Svibanj je, to već svaki prosječan građanin Hrvatske zna, mjesec u kojem je zgusnut niz godišnjica vezanih za traumatične i simbolične povijesne događaje, što ga čini medijski atraktivnim, idealnim za daljnja prepucavanja, skupljanje političkih poena i općenito raspravu koja se bez konca i kraja vodi već skoro tri desetljeća. Tako smo upravo na godišnjicu početka Bitke na Sutjesci, u kojoj je poginulo oko tri tisuće dalmatinskih partizana i koja je bila ključna za preživljavanje partizanskog antifašističkog pokreta, doznali kako nitko iz vodstva Vlade i Sabora neće izravno otići na bleiburško okupljanje. Umjesto njih, tamo će biti izaslanici, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković posjetit će Bleiburg koji dan ranije.
U normalnim okolnostima, HRT bi o bitnim povijesnim događajima trebao imati nešto iz vlastite produkcije, umjesto iz jednostrane produkcije apsolutno manje kapacitiranih televizija od njih. Javna radio-televizija to naravno ima, a riječ je o velikoj dokumentarnoj seriji o ustaškoj državi, čiji je jedan od autora, Hrvoje Klasić odavno upozorio na uporno odugovlačenje njenog emitiranja. Ta serija je dogovorena još za prethodne uprave i praktično je snimljena, ali iz sve očitijih razloga je ne gledamo ovog svibnja, što bi bilo iznimno ljekovito po društvo. Svakako je nemoguće da može biti gora i neobjektivnija od onoga što je HRT pustio ovih dana.
Izbjegavaju društvo antifašista, ali i Pavelićevih obožavatelja
Zašto sam uopće naveo ova dva slučaja i stavio ih u istu ravan? Dva su razloga za to. Prvi je taj što se HRT nalazi pod izravnom kontrolom politike, dakle vladajuće većine, zahvaljujući čemu je jasna dvostrukost kriterija s kojima se vlasti odnose prema nasljeđu ustaške države i općenito prema nasljeđu Drugog svjetskog rata. Ova dvostrukost kriterija predstavlja drugi i ključan razlog nastanka ovog teksta. Stvari sada već možemo promatrati kao ludilo u kojem ima sistema.
Predsjednica Grabar-Kitarović se, npr. nakon godina koketiranja s afirmacijom ustaškog pozdrava, od njega ogradi, usput optužujući savjetnike da su je krivo o njegovom značenju informirali, zatim čestita antifašistima Dan pobjede i onda istog dana ode komemorirati ubijene kolaboracionističke vojnike. Istu stvar radi s Jasenovcem, prema kojem već godinama ima isti odnos kao sada Jandroković prema Bleiburgu. Drugim riječima, ide tamo jer naprosto mora, ali ne želi otići na komemoraciju s predstavnicima manjina i antifašista. Slijedimo li ovu logiku, izgleda da je vodećim ljudima ove zemlje podjednako nelagodno naći se u društvu antifašista i obožavatelja Pavelićevog režima.
Naprosto ne smiju javno iskazati s kim bi se radije identificirali
Iako je već i ovo, samo po sebi problem, bojim se da je stanje čak i puno gore. Uzmimo sada za primjer premijera Plenkovića i sjetimo se nepotrebnog formiranja povjerenstva za suočavanje s prošlošću, njegovih dugotrajnih pregovora s organizacijama HOS-a i duboko problematične odluke da ploču s ustaškim natpisom ukloni iz Jasenovca i premjesti je par kilometara dalje, tik kraj partizanskog groblja. Prisjetimo li se nedavnog govora Ognjena Krausa, koji je na jasenovačkoj komemoraciji jasno rekao da je jedan od razloga zbog kojih i dalje nema jedinstvene kolone u tome što premijer nije ni blizu posvetio vremena predstavnicima žrtava i antifašista, koliko je posvetio predstavnicima HOS-a, lako možemo zaključiti kako je vladajućima manje nelagodno u društvu revizionista.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odemo li na koncu još i korak dalje pa se prisjetimo kako je Sabor glatko odbio inicijativu Ranka Ostojića da bude službeni pokrovitelj obilježavanja 75. godišnjice Bitke na Sutjesci, u kojoj je poginulo tisuće Dalmatinaca, a ni na koji način ne dovodi u pitanje pokroviteljstvo nad duboko problematičnim bleiburškim okupljanjem, stvari postaju zapravo prilično jasne. S jedne strane vladajući ne bi ni na koji način željeli da ih se poistovjećuje s nasljeđem antifašističke borbe, ponajprije u strahu od vlastitog biračkog tijela, iako je ona u temeljima suvremene Hrvatske, dok bi se s druge strane iz istih razloga najradije identificirali s onima koji imaju pozitivne sentimente prema ustaškoj državi, ali to ne smiju javno iskazati, jer je duboko neprihvatljivo u suvremenom svijetu.
HDZ ima zgodne dvostruke kriterije oko Bleiburga; urlaju da im je jako bitan, ali ne žele baš da ih se tamo vidi
Vodećim ljudima ove zemlje podjednako je nelagodno naći se u društvu antifašista i obožavatelja Pavelićevog režima.
S jedne strane vladajući ne bi ni na koji način željeli da ih se poistovjećuje s nasljeđem antifašističke borbe, ponajprije u strahu od vlastitog biračkog tijela, iako je ona u temeljima suvremene Hrvatske, dok bi se s druge strane iz istih razloga najradije identificirali s onima koji imaju pozitivne sentimente prema ustaškoj državi, ali to ne smiju javno iskazati, jer je duboko neprihvatljivo u suvremenom svijetu.
