Za datum je odabran 22. lipnja, kad su na dan napada Njemačke na SSSR sisački komunisti otišli u Brezovicu formiravši partizanski odred, iako je još početkom svibnja 1941. u Splitu formiran Prvi udarni splitski odred, što znači da se nije čekao njemački napad na SSSR.
Dan kada RH službeno stoji iza Ustava
No, to su manje-više finese oko kojih se danas možemo raspravljati, no bez previše smisla. Jer prošlo je već trideset godina, a na koncu su i oni koji su imali problem s novim datumom, prihvatili 22. lipnja jer je to doista ostao jedini dan u godini u kojem Hrvatska službeno stoji iza onoga što piše u preambuli Ustava, odnosno iza toga da je nastala u antifašističkoj borbi, nasuprot NDH.
Sve mimo ovog datuma svodi se na revizionizam, na izbjegavanje da, na primjer, Sabor bude službeni pokrovitelj obilježavanja Bitke na Sutjesci, na toleriranje ustaštva u javnom prostoru, na potpunu šutnju o preko tri tisuće srušenih spomenika i spomen-obilježja posvećenih antifašističkoj borbi. Te, općenito, na signale da je antifašizam nešto usputno i svakako manje bitno od Domovinskog rata.
Dan kada Milanović postaje drugi čovjek
I u svom tom ludilu, u kojem ne vlada samo amnezija prema devedesetima i organiziranom udaru na partizansku baštinu, nego se na to nadovezuje nedostatak bilo kakve inicijative da se makar umjetnički vrijedni spomenici – poput Bakićevog spomenika Ustanku naroda Slavonije ili onoga na Petrovoj gori – obnove, posljednje dvije godine najkonkretnije o antifašizmu govori Zoran Milanović.
Koji kao da se 22. lipnja pretvori u nekog drugog čovjeka u odnosu na onog iz ostalih dana, demonstrirajući vjerno kako se Hrvatska odnosi prema ovom pitanju. No, koji god da bili razlozi za takav preobražaj, ono što je prošle godine govorio o komunistima koji su pokrenuli ustanak i o zajedničkoj borbi jugoslavenskih naroda, ove godine je dopunio s ključnom rečenicom o tome kako je antifašizam duboko ukorijenjen u tradiciji Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I to je jedina istina koja je na kraju spasila tu baštinu od kompletnog brisanja. Jer, koliko god se država trudila održavati ovaj praznik reda radi i honorirati partizanima tek teritorijalne dobitke i stvaranje federalne republike Hrvatske, upravo zahvaljujući autentičnoj društvenoj memoriji i činjenici da je običnim ljudima stalo do ove tradicije, ona doživljava svojevrsni revival i novu legitimaciju u široj javnosti.
Na koncu, možda je tako i najbolje
Daleko je to još od toga da promijeni dominantnu političku svijest, posebno u HDZ-u ili u Katoličkoj crkvi, u kojoj su partizani tek tolerirani dio prošlosti, ako i to, ali je puno bolje nego što je bilo od devedesetih pa sve do prije desetak godina. Počelo je s obnovom srušenog spomenika u Pisku, i to kroz samodoprinose lokalne zajednice, nastavilo se teško izborenim povratkom prvog partizanskog toponima u suvremenom Splitu, Parkom prvog splitskog odreda, a upravo se skupljaju prilozi za obnovu miniranog Augustinčićevog spomenika u Gradcu.
A na koncu je možda tako i najbolje. Antifašistički pokret je ionako nastao kao čin otpora od strane onih koji su bili zabranjivani i potlačeni pa je i logično da njegova baština na isti način preživi i iznova stekne pravo građanstva u javnosti. A što se tiče države i službenog sjećanja, koliko god bili u raskoraku sa svakodnevicom, barem imamo taj jedan dan u godini kad se mnogi sjete da su potomci partizanskih obitelji i da imamo nešto što malo tko u Europi ima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ i Katolička crkva nisu uspjeli; antifašizam je ostao dio tradicije i upravo doživljava revival
A što se tiče države i službenog sjećanja, bar imamo taj jedan dan u godini kad se mnogi sjete da imamo nešto što malo tko u Europi ima
Posljednje dvije godine o antifašizmu na ovaj datum najkonkretnije govori Zoran Milanović, koji kao da se 22. lipnja pretvori u nekog drugog čovjeka u odnosu na onog iz ostalih dana, demonstrirajući vjerno kako se Hrvatska odnosi prema ovom pitanju
U Hrvatskoj se danas obilježava Dan antifašističke borbe, na datum koji je Franjo Tuđman uveo među državne praznike, nakon što je uklonjen Dan ustanka naroda Hrvatske u Srbu, što je praktično jedini službeni spomen na veliku partizansku baštinu i otpor ovog društva.
Za datum je odabran 22. lipnja, kad su na dan napada Njemačke na SSSR sisački komunisti otišli u Brezovicu formiravši partizanski odred, iako je još početkom svibnja 1941. u Splitu formiran Prvi udarni splitski odred, što znači da se nije čekao njemački napad na SSSR.
Dan kada RH službeno stoji iza Ustava
No, to su manje-više finese oko kojih se danas možemo raspravljati, no bez previše smisla. Jer prošlo je već trideset godina, a na koncu su i oni koji su imali problem s novim datumom, prihvatili 22. lipnja jer je to doista ostao jedini dan u godini u kojem Hrvatska službeno stoji iza onoga što piše u preambuli Ustava, odnosno iza toga da je nastala u antifašističkoj borbi, nasuprot NDH.
Sve mimo ovog datuma svodi se na revizionizam, na izbjegavanje da, na primjer, Sabor bude službeni pokrovitelj obilježavanja Bitke na Sutjesci, na toleriranje ustaštva u javnom prostoru, na potpunu šutnju o preko tri tisuće srušenih spomenika i spomen-obilježja posvećenih antifašističkoj borbi. Te, općenito, na signale da je antifašizam nešto usputno i svakako manje bitno od Domovinskog rata.
Dan kada Milanović postaje drugi čovjek
I u svom tom ludilu, u kojem ne vlada samo amnezija prema devedesetima i organiziranom udaru na partizansku baštinu, nego se na to nadovezuje nedostatak bilo kakve inicijative da se makar umjetnički vrijedni spomenici – poput Bakićevog spomenika Ustanku naroda Slavonije ili onoga na Petrovoj gori – obnove, posljednje dvije godine najkonkretnije o antifašizmu govori Zoran Milanović.
Koji kao da se 22. lipnja pretvori u nekog drugog čovjeka u odnosu na onog iz ostalih dana, demonstrirajući vjerno kako se Hrvatska odnosi prema ovom pitanju. No, koji god da bili razlozi za takav preobražaj, ono što je prošle godine govorio o komunistima koji su pokrenuli ustanak i o zajedničkoj borbi jugoslavenskih naroda, ove godine je dopunio s ključnom rečenicom o tome kako je antifašizam duboko ukorijenjen u tradiciji Hrvatske.
I to je jedina istina koja je na kraju spasila tu baštinu od kompletnog brisanja. Jer, koliko god se država trudila održavati ovaj praznik reda radi i honorirati partizanima tek teritorijalne dobitke i stvaranje federalne republike Hrvatske, upravo zahvaljujući autentičnoj društvenoj memoriji i činjenici da je običnim ljudima stalo do ove tradicije, ona doživljava svojevrsni revival i novu legitimaciju u široj javnosti.
Na koncu, možda je tako i najbolje
Daleko je to još od toga da promijeni dominantnu političku svijest, posebno u HDZ-u ili u Katoličkoj crkvi, u kojoj su partizani tek tolerirani dio prošlosti, ako i to, ali je puno bolje nego što je bilo od devedesetih pa sve do prije desetak godina. Počelo je s obnovom srušenog spomenika u Pisku, i to kroz samodoprinose lokalne zajednice, nastavilo se teško izborenim povratkom prvog partizanskog toponima u suvremenom Splitu, Parkom prvog splitskog odreda, a upravo se skupljaju prilozi za obnovu miniranog Augustinčićevog spomenika u Gradcu.
A na koncu je možda tako i najbolje. Antifašistički pokret je ionako nastao kao čin otpora od strane onih koji su bili zabranjivani i potlačeni pa je i logično da njegova baština na isti način preživi i iznova stekne pravo građanstva u javnosti. A što se tiče države i službenog sjećanja, koliko god bili u raskoraku sa svakodnevicom, barem imamo taj jedan dan u godini kad se mnogi sjete da su potomci partizanskih obitelji i da imamo nešto što malo tko u Europi ima.