HDZ-ovci su vidno uzrujani. Dužnosnike vladajuće stranke – zastupnike, ministre, pa i samog premijera – uznemirili su istupi predsjednika Republike oko krize u Ukrajini, Rusije, NATO-a i hrvatske uloge u svemu tome. Zoran Milanović u zadnjih je nekoliko dana uzburkao političke vode nediplomatskim tvrdnjama o Ukrajini, njezinim odnosima s NATO-om i EU-om, angažmanu i povlačenju hrvatskih vojnika…
Nikakvo čudo da su izjave predsjednika – u jeku krize za koju zapad strahuje da će eskalirati, a NATO i EU nastoje projicirati jedinstven i solidaran stav – izazvale interes i u inozemstvu, ali s ove strane granice posebno su uzrujale HDZ-ovce. Premijer Andrej Plenković smatra da su Milanovićeve izjave “reputacijski štetne za Hrvatsku i sramotne”, a predsjednikovi istupi, ne samo oko Ukrajine, u suprotnosti s vanjskopolitičkim stavovima Vlade.
Ovako govore HDZ-ovi političari
Sintagmu o reputacijskoj šteti ponavlja i Gordan Grlić Radman, koji tvrdi da, kao ministar vanjskih i europskih poslova, mora zvati kolege iz drugih država, ispričavati im se zbog predsjednikovih izjava i objašnjavati da to nije službena politika Vlade.
Saborski zastupnik HDZ-a i član stranačkog predsjedništva Mario Kapulica govori o talačkoj krizi u kojoj, po njemu, Milanović drži Hrvatsku. Zastupnik HDZ-a u Europskom parlamentu Tomislav Sokol poručuje da predsjednik “sramoti Hrvatsku u inozemstvu” i da je “izašao iz svih okvira”.
Što uopće mogu poduzeti?
Dužnosnici vladajuće stranke, nema sumnje, djeluju poprilično uznemireni recentnim istupima predsjednika Republike. Ali što realno mogu poduzeti da bi ga vratili “u okvir”, pogotovo kada je u pitanju vanjska politika u kojoj Milanović ima ustavne ovlasti? Kratak odgovor glasi – gotovo ništa. Duža verzija: mogu pokušati povući neke poteze koji, međutim, trenutno djeluju da su osuđeni na propast.
U vladajućoj stranici uvjereni su da je svojim istupima i izjavama, koji očito nisu koordinirani s Vladom, predsjednik države izašao iz ustavnih ovlasti. Ustav ga, tumačio je ovog vikenda Kapulica, obvezuje na usuglašavanje – “nije on nikakav samostalan organ koji vodi vanjsku politiku RH”, ustvrdio je.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Suradnja je u oku promatrača
Ustav, doduše, nije sasvim precizan kada definira što se od predsjednika države očekuje. Predsjednik Republike i Vlada “surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike”, piše u temeljnom dokumentu. Definicija suradnje je sasvim sigurno podložna interpretaciji, ovisno o tome tko je tumač.
Ovoga je vikenda, pritom, Kapulica pozvao i na okupljanje protiv Milanovića. “Nadam se da u hrvatskim političkim strankama postoji dovoljan broj pametnih ljudi, koji moraju sjesti i vidjeti kako ćemo izaći iz ove situacije u kojoj Zoran Milanović drži u talačkoj krizi čitavu Hrvatsku. Moramo sjesti i vidjeti što ćemo s tim, to nije samo HDZ”, kazivao je HDZ-ov zastupnik. S gospodinom Kapulicom htjeli smo popričati o njegovoj ideji, što ona točno podrazumijeva, ali se nije javio na naš poziv.
Snovi o dvotrećinskoj većini
HDZ-ov veteran Vladimir Šeks svojevremeno je zazivao opoziv predsjednika Republike, ali su se iz HDZ-a od toga ogradili. HDZ ni tada, u proljeće 2021. – kada je u odnosima Vlade i Pantovčaka tutnjala kriza oko izbora čelne osobe Vrhovnog suda – pa ni danas nema potrebnu saborsku većinu za takav potez. Za to je potrebna dvotrećinska većina, 101 zastupnik, a u vladajućoj većini ih je 77.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nedostaje, dakle, 24 zastupnika. Ako se poigramo matematikom, oporbi – koja ima 74 zastupnika – trebaju samo dva za rušenje Vlade. HDZ-u, sa svojih 77, čak 24 za rušenje Milanovića. Politički, naravno, ta računica ne stoji; vrlo je vjerojatno da bi oporbi bilo jednako teško naći dvoje, kao i HDZ-u 24.