Svibanj je, to već svaki prosječan građanin Hrvatske zna, mjesec u kojem je zgusnut niz godišnjica vezanih za traumatične i simbolične povijesne događaje, što ga čini medijski atraktivnim, idealnim za daljnja prepucavanja, skupljanje političkih poena i općenito raspravu koja se bez konca i kraja vodi već skoro tri desetljeća. Tako smo upravo na godišnjicu početka Bitke na Sutjesci, u kojoj je poginulo oko tri tisuće dalmatinskih partizana i koja je bila ključna za preživljavanje partizanskog antifašističkog pokreta, doznali kako nitko iz vodstva Vlade i Sabora neće izravno otići na bleiburško okupljanje. Umjesto njih, tamo će biti izaslanici, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković posjetit će Bleiburg koji dan ranije.
No, paralelno s tim, na HRT-u se u prime-time-u prikazuju revizionistički dokumentarci u produkciji Laudato televizije, u kojima gostuju vodeće zvijezde revizionističke historiografije i iste takve političke scene, u kojima se bez ikakvog odmaka ustašku vojsku naziva našom hrvatskom vojskom i koji u svakoj pristojnoj zemlji ne bi bili uopće u prilici dospjeti u program javne televizije, a kamo li u ekskluzivnom terminu. Ovo s jedne strane može biti tema o apsolutnom zapuštanju produkcije dramskog i obrazovnog programa, koji bi trebali biti nositelji kvalitete programa HRT-a i zbog kojih bi uopće imalo smisla plaćati pretplatu.
U normalnim okolnostima, HRT bi o bitnim povijesnim događajima trebao imati nešto iz vlastite produkcije, umjesto iz jednostrane produkcije apsolutno manje kapacitiranih televizija od njih. Javna radio-televizija to naravno ima, a riječ je o velikoj dokumentarnoj seriji o ustaškoj državi, čiji je jedan od autora, Hrvoje Klasić odavno upozorio na uporno odugovlačenje njenog emitiranja. Ta serija je dogovorena još za prethodne uprave i praktično je snimljena, ali iz sve očitijih razloga je ne gledamo ovog svibnja, što bi bilo iznimno ljekovito po društvo. Svakako je nemoguće da može biti gora i neobjektivnija od onoga što je HRT pustio ovih dana.
Izbjegavaju društvo antifašista, ali i Pavelićevih obožavatelja
Zašto sam uopće naveo ova dva slučaja i stavio ih u istu ravan? Dva su razloga za to. Prvi je taj što se HRT nalazi pod izravnom kontrolom politike, dakle vladajuće većine, zahvaljujući čemu je jasna dvostrukost kriterija s kojima se vlasti odnose prema nasljeđu ustaške države i općenito prema nasljeđu Drugog svjetskog rata. Ova dvostrukost kriterija predstavlja drugi i ključan razlog nastanka ovog teksta. Stvari sada već možemo promatrati kao ludilo u kojem ima sistema.
Predsjednica Grabar-Kitarović se, npr. nakon godina koketiranja s afirmacijom ustaškog pozdrava, od njega ogradi, usput optužujući savjetnike da su je krivo o njegovom značenju informirali, zatim čestita antifašistima Dan pobjede i onda istog dana ode komemorirati ubijene kolaboracionističke vojnike. Istu stvar radi s Jasenovcem, prema kojem već godinama ima isti odnos kao sada Jandroković prema Bleiburgu. Drugim riječima, ide tamo jer naprosto mora, ali ne želi otići na komemoraciju s predstavnicima manjina i antifašista. Slijedimo li ovu logiku, izgleda da je vodećim ljudima ove zemlje podjednako nelagodno naći se u društvu antifašista i obožavatelja Pavelićevog režima.
Naprosto ne smiju javno iskazati s kim bi se radije identificirali
Iako je već i ovo, samo po sebi problem, bojim se da je stanje čak i puno gore. Uzmimo sada za primjer premijera Plenkovića i sjetimo se nepotrebnog formiranja povjerenstva za suočavanje s prošlošću, njegovih dugotrajnih pregovora s organizacijama HOS-a i duboko problematične odluke da ploču s ustaškim natpisom ukloni iz Jasenovca i premjesti je par kilometara dalje, tik kraj partizanskog groblja. Prisjetimo li se nedavnog govora Ognjena Krausa, koji je na jasenovačkoj komemoraciji jasno rekao da je jedan od razloga zbog kojih i dalje nema jedinstvene kolone u tome što premijer nije ni blizu posvetio vremena predstavnicima žrtava i antifašista, koliko je posvetio predstavnicima HOS-a, lako možemo zaključiti kako je vladajućima manje nelagodno u društvu revizionista.
Odemo li na koncu još i korak dalje pa se prisjetimo kako je Sabor glatko odbio inicijativu Ranka Ostojića da bude službeni pokrovitelj obilježavanja 75. godišnjice Bitke na Sutjesci, u kojoj je poginulo tisuće Dalmatinaca, a ni na koji način ne dovodi u pitanje pokroviteljstvo nad duboko problematičnim bleiburškim okupljanjem, stvari postaju zapravo prilično jasne. S jedne strane vladajući ne bi ni na koji način željeli da ih se poistovjećuje s nasljeđem antifašističke borbe, ponajprije u strahu od vlastitog biračkog tijela, iako je ona u temeljima suvremene Hrvatske, dok bi se s druge strane iz istih razloga najradije identificirali s onima koji imaju pozitivne sentimente prema ustaškoj državi, ali to ne smiju javno iskazati, jer je duboko neprihvatljivo u suvremenom svijetu.