Izvana je slika gotovo idilična, kao da se radi o Instagram uratku provučenom kroz suptilni filter tolerancije. Zemlja koja je gadno nastradala u ratu početkom devedesetih već je deset godina članica EU, na vlasti je koalicija koja uključuje i političke predstavnike najbrojnije nacionalne manjine, a glavnim gradom, bez ikakvog incidenta, koračala je ovog vikenda šarena slobodarska povorka Pridea.
Idila je, nažalost, samo površinska. Dah mržnje je i dalje prateći vokal hrvatske stvarnosti, koji udara ravno u lice samo ako se obrati pažnja na ono što se događa. U vrijeme same povorke ponosa, koja je u svom prvom izdanju 2002. godine, prekidana kamenjem i suzavcem, i ove godine je bilo uhićenih. Osmero ljudi koji su osumnjičeni za prijetnje i poticanje nasilja i mržnje. Za osobom koja je na Zrinjevcu napala i izvrijeđala 25-godišnjaka i odnijela mu zastavu duginih boja još se traga.
Rasizam
Otprilike u isto vrijeme objavljen je novi broj ekstremno desnog “Hrvatskog tjednika”, koji na svojoj sramotnoj naslovnici vrlo slikovito prikazuje anatomiju motiva koji su stajali iza strastvenih pokušaja desnice da zakuca osam hrvatskih građana na višegodišnji zatvor u Zambiji.
Od čistokrvnog rasizma, koji prikazuje crnkinju golih grudi i širokog osmijeha koja četvero svoje djece drži na uzicama pričvršćenima na ogrlicama oko dječjih vratova; preko politikanstva; Plenković s vrećom novca koje daje crnkinji dok se sprema preuzeti djecu, te Tomašević i drugi političari s majmunskim tijelom; pa do čiste zlobe, s licima donedavno zatočenih građana Hrvatske kako u pozadini čekaju rasplet “transakcije”.
Teško je bilo i zamisliti slikovitiji prikaz slapova mržnje koji su se, tobože zbog zaštite interesa djece, slijevali javnim prostorom dok se u Zambiji odvijala teška ljudska drama. Radi se, prije svega, o rasizmu i mržnji, čiji je simbol tako postao zapravo tragičan lik Ivana Pernara, dok su se ostali uglavnom pametnije razmjestili na “rezervne položaje” odmah nakon oslobađajućeg pravorijeka suda u Ndoli.
Novosti
Saborskim zastupnicima ekstremne desnice, uz ekipu koja je zaglavila u Zambiji, posljednjih su tjedana – da, opet! – na ciljniku Novosti, samostalni srpski tjednik. Priča je uvijek, do zla Boga uvijek ista. Novostima se, eto, daju novci iz proračuna, a oni, eto, pišu protiv Hrvatske i to je, eto, strašno, i zašto oni uopće pišu o društvenim problemima, a ne samo o radu folklornih društva srpske nacionalne manjine. Pa red rata, branitelja, Pupovca i zaklinjanja u svetu borbu za povrat proračunskog novca. Da, uvijek isto, pokušaj izazivanja istog Pavlovljevog refleksa kod žive biračke sile.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uvijek je, dakako, ista i temeljna zabluda u shvaćanju pojma demokratske države i pojma novinarstva u njoj, samo što se sad ta ista zabluda ne koristi, kao nekad, od strane HDZ-a u cilju zarobljavanja društva (tamo su ipak razvili sofisticiranije i, bogami, efikasnije metode), već je koristi desnica kako bi, lupajući po Novostima udarila na Plenkovića.
Zastava
Stvar je često karikaturalna, kao zadnji put kad je zastupnik Domovinskog pokreta Danijel Spajić, paradirao za saborskom govornicom s naslovnicom tog tjednika blaženo ne shvaćajući o čemu se uopće radi. Naime, Novosti su problematizirale što dio hrvatske desnice slavi pobjedu na talijanskim izborima stranke koja se 1991. godine u Beogradu, s predstavnicima režima Slobodana Miloševića dogovarala o komadanju – hrvatskog teritorija.
U sličnom tonu su imala nastup i dvojica “majstora” koja su su hrabrom pothvatu skinula hrvatsku zastavu s jarbola na brdašcu s ruba kninskog polja, pritom neustrašivo pokazujući tri prsta. Jedni, eto, udaraju na demokratske temelje države, a drugi na same državne simbole, demonstrirajući pritom vispreni akcijski potencijal. Ovi iz okolice Knina su, naime, snimku slali prijatelju, a ovaj je dijelio okolo, pa se ona obrela na Tik-toku, a trojac – na policiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ahmići
S Darijom Kordićem, međutim, nema ni zajebancije. U vrijeme rata u BiH gospodar života i smrti, danas je ovlašteni božji izaslanik među Hrvatima. I veli, u snimci objavljenoj ovih dana, kako bi sve, što se tiče zatvora i rata ponovio i kako je svaka sekunda vrijedila. Podsjetimo, Kordić je osuđen na 25 godina zbog ratnih zločina u središnjoj BiH, od kojih je najnotorniji etničko čišćenje Ahmića u kojem je pobijeno 116 stanovnika.
Nakon odsluženja kazne i malog privatnog “Međugorja” koje mu se dogodilo doživljajem božanske vizije u ćeliji, Kordića konzervativni krugovi u Hrvatskoj doživljaju skoro kao karizmatika i rado je viđen gost na njihovim skupovima i događanjima. Nakon objave snimke ovog vikenda ga je u obranu uzela i Željka Markić, objašnjavajući kako se radi o klasičnom primjeru “specijalnog rata”.
I ova priča je tužno jednostavna. Ne radi se o tome da dio desnice gotovo religiozno obožava Kordića unatoč presudama zbog onog što se događalo u ratu ili vjeri u njegovu nevinost. Stvar je slična kao i ona s ustaškim pozdravom na početku najpopularnije pjesme Marka Perkovića Thompsona. Ne radi se o tome da mnogi vole “Čavoglave” unatoč pokliču “Za dom spremni”, nego upravo zbog njega. Teško se, dakle, oteti jezivom dojmu da postoji dio ljudi koji uporno zagovaraju Kordića upravo zbog onog što se dogodilo u Ahmićima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Režanje
Nema tu, da se razumijemo, prostora za nikakvu priču o božanskom obraćenju ratnog zapovjednika. Kakvu božju ljubav možeš širiti ako znaš, čak i ako si potpuno uvjeren u svoju nevinost, da je svako tvoje uprizorenje čeprkanje po ranama obitelji pobijenih?
Sve u svemu, čini se da će pažljiviji promatrač u slici hrvatske stvarnosti deset godina nakon ulaska u EU, gotovo idiličnoj, kao da se radi o Instagram uratku provučenom kroz suptilni filter tolerancije, primjetiti još nešto. Komadić zvuka koji se probija. I koji prokleto podsjeća na potmulo režanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Homofobi otimaju šarenu zastavu, nacionalisti hrvatsku, Kordić bi sve ponovio... To su simptomi iste bolesti društva
Idilična slika je varka, ispod površine u Hrvatskoj i dalje bujaju ogromne količine mržnje
Stvar s Kordićem je slična kao i ona s ustaškim pozdravom na početku najpopularnije pjesme Marka Perkovića Thompsona. Ne radi se o tome da mnogi vole “Čavoglave” unatoč pokliču “Za dom spremni”, nego upravo zbog njega
Izvana je slika gotovo idilična, kao da se radi o Instagram uratku provučenom kroz suptilni filter tolerancije. Zemlja koja je gadno nastradala u ratu početkom devedesetih već je deset godina članica EU, na vlasti je koalicija koja uključuje i političke predstavnike najbrojnije nacionalne manjine, a glavnim gradom, bez ikakvog incidenta, koračala je ovog vikenda šarena slobodarska povorka Pridea.
Idila je, nažalost, samo površinska. Dah mržnje je i dalje prateći vokal hrvatske stvarnosti, koji udara ravno u lice samo ako se obrati pažnja na ono što se događa. U vrijeme same povorke ponosa, koja je u svom prvom izdanju 2002. godine, prekidana kamenjem i suzavcem, i ove godine je bilo uhićenih. Osmero ljudi koji su osumnjičeni za prijetnje i poticanje nasilja i mržnje. Za osobom koja je na Zrinjevcu napala i izvrijeđala 25-godišnjaka i odnijela mu zastavu duginih boja još se traga.
Rasizam
Otprilike u isto vrijeme objavljen je novi broj ekstremno desnog “Hrvatskog tjednika”, koji na svojoj sramotnoj naslovnici vrlo slikovito prikazuje anatomiju motiva koji su stajali iza strastvenih pokušaja desnice da zakuca osam hrvatskih građana na višegodišnji zatvor u Zambiji.
Od čistokrvnog rasizma, koji prikazuje crnkinju golih grudi i širokog osmijeha koja četvero svoje djece drži na uzicama pričvršćenima na ogrlicama oko dječjih vratova; preko politikanstva; Plenković s vrećom novca koje daje crnkinji dok se sprema preuzeti djecu, te Tomašević i drugi političari s majmunskim tijelom; pa do čiste zlobe, s licima donedavno zatočenih građana Hrvatske kako u pozadini čekaju rasplet “transakcije”.
