Milan Bandić samo se nasmijao: „Moje su šanse za uspjeh veće tamo gdje je nas Hercegovaca manje.“ Pet godina kasnije Milan Bandić izabran je za gradonačelnika Zagreba. Kao ministar gospodarstva u koalicijskoj vladi Ivice Račana usprotivio sam se međunarodnome natječaju i kreditnoj liniji EBRD-a za ZET-ovu narudžbu prvih niskopodnih tramvaja. U tom slučaju taj posao zbog nedostatka odgovarajućih referenci ne bi dobio tada državni Končar već njemački Siemens, koji je putem iste te banke i njemačke diplomacije lobirao za dobivanje cijelog niza infrastrukturnih poslova u Hrvatskoj.
Kada je Milan Bandić došao na sastanak vezano za taj natječaj bio je tek nekoliko mjeseci na čelu Zagreba, ali se više nije sjećao ni pitanja ni odgovora Draženu Budiši. Taj Bandić bio je još jako daleko od onog Bandića koji je godinama vladao Zagrebom kao svojim lenom mareći jedino za dobrobit hranidbenoga lanca koji ga je na čelu toga feuda i držao. Natječaj je ubrzo bio raspisan, a Končar je uspješno proizveo i isporučio tramvaje.
Snijeg na Cmroku prepunom jaglaca
Smrt Milana Bandića izazvala je pravi potres na hrvatskoj političkoj sceni jer je odjednom svima postalo jasno kako će nakon izbora u svibnju Grad Zagreb sa svim svojim pripadajućim resursima, ali i naslijeđenim neredom, napokon prestati biti privatnom prćijom jednoga čovjeka u funkciji njegovih privatnih političkih i poslovnih dealova.
Kako je postojala velika vjerojatnost da Milan Bandić izgubi svibanjske izbore pripadnici gornjega ešalona po njemu ustrojenoga hranidbenog lanca već su odavno bili u potrazi za rezervnim opcijama voljnim i predanim očuvanju kontinuiteta u izradi preskupih žičara, nadstrešnica, stupića i fontana, proizvodnji snijega na Cmroku prepunom procvjetalih jaglaca te zadržavanju u svijetu jedinstvenoga modela odvojenoga prikupljanja otpada koji se na kraju, nakon što je odvojeno prikupljen, zajedno odvozi na isto odlagalište.
A Škare-Ožbolt, Škoro i Troskot?
Nakon odustajanja Damira Vanđelića od kandidature javnim i tajnim sponzorima politike očuvanja kontinuiteta preostali su kandidati koji realno nemaju šansi za pobjedu na izborima, Davor Filipović iz HDZ-a i još uvijek nepoznat odabir Bandićeve stranke, koji bez obzira na mogući odabir, nema nikakve izglede ni za ulazak u drugi krug izbora. Budući da u politici i poslu nije razumno očekivati zahvalnost za prethodno realizirane promocije i profite vršni dijelovi hranidbenog lanca, upravo zbog takvih kandidata, prisiljeni su potražiti i neka nova politička partnerstva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedan od takvih mogućih partnera je i Miroslav Škoro koji bi, u slučaju pobjede na izborima i u nedostatku stranačke infrastrukture, mogao posvojiti Bandićevu kadrovsku mrežu u Gradu, Zagrebačkome holdingu i svim gradskim poduzećima i na taj način realno omogućiti politiku kontinuiteta, bez obzira na javno odricanje od Bandićevoga naslijeđa. Sličan scenarij i zbog istih razloga dogodio bi se i u slučaju malo izglednih pobjeda neovisne Vesne Škare-Ožbolt ili Zvonimira Troskota, kandidata Mosta.
