Kao što se moglo znati i kao što smo znali otpočetka, priča o ”neopravdanom” rastu cijena se, dakle, ispuhala i ide k svome nestajanju. Premijer i njegov ministar gospodarstva grozili su se trgovcima i uslužnim djelatnostima da će im ukinuti potpore, da će ih opaliti dodatnim porezima, da će ih objesiti na državne crne liste i aktivirati još neke neimenovane kaznene ”instrumente” kojima Vlada može udariti po džepu gramzivi biznis.
Ispucavali su rokove za snižavanje cijena ”do petka”, ”do sjednice Vlade”. Prijetili uredbama i Državnim inspektoratom, pozivali firme i obrte na društvenu odgovornost i solidarnost s građanima, digli poviku na frizere i kafiće i rasuli na tu temu milijun izjava i fraza. Na kraju, a evo nas tek na polovici siječnja, od Vladine kaznene ekspedicije nije bilo ništa.
Koju točno vrstu riže ili tjestenine treba navesti?
Konji i topovi vraćeni su u barake, a na bojnom polju fijuču još samo riječi. I sad je pripovijetka spala na tu nebuloznu zamisao o nekom registru cijena koji bi se mijenjao dva puta mjesečno do kraja godine, a u koga bi se upisivalo koliko u kojem od 10 lanaca košta 80 poimence navedenih proizvoda kako bi se vidjelo gdje je i za koliko što poskupjelo ili eventualno pojeftinilo.
Trgovačke firme koje se s višeg mjesta pozvalo da sudjeluju u toj novoj Vladinoj društvenoj igri već su iznijele svoje nedoumice oko pravila i kriterija, a to su, mora se reći, iste stvari koje je doktoru ekonomije Filipoviću mogla odmah naredati i svaka domaćica koja nabavlja namirnice za obitelj poput, recimo, mene.
Pa posvetimo se začas, na primjer, slučaju riže. Filipović je na svoj popis 80 artikala zapisao rižu. Ali nije rekao što je to ”riža”. A vrsta i pakovanja riže na policama dućana u kojima ja kupujem ima barem 37, a valjda isto toliko ima i distributera. Pa koju cijenu i koje riže treba dostavljati Filipoviću? Koju i čiju cijenu tjestenine i koje tjestenine? Špageta, tankih ili debljih? Pena? Mašnica? Pužića? Rezanaca? Bijelih ili zelenih? One tanke za juhu? Obične ili integralne?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko ima vremena jurcati iz jedne trgovine u drugu
Vjerojatno ni Plenković ni Filipović ne idu u nabavku pa ne kopčaju te vrlo banalne stvari s kupovinom i izborima koji se nude. Za njih je riža – riža. Ali dok pregledavaš, prebireš i uspoređuješ cijene i vrste riže, može te doslovno zaboljeti glava. Deterdženata za pranje veša ima da im ni imena ne možeš popamtiti.
I tako je s doslovno svakim od 80 proizvoda koje bi Vlada ”pratila” u 10 trgovačkih lanaca, a čije bi cijene bile na raspolaganju i građanima, valjda u vidu neke aplikacije u koju možeš zavirivati ako te noću obuzme nesanica, a nema ništa na televiziji.
A čak i kad bi Filipović uspio definirati što je to ”riža”, ostaje činjenica da njegov ”projekt” komparativne kartoteke cijena apsolutno ničemu ne koristi ljudima koji na povratku s posla moraju trknuti u najbliži dućan da kupe rižu, naranče, maslac, malo kruha, kilo mrkve, nešto za pranje suđa i žarulju od sto vata. Prvo jer sad nemaju vremena voziti u Plodine ili do Kauflanda, gdje su naranče ili riža taj dan jeftiniji nego tamo gdje je njemu usput. A drugo, zato što ta ”riža” koju je Filipović standardizirao za praćenje nije riža koju on i žena vole pa ga ta i ne zanima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U jednom su najjeftinije jabuke, u drugom wc papir
Nadalje – znam dobro jer kupujem svaki dan – ministra Filipovića trebalo bi diskretno obavijestiti da nema najjeftinijeg dućana ni lanca kome bi se onda kupci za to trebali zakleti na vjernost. Kvaka je u tome da su u jednoj trgovini danas najjeftinije jabuke, u drugoj je baš na popustu kava, u trećoj ima jeftinijeg wc papira nego drugdje.
Negdje bi neke srijede bilo najpametnije otići po svinjski lungić jer su ga spustili, drugdje po karfiol, a negdje bi se isplatilo zaletjeti po one kekse koji se djeci najviše sviđaju ili po onaj uvozni ementaler. Ali tko to radi? Tko to može sve kad bi i htio potrošiti život na jurcanje po dućanima?
Bolje bi im bilo pozabaviti se najmanjim plaćama
Čak i ako bi bila riječ o točno onim artiklima s Filipovićevog popisa, i da ga je on stvarno napravio, a ne natreskao onako napamet, pa nećeš u jednoj kupnji trčati od Spara, do Konzuma, pa do Prehrane, pa u Lidl i onda još u DM da doneseš kući ono što si zamislio za najmanje novca. Otvoriš na mobitelu Filipovićevu aplikaciju s cijenama i juriš? Kakav mozak to tako zamišlja?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato se i toga treba ostaviti kao i svega drugoga čega su se već ostavili. Pa se pozabaviti time da Hrvati imaju najmanje plaće u eurozoni. To bi bio doličan izazov za ministra gospodarstva i premijera kad bi o ekonomiji znali bolje nego što znaju o špagetama i riži.
Hrvati imaju najniže plaće u eurozoni. Umjesto da se pozabavi time, Filipović smišlja nebulozni registar cijena za špagete i rižu
Vjerojatno ni Plenković ni Filipović ne idu u nabavku pa ne kopčaju te vrlo banalne stvari
Filipović je na svoj popis 80 artikala zapisao rižu. Ali nije rekao što je to ''riža''. A vrsta i pakovanja riže na policama dućana u kojima ja kupujem ima barem 37, a valjda isto toliko ima i distributera. Pa koju cijenu i koje riže treba dostavljati Filipoviću? Koju i čiju cijenu tjestenine i koje tjestenine? Špageta, tankih ili debljih? Pena? Mašnica?
Andrej Plenković i Davor Filipović domislili su se da od 10 najvećih trgovačkih tvrtki traže da im svaka dva tjedna dostavljaju cijene 80 prehrambenih i ostalih proizvoda za domaćinstvo. Od 10 najjačih lanaca, javila su se samo dva da hoće. S tom populistički paušalnom i ne osobito upotrebljivom idejom – razdoblje velike galame otprilike će i završiti.
Kao što se moglo znati i kao što smo znali otpočetka, priča o ”neopravdanom” rastu cijena se, dakle, ispuhala i ide k svome nestajanju. Premijer i njegov ministar gospodarstva grozili su se trgovcima i uslužnim djelatnostima da će im ukinuti potpore, da će ih opaliti dodatnim porezima, da će ih objesiti na državne crne liste i aktivirati još neke neimenovane kaznene ”instrumente” kojima Vlada može udariti po džepu gramzivi biznis.
Ispucavali su rokove za snižavanje cijena ”do petka”, ”do sjednice Vlade”. Prijetili uredbama i Državnim inspektoratom, pozivali firme i obrte na društvenu odgovornost i solidarnost s građanima, digli poviku na frizere i kafiće i rasuli na tu temu milijun izjava i fraza. Na kraju, a evo nas tek na polovici siječnja, od Vladine kaznene ekspedicije nije bilo ništa.
Koju točno vrstu riže ili tjestenine treba navesti?
Konji i topovi vraćeni su u barake, a na bojnom polju fijuču još samo riječi. I sad je pripovijetka spala na tu nebuloznu zamisao o nekom registru cijena koji bi se mijenjao dva puta mjesečno do kraja godine, a u koga bi se upisivalo koliko u kojem od 10 lanaca košta 80 poimence navedenih proizvoda kako bi se vidjelo gdje je i za koliko što poskupjelo ili eventualno pojeftinilo.