Hipotetska pitanja i bacanje graha
U HDZ-u su, sasvim sigurno, potpuno svjesni iluzornosti dvotrećinske većine, i kad je u pitanju ova, ali i druge teme. Poput slanja vojske preko granice. Ako predsjednik ne da suglasnost za upućivanje vojnika, onda ga Sabor može preglasati dvotrećinskom većinom. A što ako nas NATO pozove u Ukrajinu, Milanović ne da suglasnost, a u Saboru ne bude dvotrećinske većine? Ministar obrane Mario Banožić kaže da je to već “bacanje graha”.
Dakle, gatanje u kavu, teorijska rasprava i tako dalje. Što sasvim sigurno i jest, barem zasad, pogotovo nakon što je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg za BBC izričito ustvrdio da savez ne planira slati borbene jedinice u Ukrajinu. Banožić je opisao poznatu proceduru za donošenje odluke o slanju vojske u inozemstvo, no čini se da je svjestan koliko je teško očekivati dvotrećinsku većinu u Saboru – otud doskočica o “bacanju graha” – u ovom slučaju za slanje vojske, ali jednako i u drugim, politički visokoosjetljivim temama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Može li tehnički propis postati politički?
Može li Vlada vratiti predsjednika u vanjskopolitički “okvir” zakonom? To je, unatoč ustavnim odredbama, legitimno pitanje ako se prisjetimo slučaja s izmjenama Zakona o sudovima. Njima je, uz ustavne ovlasti predsjednika, prije nekoliko godina propisana složenija procedura izbora čelne osobe Vrhovnog suda što je dovelo do višemjesečne krize u odnosima Vlade i Pantovčaka (pa i do spomenute Šeksove izjave o opozivu Milanovića).
U prvom kvartalu ove godine Ministarstvo vanjskih i europskih poslova planira predložiti novi Zakon o vanjskim poslovima. Taj propis uređuje način na koji funkcioniraju vanjski poslovi, diplomatska služba, kako se osnivaju veleposlanstva, što je čija ovlast i posao, kako se zapošljava, a kako napreduje u diplomatskim zvanjima…
Na primjer, propisuje da predsjednik Republike (formalno) postavlja i opoziva veleposlanike ili, recimo, “daje patentna pisma šefovima konzularnih ureda” i tome slično. Radi se o prilično tehničkom propisu, za koji upućeni sumnjaju da bi mogao postati politički nabijen, čak i u ovakvoj situaciji stalnih tenzija između Vlade i Pantovčaka. Neslužbeno se može čuti i da u dosadašnjim nacrtima zakona nije bilo spornih točaka. Čini se, dakle, da taj propis neće biti nikakav “okvir”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kupili rezidenciju, čeka se ambasador
Jasno je da je Vladi i HDZ-u prostor za konkretne poteze, kad je posrijedi tzv. sukreiranje vanjske politike, prilično skučen. Potvrdilo se to uostalom i na pitanju veleposlanika: ni dan danas Milanović i Vlada nisu dogovorili imenovanje novih ambasadora, mada su se oko toga javno prepirali, a dio veleposlanika je u međuvremeno već prešao četiri godine mandata u inozemstvu.
Veleposlanička pozicija u Vatikanu je, na primjer, formalno prazna od travnja prošle godine kada je Neven Pelicarić otišao za savjetnika na Pantovčak. U prosincu je država čak i kupila rezidenciju u rimskoj četvrti Parioli za potrebe veleposlanstva u Vatikanu, rezidenciju koju je Hrvatska i dotad koristila, ali ju je sada i formalno kupila.
Tako je stambeno pitanje riješeno i za ubuduće. Ali ono kadrovsko – tko će, a još i više, kada uopće postati novi veleposlanik – i dalje je bez odgovora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ-ovci su vidno uznemireni zbog Milanovića. Ali realno, što mu mogu?