Na što se svela HDZ-ova ambicija
Premijer Andrej Plenković nema nikakvih iluzija o zagrebačkim izborima. Koliko je beznadna pozicija HDZ-ovog kandidata za gradonačelnika najbolje govori ovotjedna izjava predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića o rezultatima predizborne ankete koju je provela Nova TV. Jandroković je izrazio zadovoljstvo što Davor Filipović „dobiva više glasova od drugih kandidata u političkom spektru desno od centra jer mu to daje dobre izglede da uđe u drugi krug izbora.“
Tako smo saznali da je u Zagrebu HDZ svoju ambiciju sveo na prvo mjesto među „opcijama desno od centra“, a to što njihov kandidat po toj anketi ima samo 11,7 % podrške smatraju dobrim rezultatom jer drugi kandidati na desnici imaju još skromniju podršku. Umjesto da umru od srama što najveća politička stranka koja je još uvijek na vlasti i u Zagrebu i u državi ima kandidata za gradonačelnika s tako mizernom podrškom, oni su tom podrškom čak javno zadovoljni. Razlog za tu radost i sreću je to što Davor Filipović ima 2,1 postotni bod prednosti pred Vesnom Škare Ožbolt, a Zvonimir Troskot i Miroslav Škoro imaju svega 6,5 odnosno 6,3 % anketne podrške.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izbori koji podsjećaju na 2000. godinu
To navodno zadovoljstvo samo je izlaz na stražnja vrata jer bi u protivnom i Plenković i Jandroković morali objašnjavati razloge zbog kojih je Tomislav Tomašević s golemih 38 % podrške apsolutni favorit zagrebačkih izbora, a kandidat SDP-a Joško Klisović s trenutačnih 15,8 %, najozbiljniji pretendent za drugi krug. HDZ u Zagrebu nije bio sve ove godine samo dijaboličan, bio je i koautor vladavine koja se po istovjetnome modelu provodi u desetinama ili stotinama drugih gradova i općina, tamo gdje najveća stranka ne mora dijeliti vlast s lokalnim „bandićima“.
Zagrebački lokalni izbori podsjećaju na parlamentarne izbore 2000. održane tri tjedna nakon smrti predsjednika republike Franje Tuđmana. Deset godina njegove autoritarne vladavine završilo je i devastirajućim porazom HDZ-a na tim izborima što je bio osnovni preduvjet za potpunu demontažu predsjedničkoga sustava, prihvaćanje i poštovanje svih temeljnih načela liberalne demokracije te izlazak Hrvatske iz međunarodne izolacije.
Nažalost u Hrvatskoj nikada nije bilo dovoljno političke hrabrosti i volje za potpunu „detuđmanizaciju“ društva te se devedesete redovno vraćaju u političku upotrebu u ritmu različitih izbora. Prije dvadeset i dvije godine javnost je bila zasićena autoritarnim modelom vladavine, ortačkim i rođačkim kapitalizmom nastalim u bespućima korupcije, klijentelizmom i nepotizmom, patriotizmom pretvorenim u šovinizam i nacionalizam, pompoznim državnim ritualima i izmišljenim tradicijama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bandićev model odavno je potrošen
Zahvaljujući toj zasićenosti, HDZ na izborima 2000. godine nije imao baš nikakvih šansi. Bandićev model vladavine odavno je potrošen i kao što je Hrvatskoj bilo dosta i Franje Tuđmana i HDZ-a krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, tako je velikoj većini Zagrepčana pun kufer cijele Bandićeve svite, svih njenih kumova i jarana te je i golubovima na Trgu bana Jelačića jasno kako će na ovim izborima pobjedu odnijeti onaj kandidat koji će ponuditi potpunu i radikalnu demontažu Bandićevoga modela, koji će obećati smjenu i otkaze bulumenti s vrha hranidbenoga lanca te resetirati kompletan sustav javne nabave i svih gradskih dobavljača.
Ivica Račan jednom je kazao kako nije dobro da u Zagrebu spašavanje mačke zaglavljene na stablu treba osobno organizirati i nadgledati Milan Bandić. Račan je umro prije 14 godina, a Milan Bandić prije šest dana te je više nego razvidno da je u svim tim godinama Zagreb vođen na nepatvoreni balkanski način po kojem gradski aga sređuje stanove i ovrhe, on plinificira i asfaltira, zapošljava i donira, on je neimar i graditelj, on brine o umjetnicima i sportašima, veteranima i umirovljenicima, on je taj koji dijeli adventske kućice i gradske lokale, on čisti ulice od snijega, a Cmrok zasipa snijegom.
Svi oni koji su se iza takvoga modela uspješno skrivali usput puneći vlastite kućne proračune ili su ga svojim političkim nagodbama pomogli stvoriti jednostavno moraju otići. Tek nakon toga možemo očekivati planove razvoja i urbanizam koji neće biti developerski, transparentnost u gradskoj nabavi i financijama, smanjenje ili eliminiranje cijelog niza troškova te bitno manju stopu gradskoga prireza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ i Bandićeva stranka bit će devastirani na izborima u Zagrebu. I što nakon toga?
Glavno je pitanje: Što će biti s njihovim hranidbenim lancem?