Trgovačke firme koje se s višeg mjesta pozvalo da sudjeluju u toj novoj Vladinoj društvenoj igri već su iznijele svoje nedoumice oko pravila i kriterija, a to su, mora se reći, iste stvari koje je doktoru ekonomije Filipoviću mogla odmah naredati i svaka domaćica koja nabavlja namirnice za obitelj poput, recimo, mene.
Pa posvetimo se začas, na primjer, slučaju riže. Filipović je na svoj popis 80 artikala zapisao rižu. Ali nije rekao što je to ”riža”. A vrsta i pakovanja riže na policama dućana u kojima ja kupujem ima barem 37, a valjda isto toliko ima i distributera. Pa koju cijenu i koje riže treba dostavljati Filipoviću? Koju i čiju cijenu tjestenine i koje tjestenine? Špageta, tankih ili debljih? Pena? Mašnica? Pužića? Rezanaca? Bijelih ili zelenih? One tanke za juhu? Obične ili integralne?
Tko ima vremena jurcati iz jedne trgovine u drugu
Vjerojatno ni Plenković ni Filipović ne idu u nabavku pa ne kopčaju te vrlo banalne stvari s kupovinom i izborima koji se nude. Za njih je riža – riža. Ali dok pregledavaš, prebireš i uspoređuješ cijene i vrste riže, može te doslovno zaboljeti glava. Deterdženata za pranje veša ima da im ni imena ne možeš popamtiti.
I tako je s doslovno svakim od 80 proizvoda koje bi Vlada ”pratila” u 10 trgovačkih lanaca, a čije bi cijene bile na raspolaganju i građanima, valjda u vidu neke aplikacije u koju možeš zavirivati ako te noću obuzme nesanica, a nema ništa na televiziji.
A čak i kad bi Filipović uspio definirati što je to ”riža”, ostaje činjenica da njegov ”projekt” komparativne kartoteke cijena apsolutno ničemu ne koristi ljudima koji na povratku s posla moraju trknuti u najbliži dućan da kupe rižu, naranče, maslac, malo kruha, kilo mrkve, nešto za pranje suđa i žarulju od sto vata. Prvo jer sad nemaju vremena voziti u Plodine ili do Kauflanda, gdje su naranče ili riža taj dan jeftiniji nego tamo gdje je njemu usput. A drugo, zato što ta ”riža” koju je Filipović standardizirao za praćenje nije riža koju on i žena vole pa ga ta i ne zanima.
U jednom su najjeftinije jabuke, u drugom wc papir
Nadalje – znam dobro jer kupujem svaki dan – ministra Filipovića trebalo bi diskretno obavijestiti da nema najjeftinijeg dućana ni lanca kome bi se onda kupci za to trebali zakleti na vjernost. Kvaka je u tome da su u jednoj trgovini danas najjeftinije jabuke, u drugoj je baš na popustu kava, u trećoj ima jeftinijeg wc papira nego drugdje.
Negdje bi neke srijede bilo najpametnije otići po svinjski lungić jer su ga spustili, drugdje po karfiol, a negdje bi se isplatilo zaletjeti po one kekse koji se djeci najviše sviđaju ili po onaj uvozni ementaler. Ali tko to radi? Tko to može sve kad bi i htio potrošiti život na jurcanje po dućanima?
Bolje bi im bilo pozabaviti se najmanjim plaćama
Čak i ako bi bila riječ o točno onim artiklima s Filipovićevog popisa, i da ga je on stvarno napravio, a ne natreskao onako napamet, pa nećeš u jednoj kupnji trčati od Spara, do Konzuma, pa do Prehrane, pa u Lidl i onda još u DM da doneseš kući ono što si zamislio za najmanje novca. Otvoriš na mobitelu Filipovićevu aplikaciju s cijenama i juriš? Kakav mozak to tako zamišlja?
Zato se i toga treba ostaviti kao i svega drugoga čega su se već ostavili. Pa se pozabaviti time da Hrvati imaju najmanje plaće u eurozoni. To bi bio doličan izazov za ministra gospodarstva i premijera kad bi o ekonomiji znali bolje nego što znaju o špagetama i riži.