Hillary danas ulazi u utrku i ovaj put će se kandidirati kao ono što jest - žena

Naglašeno agresivna vanjska politika

Hillary i njeni savjetnici smatrali su da bi za kampanju bilo katastrofalno ukoliko se biračima, kao žena, u to doba ratova učini slabija ili manje odlučna od muških protukandidata. Stoga se držala naglašeno agresivno, borbeno, bez emocija, empatije ni iskrenosti. Taj pristup, umjesto da ojača percepciju Hillary kao nekog tko može biti na čelu države u vrijeme kompleksnih ratova i vojnih akcija, od nje je stvorio nepristupačnu, nekomunikativnu i neobično ishinjenu javnu personu.

Pamti se poprilično stupidan spot što ga je njena kampanja lansirala u veljači 2008., u kojoj glasače plaši mogućom nacionalnom katastrofom, a sebe pozicionira kao jedinu koja se može javiti na telefon u 3 ujutro i riješiti sve, dok američki roditelji, mirni i sigurni, mogu ići spavati. Oglas nije zaplašio ni jednog američkog birača, ali mnoge je nasmijao.

Emocije i suosjećanje s biračima

Za razliku od kampanje 2008., pišu američki mediji, Hillary će se fokusirati na teme kojima apsolutno dominira i koje pritom vrlo dobro prolaze u predizborima demokratske stranke: plaće srednje klase, radna mjesta, teško siromaštvo u pojedinim dijelovima SAD-a, obrazovanje i socijalna zaštita. Pritom će, kažu, otvoreno pokazivati emocije i susojećanje s biračima.

U prošloj kampanji, osim nastupa po pitanju nacionalne sigurnosti, koji se doimao fabricirano, Hillary je nastupila kao da joj pobjeda pripada. Nije uspjela definirati jasne poruke ni izborne argumente, nije bilo jasnog razloga ni jedinstvene teme cijele kampanje; pokraj Obaminih zarazno jednostavnih slogana i simbola, birači nisu bili sigurno što točno Hillary nudi.

Mikrotrendovi Marka Penna

Njen ključni strateg bio je američki analitičar Mark Penn, inače autor popularne knjige Mikrotrendovi o raznim sociološkim i ekonomskim trendovima u Americi koji zahvaćaju svega nekoliko tisuća ljudi i zatim se šire, a nitko ih ne primjećuje. Na primjer, Penn je izučavao žene koje iz vlastitog izbora, a ne okolnosti, cijeli život ostanu samohrane, razvijaju karijere i odgajaju djecu. Ili, ljude koji užasno žele hodati s nekim tko je židovske vjeroispovijesti. Ili, očeve koji postanu očevi tek kad navrše 50.

Sve što je Pennovu knjigu učinilo fascinantnom je sve ono što je potopilo prvu kampanju Hillary Clinton. Penn je tijekom kampanje bio bolesno fokusiran na mikro i nanotrendove u politici, što je dovodilo do toga da je Hillary stalno mijenjala svoj ključne poruke i prilagođavala ih publici, obzirom na trendove na koje joj je Penn ukazivao.

Nažalost, oni su često bili marginalni i nevažni. Penn bi primijetio skupinu birača u saveznoj državi New Hampshire koji imaju neke želje i potrebe, a kad bi se na kraju bi se ispostavilo da je riječ o stotinu ljudi čije potrebe nemaju veze s ostatkom države, Hillary bi ispala hladni kalkulant bez jasne ideologije i stavova.

Promašena poput Google oglasa

Pored Obame koji je držao pasionirane govore o općim načelima i društvenim vrijednostima, bez previše targetiranja, Hillary je izgledala nevažno, zastarjelo, kao promašeni Google oglas koji vas hvata i nudi vam usluge dok surfate, a vas te usluge dubinski ne zanimaju. Bilo je, sasvim sigurno, ljudi koji bi na njih kliknuli, no njihov zbroj nedovoljan je za ozbiljnu kampanju.

Najveći izazov bit će pozicioniranje prema Obami i njegovoj političkoj ostavštini; taj problem imao je 2000. godine tadašnji američki potpredsjednik Al Gore i ponudio je netočan odgovor. U doba najvećeg američkog booma od Drugog svjetskog rata (1990-ih Amerika je stvorila novih 20-25 milijuna radnih mjesta, otvorila 300 novih fakulteta, smanjila zaduženost i zabilježila proračunski suficit), Gore se nepametno pokušao diferencirati od prethodnika.

Politika koja donosi radna mjesta

Zbog afere Lewinsky Gore i njegovi savjetnici smatrali su takav zaokret nužnim, bez obzira na ekonomske i političke uspjehe Clintonove vlade u kojima je sam sudjelovao. Ankete su pokazivale određen zamor kod glasača po pitanju Clintonovih skandala; ankete, nažalost, nisu pokazivale spremnost glasača za nastavak politike koja donosi radna mjesta i razvoj.

Simbolički i deklarativno, odmicanje od Clintona Gore je počeo tako što je stožer svoje predsjedničke kampanje iz Washingtona preselio na američki jug, u svoj rodni Tennessee, kako bi se odmaknuo od centra američke birokracije i političke korupcije (u dugoj tradiciji američkog populizma, još od 1830-ih, ne postoji veći zicer od korištenja termina “Washington” za sve grozno i strašno što nam se događa).

Programski i konkretno, Gore je uskoro udario s populističkim govorima o “narodu protiv moćnika”; kako je on sam u tom trenutku bio jedan od dva ključna čovjeka izvršne vlasti Sjedinjenih država, narod baš i nije povjerovao u tu prozirnu i besmislenu retoriku.

