Ovotjedni potres na području Dalmacije, srećom, nije napravio veću štetu, koja bi bila usporediva s onom na području Zagreba ili Petrinje, ali da je bio malo jači i da je došlo do oštećenja domova, Vlada bi došla u bizarnu situaciju da ponovno, već drugi put, mora mijenjati Zakon o obnovi, dodajući nova područja na koja se on odnosi.
Nakon potresa iz ožujka prošle godine, koji je pogodio Zagreb i okolicu, Vlada je odlučila pomoći vlasnicima oštećenih objekata, pa su predložili Zakon o obnovi koji se odnosio isključivo na taj potres i isključivo na područja Grada Zagreba, Krapinsko- zagorske županije i Zagrebačke županije.
Od početka je bilo jasno da se potresi mogu dogoditi i drugdje
Kritičari su već tada upozoravali, ako Vlada smatra da se javnim novcem treba financirati obnova potresima oštećenih objekata, da bi trebalo donijeti zakon koji će vrijediti za sva područja i za sve građane. Jer znamo da se potresi mogu dogoditi i drugdje te nije fer da jedni dobiju pomoć, a drugi ne znaju što ih čeka u slučaju da i njih zadesi slična sudbina.
Pokazalo se da su bili u pravu, jer je nekoliko mjeseci nakon zagrebačkog, vrlo razoran potres zadesio i područje Sisačko-moslavačke županije i stvorio veliku materijalnu štetu. Vlada je nakon toga morala mijenjati Zakon o obnovi kako bi u njega ubacila i Sisačko-moslavačku županiju.
Zakon o obnovi je usko grlo
Zakon o obnovi ne valja ni u drugim segmentima, što i ne čudi s obzirom na to da su ga očito pisali ljudi koji ne mogu razmišljati dva koraka unaprijed, tako da će se uskoro ići u njegove izmjene jer je postao “usko grlo” procesa obnove.
Ministar graditeljstva Darko Horvat prije otprilike mjesec dana rekao je da su identificirali osam problema, te da će iz zakona izbaciti neke procese za koje je teško prikupiti vjerodostojnu dokumentaciju. Na primjer, i vlasnici nelegalnih građevina oštećenih u potresu moći će dobiti pomoć za privremenu zaštitu ili hitne intervencije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Država je najveću kočničar obnove
Obnova praktički još nije ni krenula, a ispada da je najveći kočničar država, koja se u situaciju umiješala kao spasitelj, a na kraju će zbog njene tromosti i loših zakona obnova trajati do unedogled.
Postojali su i drugačiji prijedlozi za pomoć građanima čiji domovi su oštećeni u potresu, koji bi im davali veću slobodu i mogućnost da sami organiziraju obnovu. No, država je posao odlučila preuzeti na sebe, pa sada nakon više od godinu i pol obnova stoji, a glavna atrakcija su prepucavanja između Ministarstva graditeljstva i Fonda za obnovu, tko je manje ili više kriv za to što se ništa ne događa.
Uglavnom, ako država smatra da je njena uloga da pomaže građanima čija imovina je oštećena u prirodnim katastrofama, Vlada bi trebala donijeti zakon koji će vrijediti uvijek, svugdje i za sve jednako, kako bi se unaprijed odredila pravila igre i kako bi građani znali na što mogu ili ne mogu računati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hoćemo li nakon svakog potresa, ovisno gdje se dogodi, donositi novi Zakon o obnovi
Vlada je nakon potresa na Baniji morala mijenjati Zakon o obnovi kako bi u njega ubacila i to područje. I opet izostavila ostatak Hrvatske
Vlada bi trebala donijeti zakon koji će vrijediti uvijek, svugdje i za sve jednako, kako bi se unaprijed odredila pravila igre i kako bi građani znali na što mogu ili ne mogu računati
Ovotjedni potres na području Dalmacije, srećom, nije napravio veću štetu, koja bi bila usporediva s onom na području Zagreba ili Petrinje, ali da je bio malo jači i da je došlo do oštećenja domova, Vlada bi došla u bizarnu situaciju da ponovno, već drugi put, mora mijenjati Zakon o obnovi, dodajući nova područja na koja se on odnosi.
Nakon potresa iz ožujka prošle godine, koji je pogodio Zagreb i okolicu, Vlada je odlučila pomoći vlasnicima oštećenih objekata, pa su predložili Zakon o obnovi koji se odnosio isključivo na taj potres i isključivo na područja Grada Zagreba, Krapinsko- zagorske županije i Zagrebačke županije.
Od početka je bilo jasno da se potresi mogu dogoditi i drugdje
Kritičari su već tada upozoravali, ako Vlada smatra da se javnim novcem treba financirati obnova potresima oštećenih objekata, da bi trebalo donijeti zakon koji će vrijediti za sva područja i za sve građane. Jer znamo da se potresi mogu dogoditi i drugdje te nije fer da jedni dobiju pomoć, a drugi ne znaju što ih čeka u slučaju da i njih zadesi slična sudbina.
Pokazalo se da su bili u pravu, jer je nekoliko mjeseci nakon zagrebačkog, vrlo razoran potres zadesio i područje Sisačko-moslavačke županije i stvorio veliku materijalnu štetu. Vlada je nakon toga morala mijenjati Zakon o obnovi kako bi u njega ubacila i Sisačko-moslavačku županiju.
Zakon o obnovi je usko grlo
Zakon o obnovi ne valja ni u drugim segmentima, što i ne čudi s obzirom na to da su ga očito pisali ljudi koji ne mogu razmišljati dva koraka unaprijed, tako da će se uskoro ići u njegove izmjene jer je postao “usko grlo” procesa obnove.
Ministar graditeljstva Darko Horvat prije otprilike mjesec dana rekao je da su identificirali osam problema, te da će iz zakona izbaciti neke procese za koje je teško prikupiti vjerodostojnu dokumentaciju. Na primjer, i vlasnici nelegalnih građevina oštećenih u potresu moći će dobiti pomoć za privremenu zaštitu ili hitne intervencije.
Država je najveću kočničar obnove
Obnova praktički još nije ni krenula, a ispada da je najveći kočničar država, koja se u situaciju umiješala kao spasitelj, a na kraju će zbog njene tromosti i loših zakona obnova trajati do unedogled.
Postojali su i drugačiji prijedlozi za pomoć građanima čiji domovi su oštećeni u potresu, koji bi im davali veću slobodu i mogućnost da sami organiziraju obnovu. No, država je posao odlučila preuzeti na sebe, pa sada nakon više od godinu i pol obnova stoji, a glavna atrakcija su prepucavanja između Ministarstva graditeljstva i Fonda za obnovu, tko je manje ili više kriv za to što se ništa ne događa.
Uglavnom, ako država smatra da je njena uloga da pomaže građanima čija imovina je oštećena u prirodnim katastrofama, Vlada bi trebala donijeti zakon koji će vrijediti uvijek, svugdje i za sve jednako, kako bi se unaprijed odredila pravila igre i kako bi građani znali na što mogu ili ne mogu računati.