Teško je bilo i zamisliti slikovitiji prikaz slapova mržnje koji su se, tobože zbog zaštite interesa djece, slijevali javnim prostorom dok se u Zambiji odvijala teška ljudska drama. Radi se, prije svega, o rasizmu i mržnji, čiji je simbol tako postao zapravo tragičan lik Ivana Pernara, dok su se ostali uglavnom pametnije razmjestili na “rezervne položaje” odmah nakon oslobađajućeg pravorijeka suda u Ndoli.
Novosti
Saborskim zastupnicima ekstremne desnice, uz ekipu koja je zaglavila u Zambiji, posljednjih su tjedana – da, opet! – na ciljniku Novosti, samostalni srpski tjednik. Priča je uvijek, do zla Boga uvijek ista. Novostima se, eto, daju novci iz proračuna, a oni, eto, pišu protiv Hrvatske i to je, eto, strašno, i zašto oni uopće pišu o društvenim problemima, a ne samo o radu folklornih društva srpske nacionalne manjine. Pa red rata, branitelja, Pupovca i zaklinjanja u svetu borbu za povrat proračunskog novca. Da, uvijek isto, pokušaj izazivanja istog Pavlovljevog refleksa kod žive biračke sile.
Uvijek je, dakako, ista i temeljna zabluda u shvaćanju pojma demokratske države i pojma novinarstva u njoj, samo što se sad ta ista zabluda ne koristi, kao nekad, od strane HDZ-a u cilju zarobljavanja društva (tamo su ipak razvili sofisticiranije i, bogami, efikasnije metode), već je koristi desnica kako bi, lupajući po Novostima udarila na Plenkovića.
Zastava
Stvar je često karikaturalna, kao zadnji put kad je zastupnik Domovinskog pokreta Danijel Spajić, paradirao za saborskom govornicom s naslovnicom tog tjednika blaženo ne shvaćajući o čemu se uopće radi. Naime, Novosti su problematizirale što dio hrvatske desnice slavi pobjedu na talijanskim izborima stranke koja se 1991. godine u Beogradu, s predstavnicima režima Slobodana Miloševića dogovarala o komadanju – hrvatskog teritorija.
U sličnom tonu su imala nastup i dvojica “majstora” koja su su hrabrom pothvatu skinula hrvatsku zastavu s jarbola na brdašcu s ruba kninskog polja, pritom neustrašivo pokazujući tri prsta. Jedni, eto, udaraju na demokratske temelje države, a drugi na same državne simbole, demonstrirajući pritom vispreni akcijski potencijal. Ovi iz okolice Knina su, naime, snimku slali prijatelju, a ovaj je dijelio okolo, pa se ona obrela na Tik-toku, a trojac – na policiji.
Ahmići
S Darijom Kordićem, međutim, nema ni zajebancije. U vrijeme rata u BiH gospodar života i smrti, danas je ovlašteni božji izaslanik među Hrvatima. I veli, u snimci objavljenoj ovih dana, kako bi sve, što se tiče zatvora i rata ponovio i kako je svaka sekunda vrijedila. Podsjetimo, Kordić je osuđen na 25 godina zbog ratnih zločina u središnjoj BiH, od kojih je najnotorniji etničko čišćenje Ahmića u kojem je pobijeno 116 stanovnika.
Nakon odsluženja kazne i malog privatnog “Međugorja” koje mu se dogodilo doživljajem božanske vizije u ćeliji, Kordića konzervativni krugovi u Hrvatskoj doživljaju skoro kao karizmatika i rado je viđen gost na njihovim skupovima i događanjima. Nakon objave snimke ovog vikenda ga je u obranu uzela i Željka Markić, objašnjavajući kako se radi o klasičnom primjeru “specijalnog rata”.
I ova priča je tužno jednostavna. Ne radi se o tome da dio desnice gotovo religiozno obožava Kordića unatoč presudama zbog onog što se događalo u ratu ili vjeri u njegovu nevinost. Stvar je slična kao i ona s ustaškim pozdravom na početku najpopularnije pjesme Marka Perkovića Thompsona. Ne radi se o tome da mnogi vole “Čavoglave” unatoč pokliču “Za dom spremni”, nego upravo zbog njega. Teško se, dakle, oteti jezivom dojmu da postoji dio ljudi koji uporno zagovaraju Kordića upravo zbog onog što se dogodilo u Ahmićima.
Režanje
Nema tu, da se razumijemo, prostora za nikakvu priču o božanskom obraćenju ratnog zapovjednika. Kakvu božju ljubav možeš širiti ako znaš, čak i ako si potpuno uvjeren u svoju nevinost, da je svako tvoje uprizorenje čeprkanje po ranama obitelji pobijenih?
Sve u svemu, čini se da će pažljiviji promatrač u slici hrvatske stvarnosti deset godina nakon ulaska u EU, gotovo idiličnoj, kao da se radi o Instagram uratku provučenom kroz suptilni filter tolerancije, primjetiti još nešto. Komadić zvuka koji se probija. I koji prokleto podsjeća na potmulo režanje.