HDZ u Zagrebu nije bio sve ove godine samo dijaboličan, bio je i koautor vladavine koja se po istovjetnome modelu provodi u desetinama ili stotinama drugih gradova i općina, tamo gdje najveća stranka ne mora dijeliti vlast s lokalnim 'bandićima'
Milana Bandića upoznao sam u listopadu 1995. na početku Zagrebačke krize tijekom koje predsjednik Republike Franjo Tuđman nije želio potvrditi ni jednoga od četiri demokratski izabrana gradonačelnika iz redova HSLS-a. U Gradskoj skupštini igrom slučaja sjedio sam ispred Milana Bandića i prilikom našega međusobnog upoznavanja Dražen Budiša, sjedio je do mene, začuđeno ga je upitao: „Bandić? Pa Vi ste Hercegovac, što vi radite u SDP-u?“.
Milan Bandić samo se nasmijao: „Moje su šanse za uspjeh veće tamo gdje je nas Hercegovaca manje.“ Pet godina kasnije Milan Bandić izabran je za gradonačelnika Zagreba. Kao ministar gospodarstva u koalicijskoj vladi Ivice Račana usprotivio sam se međunarodnome natječaju i kreditnoj liniji EBRD-a za ZET-ovu narudžbu prvih niskopodnih tramvaja. U tom slučaju taj posao zbog nedostatka odgovarajućih referenci ne bi dobio tada državni Končar već njemački Siemens, koji je putem iste te banke i njemačke diplomacije lobirao za dobivanje cijelog niza infrastrukturnih poslova u Hrvatskoj.
Kada je Milan Bandić došao na sastanak vezano za taj natječaj bio je tek nekoliko mjeseci na čelu Zagreba, ali se više nije sjećao ni pitanja ni odgovora Draženu Budiši. Taj Bandić bio je još jako daleko od onog Bandića koji je godinama vladao Zagrebom kao svojim lenom mareći jedino za dobrobit hranidbenoga lanca koji ga je na čelu toga feuda i držao. Natječaj je ubrzo bio raspisan, a Končar je uspješno proizveo i isporučio tramvaje.
Snijeg na Cmroku prepunom jaglaca
Smrt Milana Bandića izazvala je pravi potres na hrvatskoj političkoj sceni jer je odjednom svima postalo jasno kako će nakon izbora u svibnju Grad Zagreb sa svim svojim pripadajućim resursima, ali i naslijeđenim neredom, napokon prestati biti privatnom prćijom jednoga čovjeka u funkciji njegovih privatnih političkih i poslovnih dealova.
Kako je postojala velika vjerojatnost da Milan Bandić izgubi svibanjske izbore pripadnici gornjega ešalona po njemu ustrojenoga hranidbenog lanca već su odavno bili u potrazi za rezervnim opcijama voljnim i predanim očuvanju kontinuiteta u izradi preskupih žičara, nadstrešnica, stupića i fontana, proizvodnji snijega na Cmroku prepunom procvjetalih jaglaca te zadržavanju u svijetu jedinstvenoga modela odvojenoga prikupljanja otpada koji se na kraju, nakon što je odvojeno prikupljen, zajedno odvozi na isto odlagalište.
A Škare-Ožbolt, Škoro i Troskot?
Nakon odustajanja Damira Vanđelića od kandidature javnim i tajnim sponzorima politike očuvanja kontinuiteta preostali su kandidati koji realno nemaju šansi za pobjedu na izborima, Davor Filipović iz HDZ-a i još uvijek nepoznat odabir Bandićeve stranke, koji bez obzira na mogući odabir, nema nikakve izglede ni za ulazak u drugi krug izbora. Budući da u politici i poslu nije razumno očekivati zahvalnost za prethodno realizirane promocije i profite vršni dijelovi hranidbenog lanca, upravo zbog takvih kandidata, prisiljeni su potražiti i neka nova politička partnerstva.
Jedan od takvih mogućih partnera je i Miroslav Škoro koji bi, u slučaju pobjede na izborima i u nedostatku stranačke infrastrukture, mogao posvojiti Bandićevu kadrovsku mrežu u Gradu, Zagrebačkome holdingu i svim gradskim poduzećima i na taj način realno omogućiti politiku kontinuiteta, bez obzira na javno odricanje od Bandićevoga naslijeđa. Sličan scenarij i zbog istih razloga dogodio bi se i u slučaju malo izglednih pobjeda neovisne Vesne Škare-Ožbolt ili Zvonimira Troskota, kandidata Mosta.
