Politika & Kriminal

HDZ se zgraža nad Beljakovim tvitom, a podrška Julienne Bušić i pohvale ministara ratnom zločincu Norcu su im okej

Vlast očito želi od Beljakovog tvita o Udbi napraviti ulog za svoju predizbornu kampanju

Nekako se nije moglo čuti Andreja Plenkovića da u rujnu 2018. godine opominje svoja dva ministra, Krstičevića i Medveda da “rade stvari koje imaju velike tragove i posljedice” kad su pohvalno govorili o činjenici da je na obljetnici akcije Medački džep bio i Mirko Norac, čovjek koji je odslužio kaznu za ratne zločine u Gospiću i nakon akcije čija se obljetnica slavila.

Neke stvari u politici se mogu precizno definirati, staviti u zakone, pravilnike, kodekse. Neke, pak, nisu tako jasno uhvatljive i ovise o stanju političke kulture i demokratskoj tradiciji društva. Tako će ministar u nekoj nordijskoj zemlji ostati bez funkcije jer je čokoladicu platio službenom karticom, ili će ministrica dati ostavku jer je za volanom napuhala 0,2 promila. Na ovim prostorima, međutim, granice odgovornosti su daleko rastezljivije i često se pokrivaju ciničnom frazom o institucijama i njihovom poslu. Koji, znamo, traje i traje.

Ukratko, da je Krešo Beljak, oko čijeg se sumanutog (i brzo obrisanog) tvita o Udbinim političkom ubojstvima diže prašina evo već dva tjedna, predsjednik neke stranke u ozbiljno demokratskoj zemlji, do danas bi već odavno bio bivši. Politička šteta koju bi spominjanje tog tvita nanosilo njegovoj stranci i koaliciji u kojoj će vjerojatno sudjelovati na skorim izborima bila bi jednostavno daleko veća od bilo čijeg ega i pojedinačne političke karijere, pa bi neki odgovorni nordijski Beljaksson odavno već stavio potpis na papir u kojem se zahvaljuje na suradnji.

Poprilične proporcije licemjerja

Krešo Beljak u Hrvatskoj danas, međutim ima neloše šanse da se ne samoubije od prejake riječi, da nastavi voditi HSS, te da ima i neku važniju političku ulogu u slučaju dobrog rezultata parlamentarnih izbora. To je, naravno, rezultat poraznog stanja političke kulture i demokratske tradicije u Hrvatskoj, ali ne samo toga. Beljakov eventualni o(p)stanak bit će i direktna posljedica nepodnošljivog licemjerja hrvatske vlasti.

Naime, kad vam kandidatkinju za predsjednicu države u video poruci podrži gospođa koja je 13 godina bila u američkom zatvoru jer je sudjelovala u otmici aviona, u sklopu koje je bomba ubila američkog policajca, malo je nezgodno inzistirati na moralnoj nepodnošljivosti jednog tvita. Kad ste, pritom, predsjednik Vlade koji je na tu podršku odgovorio tek rečenicom da je “primljena na znanje”, da bi za nekoliko tjedana na saborskom Aktualcu poručio Beljaku da “radi stvari koje imaju velike tragove i posljedice”, radi se o licemjerju popriličnih proporcija.

Čast i ratni zločin

Nekako se nije moglo čuti Andreja Plenkovića ni da u rujnu 2018. godine opominje svoja dva ministra, Krstičevića i Medveda da “rade stvari koje imaju velike tragove i posljedice” kad su pohvalno govorili o činjenici da je na obljetnici akcije Medački džep bio i Mirko Norac, čovjek koji je odslužio kaznu zbog ratnih zločina u Gospiću i onih počinjenih nakon akcije čija se obljetnica obilježavala.

Ne, dvojica ministara nisu u prepucavanju na Twitteru napisali rečenice radi kojih su se kasnije ispričali i koje su povukli. Krstičević je, podsjetimo, izjavio kako mu je drago da je Norac “danas ovdje s nama”, a Medved kako “svakome treba odati počast i poštovanje za ono što je činio u obrani domovine”. Od njih im se kasnije nije ni palo na pamet ograđivati. Plenković je šutio, kao i svi oni iz njegove stranke (a bogami i Beljakove) koji danas traže demisiju prvog tviteraša HSS-a.

Udba kao adut za kampanju

Naravno, u HDZ-u bi vjerojatno bili prilično zadovoljni da se to ne dogodi. Da Beljak nastavi voditi stranku koja je strateški partner SDP-u i da priča o tvitu i nekoliko desetljeća starim Udbinim ubojstvima postane jedna od ključnih tema kampanje za parlamentarne izbore.

Mora biti da je taj 5. siječnja 2020. godine bio prokleto davno. Jedino bi se tako, naime, mogao objasniti očito popriličan zaborav toga koliko je uspješan bio pokušaj da se predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića, zbog Lex Perkovića, prikaže kao “zaštitnika Udbaških ubojica”. Možda će s obrisanim tvitom biti više sreće nego sa zakonom koji je, na prijedlog Milanovićeve Vlade, izglasao Hrvatski sabor?

 

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu