Kada je u jeku suludih nasrtaja na HAVC i HRT, u vidu pokušaja da se kombinacijom ideoloških obračuna te uličnog i institucionalnog pritiska kompletno razruši čitav relativno dobro osmišljen i profesionalno vođen filmski sustav i redakcija kulture na HRT-u, Saša Kosanović je zapravo prošao najgore. Za razliku od svih ostalih, nad kojima mobing nije bio ništa manji i koji su bez ikakvog valjanog razloga gubili emisije, Kosanović je dobio otkaz.
Stradao je potpuno nezakonito, kao Pedro koji je trebao poslužiti u svrhu simboličkog obračuna s ‘antidržavnim elementima’ u filmu i na HRT-u. Pri tome je izoliranost kojoj je bio izložen tih dana izgledala dosta simptomatično. Navodimo to jer su destrukcija trećih programa radija i televizije, Hrvatske uživo i odlazak većeg broja kvalitetnih novinara, ipak bili popraćeni širom pobunom i otvorenom podrškom brojnih ljudi i kolega.
Što je, dakle, Kosanoviću uzeto za grijeh?
Za Kosanovića se malo tko zauzeo, upravo zbog toga što ga se vezivalo s onim mjestom po kojem se najjače tuklo na HAVC. Riječ je o filmu ‘Dvor na Uni’, oko kojega je čak i Hrvoje Hribar kapitulirao pred svim tim grupacijama koje nisu slučajno organizirane i zapravo poslane da ga smijene. Njegov strateški uzmak i povrat sredstava koje je od producenata tražio pokazao je protivnicima njegovu slabost, a taj mu potez zauzvrat ništa nije donio.
Drugim riječima, bez da uopće ulazimo u bit prijepora oko ovog filma, Hribar je morao stati iza odluke koju je svojevremeno donio HAVC, na isti način na koji je Ivo Josipović morao stati iza svog savjetnika Dejana Jovića u trenutku kad se protiv njega povela javna kampanja. To se tako radi, a svako povlačenje i pokušaj pregovora naprosto završe jedino kako mogu, tj. porazom. Čitav prijepor oko tog filma, kojeg gotovo nitko od onih koji su ga napadali nije pogledao, odnosio se na to što su ga braniteljske udruge optužile da vrijeđa istinu o Domovinskom ratu.
Uopće, smatrati normalnim da mimo svih komisija i pored kriterija struke, bilo koja skupina uzima sebi za pravo da donosi relevantne prosudbe, pa čak i naredbe o nečemu za što nisu ni birani, ni nadležni, ni kvalificirani, svjedoči o porazu društva i države. Što je dakle Kosanoviću uzeto za grijeh? Pa samo to da je producentima i redatelju pomagao oko realizacije filma, čiji je i HRT bio koproducent i što mu je uostalom bilo u opisu posla. No, kako je ovdje u atmosferi histerije i stalnog repriziranja društvenog prevrata sve moguće, tako je na valu upravo takve atmosfere Kosanović dobio otkaz, kojeg je sud proglasio nezakonitim i naložio njegovo vraćanje na posao.
Zašto za tu štetnu odluku nitko neće odgovarati?
Ono zbog čega sve ovo pišemo motivirano je pitanjem, a što sad? U redu, Saša Kosanović dobio je sudsku zadovoljštinu, za nadati se da će dobiti i odštetu te iznova doći na posao. No, dvije godine života koje je proveo bez posla, pod stresom i pred neizvjesnom budućnosti mu nijedan sud ne može vratiti. Pored toga, institucija na koju bi se sada trebao vratiti toliko je devastirana i uronjena u logiku zbog koje je i dobio otkaz, da je prilično izvjesno kako ga na HRT-u ne čeka svijetla budućnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve to nas na koncu dovodi do ključnog pitanja ovog teksta. Ako je HRT javna institucija, a jeste, i ako ga svi građani financiraju da bi im on zauzvrat isporučio određenu količinu znanstvenog, obrazovnog i kulturnog programa, što također jeste činjenica, to znači da je onima koji tamo odlučuju pruženo povjerenje da upravljaju našim novcima. Stoga nema ništa logičnije od toga da za ovakve nezakonite i štetne odluke, kako po ugled, tako i po financije javne radio-televizije, oni koji su ih donijeli snose poslovnu, financijsku i moralnu odgovornost. Što ovdje još uvijek nije slučaj.
