahnuti Herman napao je Tomaševića zbog ukidanja mjere roditelj-odgajatelj. Ispada da je kritizirao i Plenkovića koji nije proveo predizborno obećanje

Prvo, mjera se otela kontroli. Dramatično otela. U prvoj punoj godini primjene koštala je gradski proračun 70 milijuna kuna. Sad je na 528 milijuna. Godišnje. U isto vrijeme, sve ostale socijalne mjere u gradu “koštaju” - 300 milijuna kuna. Drugo, mjera je demografski zakazala. U Zagrebu, jednom od rijetkih gradova u Hrvatskoj kojem se broj stanovnika povećava, lani su rođene 222 bebe manje nego prije uvođenje mjere roditelj-odgajatelj

Rekao bi čovjek, onako na prvu loptu, da tu nema ama baš nikakvog iznenađenja i da se sve odvija gotovo monotonom predvidivošću. Prvo, politika. Medijske i stranačke kote desnice bride od emotivnog gnušanja, na rubu histerije se upinjući optužiti novu zagrebačku vlast za udar na obitelj.

A obitelj je, šta? Temeljna jedinica hrvatskog društva. Antihrvatska ljevičarska vlast u Zagrebu, dakle, izmjenama mjere roditelj-odgajatelj, kojom se roditelju troje ili više djece plaćalo cca 4200 kuna mjesečno (netto), udara na same temelje hrvatske države kao takve (zijev). Samo se čeka neki nadahnutiji pobornik plemenite ideje o poticanju ponovne transformacije žena u tvornice za djecu (hint), da Tomaševića i Klisovića optuži za pred-genocid nad mogućim budućim pokoljenjima Hrvata.

Argumenti i hiperventiliranje

Sve ide klasičnom, dosadnjikavom matricom; red zgražanja nad navodnom neosjetljivošću prema demografskim problemima, red optužbi o ideološkoj agendi, red emotivnih ucjena teškim sudbinama onih koji ostaju bez pune svote gradske pomoći, red “savjeta” o tome da se tih tristotinjak pišljivih milijuna kuna godišnje razlike između starih i novih pravila moglo uštedjeti i negdje drugdje (ne kaže se, naravno, gdje).

Nisu ništa manje monotoni ni argumenti kojima se brani ukidanje mjere koju je pokojni Milan Bandić uveo kako bi pobijedio na izborima 2017. godine. Uz jednu, jasno, bitnu razliku – radi se o stvarnim argumentima, a ne o uglavnom svjesno prenaglašenim hiperventiliranjima desnice.

Milijarde za minus

Prvo, mjera se otela kontroli. Dramatično otela. U prvoj punoj godini primjene koštala je gradski proračun 70 milijuna kuna. Sad je na 528 milijuna. Godišnje. U isto vrijeme, sve ostale socijalne mjere u gradu “koštaju” – 300 milijuna kuna. Pritom, za dosad potrošen novac na roditelje-odgajatelje (trenutno 5808 korisnika, ukupno potrošeno 1,8 milijardi kuna), moglo se u Zagrebu izgraditi 27 vrtića.

Drugo, mjera je demografski zakazala. U Zagrebu, jednom od rijetkih gradova u Hrvatskoj kojem se broj stanovnika povećava, lani su rođene 222 bebe manje nego prije uvođenje mjere roditelj-odgajatelj.

Poput kometa oko Sunca

Treće, Zagreb je, zahvaljujući golemoj političkoj zrelosti i fiskalnoj odgovornosti Milana Bandića i HDZ-a koji su vodili igru posljednjih godina, dramatično prezadužen grad. U kojem za bankrotiranu demografsku mjeru jednostavno više nema novca, a potrebe očito nikad nije ni bilo – osim one da se proračunskim sredstvima veže još koja tisuća glasova za milostivog, pardon, socijalno osjetljivog vođu.

Četvrto, uklanjanje majki (uglavnom one koriste ovu mjeru) s tržišta rada i djece iz predškolskog odgoja – što su bili uvjeti za korištenje mjere – nije baš najsretniji društveni ishod. Osim je li, ako je cilj zapravo spomenuto redefiniranje uloga žena u današnjem društvu. Dakle, manje-više priča o roditelju-odgajatelju ide krajnje predvidivom putanjom, poput kometa oko Sunca. Skoro da se može točno predvidjeti kad će razviti rep i s kojeg će se mjesta na Zemlji moći najbolje vidjeti.

Poezija

A onda u kadar ulazi Mislav Herman i monotonija predvidivosti nestaje glatko i bešumno, poput magle u proljetno prijepodne. Neobično talentirani predsjednik zagrebačkog HDZ-a, koji je prije samo dvije godine osobno kritizirao ovu mjeru, danas ju naziva najpotrebnijom, a njeno ukidanje žalosnim.

Pa odlazi u poeziju: “Što to uopće znači financijski trošak? Ima li demografija u 21. stoljeću cijenu u Hrvatskoj i Zapadnoj Europi?”, pita se pravednički prvi zagrebački HDZ-ovac, čiju je pobjedu na nedavnim unutarstranačkim izborima gotovo neprimjetno subvencionirao sam Andrej Plenković, poslavši mu u tim dvoje ministara. Pola milijarde kuna gore-dole, godišnje, pih, što je to za demografski učinak. Istina, taj učinak je -222 bebe, ali Bože moj, možda bi se trendovi promijenili za deset-dvadeset godina i još desetak milijardi kuna.

Pitanje za Zdravka Marića

Herman, međutim, ima jedan stravičan problem: HDZ. Ta stranka, dakle, njegova stranka je – zamislite – na vlasti u državi. Država, pritom, ima takav demografski problem za koji je Zagreb praktički oaza, gejzir prirasta i vitalnosti. Dok sela i gradovi umiru, više od pola države je prazno, u glavnom gradu su prometne gužve jedan od većih problema, a broj stanovnika raste toliko da su prije dvadesetak godina danas HDZ-ovi liberali (HSLS) predlagali da se u Zagreb – zabrani doseljavanje.

E sad, ako taj i takav Zagreb treba davati 528 milijuna kuna godišnje (s tendencijom rasta) za jednu demografsku mjeru, koliko bi trebao davati ministar financija RH Zdravko Marić? Pet milijardi? Deset? Pedeset?

Vjerodostojno.

No, Hermanov problem s HDZ-om i roditeljem-odgajateljem je još gori. Star je pet godina i ima ime: “Vjerodostojno.”. Radi se o izbornom programu s kojim je Andrej Plenković pobijedio na parlamentarnim izborima 2016. godine. “Vjerodostojno.” ima dio o novoj populacijskoj politici u kojem se, između ostalog, obećava “definiranje statusa roditelja – odgojitelja u obiteljima s četvero i više djece koji će imati pravo na plaću” (str. 8). Dakle, slično kao Bandić u Zagrebu, ali ipak s manjim obuhvatom, jer ne uključuje obitelji s troje djece.

No, pet godina i dvije izborne pobjede kasnije, na državnoj razini nema ni plaće, ni mjere roditelj-odgajatelj. Mjere koja je, evo je danas rekao predsjednik zagrebačkog HDZ-a glavom i bradom – najpotrebnija. Jer, što to uopće znači financijski trošak, predsjedniče Vlade?