Nekad je nužno odabrati stranu

Histerija oko popisa stanovništva: zašto bi pripadnost Katoličkoj crkvi uopće bila važna za nacionalni identitet?

U Hrvatskoj je u proteklih dvadeset godina ukupan broj stanovnika smanjen za 566.000, broj Hrvata je manji za 430.000

FOTO: Pixsell/Telegram

Interpretacijska i prezentacijska pogreška DZS-a nije samo zasjenila daleko važnije rezultate popisa stanovništva, nego je i pokazala da u hrvatskom javnom prostoru još uvijek ima popriličan broj onih kojima je pripadanje određenoj vjerskoj zajednici, u ovome slučaju Katoličkoj crkvi, polazni uvjet i za pripadnost hrvatskoj naciji

Objava konačnih rezultata popisa stanovništva obavljenoga prošle godine donijela je ponešto dodatnoga uzbuđenja u javni i politički prostor, ali ne zbog službene potvrde da je Republika Hrvatska 2021. godine imala manje stanovnika nego 1953., već ponajviše zbog podatka o broju građana koji su se izjasnili kao katolici.

Državni zavod za statistiku (DZS) nije korektno interpretirao prikupljene podatke pa je tako nešto više od 157.000 građana koji su se izjasnili kao pripadnici Katoličke crkve završilo u rubrici „Ostali kršćani“ jer su se na prvo pitanje o vjeri izjasnili kao „kršćani“, a ne kao „katolici“.

Ta interpretacijska i prezentacijska pogreška DZS-a nije samo zasjenila daleko važnije rezultate popisa stanovništva, nego je i pokazala da u hrvatskome javnom prostoru još uvijek ima popriličan broj onih kojima je pripadanje određenoj vjerskoj zajednici, u ovome slučaju Katoličkoj crkvi, polazni uvjet i za pripadnost hrvatskoj naciji.

Biti katolikom važno je za nacionalni identitet

U Hrvatskoj je u proteklih dvadeset godina ukupan broj stanovnika smanjen za 566.000, broj Hrvata je manji za 430.000, a broj katolika smanjio se za 689.000. U istome razdoblju povećan je broj agnostika i skeptika za 63.000, a broj ateista i onih koji nisu vjernici veći je za 84.000. Ovih nekoliko podataka ukazuje na trend neumitne i postojane sekularizacije društva te debakl koncepta s partijom, državom i nacijom isprepletene ovdašnje Katoličke crkve.

Prije dvadeset godina udio Hrvata u ukupnome stanovništvu bio je 89,63 %, a prošle godine on je povećan na 91,63 %. U ta dva desetljeća udio katolika u ukupnome broju stanovnika smanjen je s 87,97 % na 83,04 %, što samo po sebi ne izgleda naročito dramatično, ali u kontekstu povećanja udjela Hrvata u ukupnome broju stanovnika dodatno potvrđuje trend sekularizacije.

Američki „Pew Research Center“ proveo je od lipnja 2015. do srpnja 2016. terensko istraživanje o religijskoj pripadnosti i nacionalnom identitetu u 18 država središnje i istočne Europe. Prema objavljenim rezultatima, tada je u Hrvatskoj bilo 84 % katolika od kojih je 58 % bilo uvjereno da je upravo biti katolikom jako važno za njihov nacionalni identitet.

‘Granična Crkva’ obojena u nacionalne boje

Među europskim zemljama s katoličkom većinom jedino je Poljska imala veći udio građana koji su bili uvjereni da je pripadnost Katoličkoj crkvi iznimno važna za njihov nacionalni identitet. Kao suprotne primjere treba navesti Njemačku u kojoj je udio onih koji povezuju kršćanstvo i nacionalni identitet 11 %, u Francuskoj je njih 10 %, Španjolskoj 9 %, Nizozemskoj 8 % i u Švedskoj svega 7 %.

Zbog čega bi pripadnost univerzalnoj Katoličkoj crkvi bila važna za bilo koji nacionalni identitet, pa tako i za hrvatski, nije pitanje koje se u Hrvatskoj rado postavlja. Za nacionalni identitet u Istri, obalnoj Dalmaciji i otocima, Međimurju ili Hrvatskom zagorju Katolička crkva kao institucija bila je od istog značaja kao i za nacionalne identitete Talijana, Španjolaca, Francuza, Čeha ili Nijemaca, ali za katolike BiH njena uloga u stvaranju nacionalnoga identiteta bila je važna poput one u Poljskoj.