HRT je Saši Kosanoviću zbog hajke branitelja dao nezakoniti otkaz , i što sad? Pa, ništa
Ako je HRT javna institucija, zašto nitko ne snosi odgovornost za štetne i nezakonite odluke
U redu, Saša Kosanović dobio je sudsku zadovoljštinu, za nadati se da će dobiti i odštetu te iznova doći na posao. No, dvije godine života koje je proveo bez posla, pod stresom i pred neizvjesnom budućnosti mu nijedan sud ne može vratiti. Pored toga, institucija na koju bi se sada trebao vratiti toliko je devastirana i uronjena u logiku zbog koje je i dobio otkaz, da je prilično izvjesno kako ga na HRT-u ne čeka svijetla budućnost
Kada je u jeku suludih nasrtaja na HAVC i HRT, u vidu pokušaja da se kombinacijom ideoloških obračuna te uličnog i institucionalnog pritiska kompletno razruši čitav relativno dobro osmišljen i profesionalno vođen filmski sustav i redakcija kulture na HRT-u, Saša Kosanović je zapravo prošao najgore. Za razliku od svih ostalih, nad kojima mobing nije bio ništa manji i koji su bez ikakvog valjanog razloga gubili emisije, Kosanović je dobio otkaz.
Stradao je potpuno nezakonito, kao Pedro koji je trebao poslužiti u svrhu simboličkog obračuna s ‘antidržavnim elementima’ u filmu i na HRT-u. Pri tome je izoliranost kojoj je bio izložen tih dana izgledala dosta simptomatično. Navodimo to jer su destrukcija trećih programa radija i televizije, Hrvatske uživo i odlazak većeg broja kvalitetnih novinara, ipak bili popraćeni širom pobunom i otvorenom podrškom brojnih ljudi i kolega.
Što je, dakle, Kosanoviću uzeto za grijeh?
Za Kosanovića se malo tko zauzeo, upravo zbog toga što ga se vezivalo s onim mjestom po kojem se najjače tuklo na HAVC. Riječ je o filmu ‘Dvor na Uni’, oko kojega je čak i Hrvoje Hribar kapitulirao pred svim tim grupacijama koje nisu slučajno organizirane i zapravo poslane da ga smijene. Njegov strateški uzmak i povrat sredstava koje je od producenata tražio pokazao je protivnicima njegovu slabost, a taj mu potez zauzvrat ništa nije donio.
Drugim riječima, bez da uopće ulazimo u bit prijepora oko ovog filma, Hribar je morao stati iza odluke koju je svojevremeno donio HAVC, na isti način na koji je Ivo Josipović morao stati iza svog savjetnika Dejana Jovića u trenutku kad se protiv njega povela javna kampanja. To se tako radi, a svako povlačenje i pokušaj pregovora naprosto završe jedino kako mogu, tj. porazom. Čitav prijepor oko tog filma, kojeg gotovo nitko od onih koji su ga napadali nije pogledao, odnosio se na to što su ga braniteljske udruge optužile da vrijeđa istinu o Domovinskom ratu.
Uopće, smatrati normalnim da mimo svih komisija i pored kriterija struke, bilo koja skupina uzima sebi za pravo da donosi relevantne prosudbe, pa čak i naredbe o nečemu za što nisu ni birani, ni nadležni, ni kvalificirani, svjedoči o porazu društva i države. Što je dakle Kosanoviću uzeto za grijeh? Pa samo to da je producentima i redatelju pomagao oko realizacije filma, čiji je i HRT bio koproducent i što mu je uostalom bilo u opisu posla. No, kako je ovdje u atmosferi histerije i stalnog repriziranja društvenog prevrata sve moguće, tako je na valu upravo takve atmosfere Kosanović dobio otkaz, kojeg je sud proglasio nezakonitim i naložio njegovo vraćanje na posao.
Zašto za tu štetnu odluku nitko neće odgovarati?
Ono zbog čega sve ovo pišemo motivirano je pitanjem, a što sad? U redu, Saša Kosanović dobio je sudsku zadovoljštinu, za nadati se da će dobiti i odštetu te iznova doći na posao. No, dvije godine života koje je proveo bez posla, pod stresom i pred neizvjesnom budućnosti mu nijedan sud ne može vratiti. Pored toga, institucija na koju bi se sada trebao vratiti toliko je devastirana i uronjena u logiku zbog koje je i dobio otkaz, da je prilično izvjesno kako ga na HRT-u ne čeka svijetla budućnost.
Sve to nas na koncu dovodi do ključnog pitanja ovog teksta. Ako je HRT javna institucija, a jeste, i ako ga svi građani financiraju da bi im on zauzvrat isporučio određenu količinu znanstvenog, obrazovnog i kulturnog programa, što također jeste činjenica, to znači da je onima koji tamo odlučuju pruženo povjerenje da upravljaju našim novcima. Stoga nema ništa logičnije od toga da za ovakve nezakonite i štetne odluke, kako po ugled, tako i po financije javne radio-televizije, oni koji su ih donijeli snose poslovnu, financijsku i moralnu odgovornost. Što ovdje još uvijek nije slučaj.