Propisi u području vanjske politike, uključujući ustavne odredbe, ostavljaju krajnje skučen prostor za povlačenje poteza
Ako se poigramo matematikom, oporbi - koja ima 74 zastupnika - trebaju samo dva za rušenje Vlade. HDZ-u, sa svojih 77, čak 24 za rušenje Milanovića. Politički, naravno, ta računica ne stoji; vrlo je vjerojatno da bi oporbi bilo jednako teško naći dvoje, kao i HDZ-u 24
HDZ-ovci su vidno uzrujani. Dužnosnike vladajuće stranke – zastupnike, ministre, pa i samog premijera – uznemirili su istupi predsjednika Republike oko krize u Ukrajini, Rusije, NATO-a i hrvatske uloge u svemu tome. Zoran Milanović u zadnjih je nekoliko dana uzburkao političke vode nediplomatskim tvrdnjama o Ukrajini, njezinim odnosima s NATO-om i EU-om, angažmanu i povlačenju hrvatskih vojnika…
Nikakvo čudo da su izjave predsjednika – u jeku krize za koju zapad strahuje da će eskalirati, a NATO i EU nastoje projicirati jedinstven i solidaran stav – izazvale interes i u inozemstvu, ali s ove strane granice posebno su uzrujale HDZ-ovce. Premijer Andrej Plenković smatra da su Milanovićeve izjave “reputacijski štetne za Hrvatsku i sramotne”, a predsjednikovi istupi, ne samo oko Ukrajine, u suprotnosti s vanjskopolitičkim stavovima Vlade.
Ovako govore HDZ-ovi političari
Sintagmu o reputacijskoj šteti ponavlja i Gordan Grlić Radman, koji tvrdi da, kao ministar vanjskih i europskih poslova, mora zvati kolege iz drugih država, ispričavati im se zbog predsjednikovih izjava i objašnjavati da to nije službena politika Vlade.
Saborski zastupnik HDZ-a i član stranačkog predsjedništva Mario Kapulica govori o talačkoj krizi u kojoj, po njemu, Milanović drži Hrvatsku. Zastupnik HDZ-a u Europskom parlamentu Tomislav Sokol poručuje da predsjednik “sramoti Hrvatsku u inozemstvu” i da je “izašao iz svih okvira”.
Što uopće mogu poduzeti?
Dužnosnici vladajuće stranke, nema sumnje, djeluju poprilično uznemireni recentnim istupima predsjednika Republike. Ali što realno mogu poduzeti da bi ga vratili “u okvir”, pogotovo kada je u pitanju vanjska politika u kojoj Milanović ima ustavne ovlasti? Kratak odgovor glasi – gotovo ništa. Duža verzija: mogu pokušati povući neke poteze koji, međutim, trenutno djeluju da su osuđeni na propast.
U vladajućoj stranici uvjereni su da je svojim istupima i izjavama, koji očito nisu koordinirani s Vladom, predsjednik države izašao iz ustavnih ovlasti. Ustav ga, tumačio je ovog vikenda Kapulica, obvezuje na usuglašavanje – “nije on nikakav samostalan organ koji vodi vanjsku politiku RH”, ustvrdio je.
Suradnja je u oku promatrača
Ustav, doduše, nije sasvim precizan kada definira što se od predsjednika države očekuje. Predsjednik Republike i Vlada “surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike”, piše u temeljnom dokumentu. Definicija suradnje je sasvim sigurno podložna interpretaciji, ovisno o tome tko je tumač.
Ovoga je vikenda, pritom, Kapulica pozvao i na okupljanje protiv Milanovića. “Nadam se da u hrvatskim političkim strankama postoji dovoljan broj pametnih ljudi, koji moraju sjesti i vidjeti kako ćemo izaći iz ove situacije u kojoj Zoran Milanović drži u talačkoj krizi čitavu Hrvatsku. Moramo sjesti i vidjeti što ćemo s tim, to nije samo HDZ”, kazivao je HDZ-ov zastupnik. S gospodinom Kapulicom htjeli smo popričati o njegovoj ideji, što ona točno podrazumijeva, ali se nije javio na naš poziv.
Snovi o dvotrećinskoj većini
HDZ-ov veteran Vladimir Šeks svojevremeno je zazivao opoziv predsjednika Republike, ali su se iz HDZ-a od toga ogradili. HDZ ni tada, u proljeće 2021. – kada je u odnosima Vlade i Pantovčaka tutnjala kriza oko izbora čelne osobe Vrhovnog suda – pa ni danas nema potrebnu saborsku većinu za takav potez. Za to je potrebna dvotrećinska većina, 101 zastupnik, a u vladajućoj većini ih je 77.