Viši kler današnje „Crkve u Hrvata“, uz nekoliko iznimaka, nudi i dalje koncept upravo takve „granične Crkve“ obojene u nacionalne, a počesto i nacionalističke boje, iako je Katolička crkva u Hrvatskoj de facto državna Crkva pa takva politika ne može biti svrsishodna i spriječiti osipanje vjernika što je rezultat popisa stanovništva i potvrdio. Prema gore spomenutom istraživanju, 27 % katolika u Hrvatskoj i 54 % katolika u BiH svakoga tjedna sudjeluje na misnome slavlju, što samo po sebi dovoljno govori o prevladanosti koncepta „granične Crkve“ u Republici Hrvatskoj.

Iz hrvatske perspektive za mene je to bio šok

Moj djed po ocu rođen je krajem devetnaestoga stoljeća na Dugome otoku. U Prvome svjetskom ratu bio je austrijski vojnik, a na koncu rata završio je u talijanskom zarobljeništvu. Nakon puštanja iz zarobljeništva emigrirao je u SAD gdje je i umro 1987. godine. Bio je vrlo religiozan te je za svoga najstarijeg sina, moga oca, rođenog 1928. godine, odabrao svećeničko školovanje.

Tako je moj otac 1939. godine dospio u šibensko biskupsko sjemenište koje je, srećom po mene, napustio nakon završene tadašnje „male mature“ i kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. godine. Djed je živio u SAD-u i trebalo mu je nekoliko godina da svome sinu oprosti odustajanje od svećeničkoga poziva.

Ljeto 1975. godine proveo sam u njegovome domu u San Pedru u Kaliforniji te sam nakon dugih, ne uvijek ugodnih. razgovora razočarano shvatio da moj djed, kao i velika većina ondašnjih dalmatinskih emigranata, zazire i od same pomisli na svoj mogući hrvatski identitet. Njegova i njihova istinska pripadnost Katoličkoj crkvi nisu imali baš nikakve veze s njihovim nacionalnim osjećajima, što je kod mene iz tadašnje hrvatske perspektive izazvalo pravi šok.

Fabricirani narativ o povijesti Crkve u Hrvata

Cijela ta po porijeklu hrvatska imigrantska zajednica, nastala i stasala između dva svjetska rata, bila je vjernički katolička, a politički i nacionalno jugoslavenska. Nakon nedjeljne mise zabavljala se u svome prestižnom i velebnom „Yugoslav Club“, zaobilazeći u velikome luku skromni „Croatian Club“, ukrašen slikom ustaškoga poglavnika Ante Pavelića sve do početka devedesetih godina prošloga stoljeća.

U vrijeme kada je „Croatian Club“ uklonio sliku Ante Pavelića, „Yugoslav club“ je preimenovan u „American-Dalmatian Club“. Moj je djed bio tipičan dalmatinski emigrant iz prve polovine 20. stoljeća, vrlo religiozan i predan nauku Katoličke crkve, američki patriot, bolećivi i nostalgični Dalmatinac te politički Jugoslaven.

Zašto je većina katoličkoga klera u obalnoj i otočnoj Dalmaciji krajem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća propustila graditi „hrvatski identitet“ svoje pastve nije naročito teško pitanje – Katolička crkva je univerzalna Crkva sa sjedištem u Rimu – ali taj odgovor sigurno nije sukladan današnjemu fabriciranome narativu o povijesti Crkve u Hrvata.

Može li ovdašnji katolik uopće ne biti Hrvatom

Josip Mihalovits bio je zagrebački nadbiskup od 1870. do 1891., a nedugo nakon što je postao kardinalom (1877. godine) zatražio je premještaj u neku od mađarskih biskupija jer nije više mogao podnijeti „zagrebačku neprijateljsku okolinu“. Kardinal Mihalovits bio je unionist i mađaron, baš kao što je i plejada dalmatinskih crkvenih prelata toga vremena bila jako daleko od svakoga hrvatstva.

Zbog toga na pitanje može li na ovim prostorima Hrvat ne biti katolik treba odgovoriti i protupitanjem: „Može li ovdašnji katolik uopće ne biti Hrvatom po uzoru na plemstvo i kler u ne tako dalekoj prošlosti?“

Za sve one koji dvoje o katoličanstvu kao bitnom sastojku hrvatstva vrijedi citirati Miroslava Krležu: „Biskup grof Drašković koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta s hrvatskim grofom. Ja dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo…“