Aleksandar Holiga odgovara Draganu Markovini: Zašto o Našem Hajduku pišem bez 'lijevog' odmaka

U takvoj atmosferi, s idejom da povedemo malu polemiku oko društvenog značaja Našeg Hajduka javio se kolega Dragan Markovina, kojemu smeta (i) nešto drugo – a to je, kako piše u svojoj najnovijoj kolumni za Telegram, “nekritički odmak autora koji nastupaju s lijevih pozicija” i propagiraju projekt, a u koje, eto, ubraja i mene.

Posljedica iznimno zaoštrenih odnosa

Markovinu rado čitam i cijenim njegovo mišljenje, pa sam sa zadovoljstvom prihvatio polemiku. Naš Hajduk je kao pokret već dovoljno ojačao da, bez obzira na ‘osjetljivi’ tajming, može podnijeti malo preispitivanja i iz te perspektive; osobito ako je, za promjenu, inteligentno i argumentirano. Očekivao sam da ćemo se oko nekih točaka i složiti, jer činjenica je da se – u situaciji otvorenog i zahuktalog rata riječima između HNS-a i ‘režimskih’ komentatora iz jednog, a zagovornika Našeg Hajduka iz drugog rova – za samokritiku i dijalog vrlo rijetko nađe mjesta.

Nekome tko to prati sa strane, stavovi ovih drugih mogu se činiti jednako rigidnima, a svi koji podržavaju projekt homogenima, pa možda i agresivnima, militantnima ili totalitarnima prema svima koji ne dijele njihovo mišljenje, otprilike prema onoj “Tko nije s nama, protiv nas je”. Međutim, nije li sve to samo posljedica iznimno zaoštrenih odnosa u hrvatskom nogometu i na medijskoj sceni?

Sve ozbiljnija i sve žešća opozicija

Predstavnici Našeg Hajduka obrazlagali su svoje stavove na javnim tribinama, skupštinama, ćakulama, sjednicama Gradskog vijeća, u medijima. Često su ostajali neshvaćeni i podcijenjeni, suočeni s patroniziranjem ili podsmjehom. Da su bili isključivi i totalitarni kako to nekome danas djeluje, ne bi daleko dogurali.

No, cijela je priča – od projekta Dite puka, kad se kod preoblikovanja željelo zadržati Hajduk u rukama navijača tako da što više njih kupi dionice, preko Kodeksa, organiziranja izbora za Nadzorni odbor te izrade prijedloga Izmjena i dopuna Zakona u sportu koji su uspjeli izgurati sve do izglasavanja u Saboru, pa do otkupa kontrolnog paketa dionica – s vremenom samo rasla. S njom je rasla i podrška i članstvo, ali i sve ozbiljnija i sve žešća opozicija.

Prijetnja za nogometno-politički establišmen

Torcida je izašla pred Banovinu kad se odlučivalo o kreditu Hajduku, a deseci tisuća ljudi na Rivu kad se prosvjedovalo protiv vladara hrvatskog nogometa, ali u svemu što je postignuto bila je ključna pamet, a ne mišići. Inkluzivnost i dijalog, a ne isključivost. Sve do razine kad je priča postala doista ozbiljna prijetnja za nogometno-politički establišment i kada je, u neku ruku, počelo ukopavanje.

Uoči posljednjih izbora, sve relevantne političke stranke su u anketi Našeg Hajduka obećale rješavanje problema u nogometu, uključujući primjenu Zakona o sportu i promjene u HNS-u. Nijedna od njih nije pritom skrenula pozornost na bilo što sporno u projektu udruge i ‘narodnog’ Hajduka. Udruga je potegnula problem i pred međunarodnim institucijama, priča je dospjela u najrelevantnije strane medije i nema se, realno, više o čemu razgovarati ili pregovarati sa suprotnom stranom.

Osjećaj novopronađene snage i samouvjerenosti

Kolegi Markovini sada smeta dojam da se na svaki pokušaj bilo kakve kritike reagira agresivno i prozivanjem na osobnoj razini. Ja bih ipak rekao da je to samo nusprodukt omasovljenja podrške, koji za sobom vuče i osjećaj novopronađene snage i samouvjerenosti, zapravo klasični moment u masovnoj psihologiji. On će sasvim sigurno popustiti “jednog dana kad ovaj rat se završi” i ne bude više tako otrovnih napada s druge strane barikada.

Na nekoliko tvrdnji iznesenih u Markovininom tekstu imam primjedbe istovjetne onima koje je na njegovom Facebook profilu spomenuo zajednički nam kolega Damir Petranović. Naime, Gradsko vijeće nije prenijelo upravljačka prava na udrugu, nego ju je samo ovlastilo da provede izbore za Nadzorni odbor među svojim članstvom. Klubom i dalje upravlja vlasnik na svojoj skupštini, a to je većinski još uvijek Grad Split.