Nedostaje, dakle, 24 zastupnika. Ako se poigramo matematikom, oporbi – koja ima 74 zastupnika – trebaju samo dva za rušenje Vlade. HDZ-u, sa svojih 77, čak 24 za rušenje Milanovića. Politički, naravno, ta računica ne stoji; vrlo je vjerojatno da bi oporbi bilo jednako teško naći dvoje, kao i HDZ-u 24.
Hipotetska pitanja i bacanje graha
U HDZ-u su, sasvim sigurno, potpuno svjesni iluzornosti dvotrećinske većine, i kad je u pitanju ova, ali i druge teme. Poput slanja vojske preko granice. Ako predsjednik ne da suglasnost za upućivanje vojnika, onda ga Sabor može preglasati dvotrećinskom većinom. A što ako nas NATO pozove u Ukrajinu, Milanović ne da suglasnost, a u Saboru ne bude dvotrećinske većine? Ministar obrane Mario Banožić kaže da je to već “bacanje graha”.
Dakle, gatanje u kavu, teorijska rasprava i tako dalje. Što sasvim sigurno i jest, barem zasad, pogotovo nakon što je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg za BBC izričito ustvrdio da savez ne planira slati borbene jedinice u Ukrajinu. Banožić je opisao poznatu proceduru za donošenje odluke o slanju vojske u inozemstvo, no čini se da je svjestan koliko je teško očekivati dvotrećinsku većinu u Saboru – otud doskočica o “bacanju graha” – u ovom slučaju za slanje vojske, ali jednako i u drugim, politički visokoosjetljivim temama.
Može li tehnički propis postati politički?
Može li Vlada vratiti predsjednika u vanjskopolitički “okvir” zakonom? To je, unatoč ustavnim odredbama, legitimno pitanje ako se prisjetimo slučaja s izmjenama Zakona o sudovima. Njima je, uz ustavne ovlasti predsjednika, prije nekoliko godina propisana složenija procedura izbora čelne osobe Vrhovnog suda što je dovelo do višemjesečne krize u odnosima Vlade i Pantovčaka (pa i do spomenute Šeksove izjave o opozivu Milanovića).
U prvom kvartalu ove godine Ministarstvo vanjskih i europskih poslova planira predložiti novi Zakon o vanjskim poslovima. Taj propis uređuje način na koji funkcioniraju vanjski poslovi, diplomatska služba, kako se osnivaju veleposlanstva, što je čija ovlast i posao, kako se zapošljava, a kako napreduje u diplomatskim zvanjima…
Na primjer, propisuje da predsjednik Republike (formalno) postavlja i opoziva veleposlanike ili, recimo, “daje patentna pisma šefovima konzularnih ureda” i tome slično. Radi se o prilično tehničkom propisu, za koji upućeni sumnjaju da bi mogao postati politički nabijen, čak i u ovakvoj situaciji stalnih tenzija između Vlade i Pantovčaka. Neslužbeno se može čuti i da u dosadašnjim nacrtima zakona nije bilo spornih točaka. Čini se, dakle, da taj propis neće biti nikakav “okvir”.
Kupili rezidenciju, čeka se ambasador
Jasno je da je Vladi i HDZ-u prostor za konkretne poteze, kad je posrijedi tzv. sukreiranje vanjske politike, prilično skučen. Potvrdilo se to uostalom i na pitanju veleposlanika: ni dan danas Milanović i Vlada nisu dogovorili imenovanje novih ambasadora, mada su se oko toga javno prepirali, a dio veleposlanika je u međuvremeno već prešao četiri godine mandata u inozemstvu.
Veleposlanička pozicija u Vatikanu je, na primjer, formalno prazna od travnja prošle godine kada je Neven Pelicarić otišao za savjetnika na Pantovčak. U prosincu je država čak i kupila rezidenciju u rimskoj četvrti Parioli za potrebe veleposlanstva u Vatikanu, rezidenciju koju je Hrvatska i dotad koristila, ali ju je sada i formalno kupila.
Tako je stambeno pitanje riješeno i za ubuduće. Ali ono kadrovsko – tko će, a još i više, kada uopće postati novi veleposlanik – i dalje je bez odgovora.