Na što se svela HDZ-ova ambicija
Premijer Andrej Plenković nema nikakvih iluzija o zagrebačkim izborima. Koliko je beznadna pozicija HDZ-ovog kandidata za gradonačelnika najbolje govori ovotjedna izjava predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića o rezultatima predizborne ankete koju je provela Nova TV. Jandroković je izrazio zadovoljstvo što Davor Filipović „dobiva više glasova od drugih kandidata u političkom spektru desno od centra jer mu to daje dobre izglede da uđe u drugi krug izbora.“
Tako smo saznali da je u Zagrebu HDZ svoju ambiciju sveo na prvo mjesto među „opcijama desno od centra“, a to što njihov kandidat po toj anketi ima samo 11,7 % podrške smatraju dobrim rezultatom jer drugi kandidati na desnici imaju još skromniju podršku. Umjesto da umru od srama što najveća politička stranka koja je još uvijek na vlasti i u Zagrebu i u državi ima kandidata za gradonačelnika s tako mizernom podrškom, oni su tom podrškom čak javno zadovoljni. Razlog za tu radost i sreću je to što Davor Filipović ima 2,1 postotni bod prednosti pred Vesnom Škare Ožbolt, a Zvonimir Troskot i Miroslav Škoro imaju svega 6,5 odnosno 6,3 % anketne podrške.
Izbori koji podsjećaju na 2000. godinu
To navodno zadovoljstvo samo je izlaz na stražnja vrata jer bi u protivnom i Plenković i Jandroković morali objašnjavati razloge zbog kojih je Tomislav Tomašević s golemih 38 % podrške apsolutni favorit zagrebačkih izbora, a kandidat SDP-a Joško Klisović s trenutačnih 15,8 %, najozbiljniji pretendent za drugi krug. HDZ u Zagrebu nije bio sve ove godine samo dijaboličan, bio je i koautor vladavine koja se po istovjetnome modelu provodi u desetinama ili stotinama drugih gradova i općina, tamo gdje najveća stranka ne mora dijeliti vlast s lokalnim „bandićima“.
Zagrebački lokalni izbori podsjećaju na parlamentarne izbore 2000. održane tri tjedna nakon smrti predsjednika republike Franje Tuđmana. Deset godina njegove autoritarne vladavine završilo je i devastirajućim porazom HDZ-a na tim izborima što je bio osnovni preduvjet za potpunu demontažu predsjedničkoga sustava, prihvaćanje i poštovanje svih temeljnih načela liberalne demokracije te izlazak Hrvatske iz međunarodne izolacije.
Nažalost u Hrvatskoj nikada nije bilo dovoljno političke hrabrosti i volje za potpunu „detuđmanizaciju“ društva te se devedesete redovno vraćaju u političku upotrebu u ritmu različitih izbora. Prije dvadeset i dvije godine javnost je bila zasićena autoritarnim modelom vladavine, ortačkim i rođačkim kapitalizmom nastalim u bespućima korupcije, klijentelizmom i nepotizmom, patriotizmom pretvorenim u šovinizam i nacionalizam, pompoznim državnim ritualima i izmišljenim tradicijama.
Bandićev model odavno je potrošen
Zahvaljujući toj zasićenosti, HDZ na izborima 2000. godine nije imao baš nikakvih šansi. Bandićev model vladavine odavno je potrošen i kao što je Hrvatskoj bilo dosta i Franje Tuđmana i HDZ-a krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, tako je velikoj većini Zagrepčana pun kufer cijele Bandićeve svite, svih njenih kumova i jarana te je i golubovima na Trgu bana Jelačića jasno kako će na ovim izborima pobjedu odnijeti onaj kandidat koji će ponuditi potpunu i radikalnu demontažu Bandićevoga modela, koji će obećati smjenu i otkaze bulumenti s vrha hranidbenoga lanca te resetirati kompletan sustav javne nabave i svih gradskih dobavljača.
Ivica Račan jednom je kazao kako nije dobro da u Zagrebu spašavanje mačke zaglavljene na stablu treba osobno organizirati i nadgledati Milan Bandić. Račan je umro prije 14 godina, a Milan Bandić prije šest dana te je više nego razvidno da je u svim tim godinama Zagreb vođen na nepatvoreni balkanski način po kojem gradski aga sređuje stanove i ovrhe, on plinificira i asfaltira, zapošljava i donira, on je neimar i graditelj, on brine o umjetnicima i sportašima, veteranima i umirovljenicima, on je taj koji dijeli adventske kućice i gradske lokale, on čisti ulice od snijega, a Cmrok zasipa snijegom.
Svi oni koji su se iza takvoga modela uspješno skrivali usput puneći vlastite kućne proračune ili su ga svojim političkim nagodbama pomogli stvoriti jednostavno moraju otići. Tek nakon toga možemo očekivati planove razvoja i urbanizam koji neće biti developerski, transparentnost u gradskoj nabavi i financijama, smanjenje ili eliminiranje cijelog niza troškova te bitno manju stopu gradskoga prireza.