Mnogi su aktivno agitirali protiv HDZ-a

Premda osobno nemam nikakvu averziju prema konceptu samoupravljanja, sasvim je pogrešno tako nazivati ono kako je organiziran Hajduk – (radničko) samoupravljanje bi značilo da radnici, odnosno zaposlenici upravljaju tvrtkom koja ih zapošljava i plaća, a članovi Hajduka (time automatski i udruge NH) nisu zaposlenici kluba. Radi se naprosto o demokratskoj participaciji građana, a sada i formalno suvlasnika tvrtke.

Također, Markovina piše kako je “logički neodrživo boriti se protiv stanja u HNS-u, a istovremeno podržavati HDZ”. Pa nisu li se uoči zadnjih izbora upravo iz redova NH i Torcide po cijelom Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj raširili transparenti, grafiti i plakati s porukama da se ne glasa za HDZ, jer HDZ podržava “nogometnu mafiju”? Nisu li mnogi iz tog miljea aktivno agitirali protiv HDZ-a, nije li Torcida svojim upadom i porukama poremetila njegov stranački skup u Splitu? Rezultati izbora sugeriraju da se članstvo u NH i glasačko tijelo HDZ-a u nekoj mjeri poklapaju, ali tko može točno reći koja je to mjera u pitanju?

Da, nejasna je ta ustašofilija u dijelu Torcide

I meni je potpuno neshvatljivo kako netko može biti gorljivi zagovornik Našeg Hajduka i istovremeno glasati za HDZ. Još mi je manje shvatljivo to kako Hajdukov navijač može biti tuđmanist, kad je prvi hrvatski predsjednik aktivno djelovao protiv kluba, a nikad ‘detuđmanizirani’ nogometni savez tu tradiciju samo nastavlja, kako ispravno primjećuje i Markovina. Najmanje od svega mi je jasna ustašofilija u dijelu Torcide, ali radi se o fenomenu koji zahvaća čitavo društvo, s Hajdukom ili bez njega. Kao i svaka druga masovna navijačka skupina, i Torcida je samo presjek društva – možda tek malo karikirani.

I upravo zato se s ključnom koleginom tezom tek nikako ne mogu složiti. On, naime, tvrdi da stvarne koristi po društvo od uspjeha projekta NH neće biti ako on ostaje “idejno neosviješten”, odnosno ako “navijački pokret ne raskrsti s mitologijom tuđmanizma i nacionalizmom”. Možda sam u krivu, ali “idejno” ovdje shvaćam kao “ideološki”.

Kontradikcije u Markovininom tekstu

Djelovanje Našeg Hajduka jest de facto ideološko i subverzivno – ali ne na osi kapitalizam-socijalizam ili ustaše-partizani, nego općenito protiv politike i politikanstva koje je umalo potpuno uništilo klub, još i danas uništava hrvatski nogomet i zbog kojega Hajduk još uvijek ispašta; također i protiv post-tranzicijske mitologije o “jednom Gazdi” i njegovoj interesnoj umreženosti kao jedinom načinu za spas kluba. Ono ide uzvodno od aktualne bujice u hrvatskom društvu, za demokracijom i participacijom u odgovornosti i donošenju odluka, a ne za time da ispravlja ideološko-povijesne krive Drine u njemu.

U Markovininom tekstu vidim kontradikciju – jer najprije se žali da je pokret totalitaran i nedovoljno inkluzivan, a zatim zaziva njegovo ideološko osvještavanje, što bi (barem u ovom trenutku) nužno značilo i odbacivanje ljudi na osnovu ideološke pripadnosti.

Naš Hajduk je uspio izbaciti politiku iz kluba

Vodstvo Našeg Hajduka nikad se ni na koji način nije politički odredilo, naprosto zato jer zastupa vrlo heterogenu skupinu ljudi s različitim intimnim preferencijama i društvenim stavovima. Kamo sreće da je tako i s Torcidom, koja je također po tom pitanju vrlo heterogena, ali previše toga dopušta jednom svom ekstremu – tako da sasvim razumijem što Markovini smeta, iako se to odnosi samo na Torcidu, ne i na cijeli pokret koji je mnogo širi.

Najveći dosadašnji uspjeh Našeg Hajduka je taj što je uspio izbaciti politiku iz kluba – to je najogromnije moguće postignuće u bilo kojoj sferi života koja je od masovnog interesa u Hrvatskoj i to jest ono „idejno osviještenje“ kojega su u udruzi svjesni. Kad bi sada unutar nje krenula borba za prevlast između ‘lijevih’ i ‘desnih’, bio bi to njegov najveći poraz, koji bi me pogodio kao člana, navijača, pa – ako hoćete – i kao ljevičara. Hajduk mora biti i jest veći od toga.