Populističko repozicioniranje

Uz to je kao svog kandidata za potpredsjednika odabrao konzervativnog Demokrata Joea Libermana, jednog od od najžeščih kritičara Billa Clintona tijekom afere Lewinsky, opet, s namjerom da pokaže glasačima kako će se odmaknuti od Clintona. Sam Liberman kasnije je kazao da je to populističko repozicioniranje bilo dubinski pogrešno (za razliku od njih, Bush stariji kandidirao se nakon Reagana, kao dio Reaganove vlade, i glasačima naporsto obećao još Reagonove politike).

Slična dilema čeka i Hillary Clinton. Njeni pokušaji kritike Obamine vlade što ih je lani uputila zbog pojave i ekspanzije ISIS-a zvučali su neobično, netočno a pomalo i bizarno, obzirom da je donedavno vodila američku vanjsku politiku, pa tako i politiku prema radikalnim islamistima.

Hillary Clinton još uvijek ne zna kako će točno izgledati politička, ekonomska i društvena ostavšina njena prethodnika Baracka Obame, što je i Goreu predstavljalo problem; da je znao koliko brzo će američki glasači Clintonu zaboraviti ili oprostiti seksualne afere, ni on se ne bi pokušao distancirati.

Ekonomska ostavšina Baracka Obame

Ostavština Baracka Obame ne izgleda posve loše. Američki gospodarski oporavak, reforma zdravstvenog sustava, mirenje s Kubom, likvidacija Bin Ladena i nedavni sporazum s Iranom spadaju u njegova velika, ozbiljna postignuća, od kojih bih izdvojio ovo prvo, ekonomsko.

Boravio sam u Americi tih godina i točno se sjećam trenutka u kojem smo čuli da je propala banka Lehman Brothers, čime je ekonomska kriza iz krize prešla u paniku. Doslovce preko noći zaustavljene su i blokirane kreditne linije velikih banaka, manje banke bile su izložene naglim povlačenjem novca štediša, kompanije su se gušile bez kredita i kapitala. Studentska novina koju sam pokrenuo s nekoliko prijatelja momentalno je ostala bez oglasa, kao i bez novca od već objavljenih oglasa: svi partneri obavijestili su nas da love naprosto više nema. Tu istu informaciju mi smo bili prisiljeni prenijeti našim partnerima, tiskari kojoj smo bili dužni…

Gigantski zakonski paket

U tih nekoliko mjeseci uistinu nije bilo jasno može li financijski sektor preživjeti, hoće li biti opće nacionalizacije većih banaka, o čemu se dosta ozbiljno razgovaralo, i mogu li ostale firme i industrije to sve preživjeti. Danas izgleda pomalo trivijalno, no Obama i njegov ekonomski tim uistinu su uspjeli zaustaviti opću paniku i propast koja je svima prijetila. I pokazalo se da su za to, ipak, primijenili dobru filozofiju i strategiju.

Za razliku od Europe, koja je krizni val dočekala s mjerama štednje i rezanja javne uprave, Larry Summers i Timothy Geithner, gospodarski ideolozi prvog Obaminog kabineta iz 2009, osmislili su mjere agresivnog i radikalnog pumpanja novca u ekonomiju. Obama je inauguriran 20. siječnja 2009. godine, a već 17. veljače potpisuje gigantski zakonski paket, takozvani Američki akt o oporavku i reinvesticiji, koji je kroz rezanje poreza i direktne investicije u ekonomiju upumpao nevjerojatnih 831 milijardu dolara. Uz to su spasili američku autoindustriju te krenuli u monetarnu liberalizaciju što ju je tek nedavno iskopirala Europska središnja banka.

Savjetnici kao neimenovani izvori

To je, dugoročno gledano, sasvim sigurno Obamino najveće postignuće od kojeg Hillary neće moći ni htjeti bježati, ali će, po najavama njenih savjetnika, dotaknuti populistički i fejkerski teritorij koji je Gorea upropastio. Gore naprosto nije divlji populist, već dosadni geek i birokrat, i u tome je vrlo dobar. Zato mu je kampanja propala.

Savjetnici Hillary Clinton već su mjesecima aktivni po američkim medijima, kojima, u obliku izjava neimenovanih visokih izvora, plasiraju poruke o budućoj kampanji. Što govore? Po njihovim najavama, Hillary će u kampanji govoriti da se gospodarski oporavak nije odrazio na srednju klasu i samohrane majke. Forsirat će, kažu, teme koje se tiču obitelji i obiteljskog budžeta: školovanje, otpremnine, plaćena bolovanja i zaštita ženskih prava na poslu.

Mobilizacija ženskih birača

Taktika je mobilizirati sve ženske glasače, a time i njihove supruge, sinove i očeve. “To je naravno i rizik”, rekao je jedan od tih neimenovanih izvora za portal Vox. “Ne želite da vas proglase ženskim kandidatom koji se obrača isključivo ženskim glasačima”. Ali Hillary barem neće pokušati biti nešto što nije, i za nju je to najbolji mogući potez.

Kampanju će objaviti na Twitteru ali osim ovih strateških dilema i odluka, znamo jako malo o tome što će reći i kakvu viziju planira ponuditi. A viziju će ovaj put sigurno ponuditi: Mark Penn i njegovi mikrotrendovi nisu dio nove kampanje, a njegovo nesudjelovanje bilo je, pišu američki mediji, jedan od ključnih uvjeta brojnih drugih stratega i savjetnika koji su se pridružili kampanji.

Sutra stiže Hillary, verzija 2.0, pišu američki mediji, ali nitko još nije siguran koje nove feature donosi; za sad znamo tek kojih bugova ne bi trebalo biti.