Hrvati u zambijskom zatvoru živjeli u užasnim uvjetima: 'Spava se na spužvama, vode nema. Zatvorenice su klale kokoši'
'Spavaonica sliči na štalu, 50 žena je bilo u toj prostoriji'
Članica obitelji Aleksandre Peršić, koja je s partnerom Ladislavom i još tri hrvatska para u Zambiji optužena za trgovinu djecom s namjerom iskorištavanja, razgovarala je s novinarom 24 sata Denisom Mahmutovićem. Otkrila je kako ovo nije bio prvi pokušaj Aleksandre i Ladislava da usvoje dijete iz Afrike.
“Prije ove djevojčice su pokušavali posvojiti jednu drugu, koja je imala manje od godinu dana, ali njeni biološki roditelji su se predomislili. Nakon nekoliko mjeseci, otvorila se mogućnost za posvajanje ove curice”, objasnila je rođakinja. Dodala je kako je većina posvojitelja u kontaktu s biološkim roditeljima posvojene djece.
Ovi su zabrinuti i zanima ih zašto netko iz hrvatske administracije ne dođe po djecu, kazala je, dodavši da biološki roditelji i dalje žele doći u Zambiju i svjedočiti na sudu.
Nisu sumnjali u legalnost postupka
Rođakinja je opisala koliko je djevojčica koju su posvojili Aleksandra Perišić i partner bila razdragana kada su je doveli na aerodrom s kojeg su trebali otputovati iz Afrike. “Bila je sretna, sve igračke je nabacala u kofer, skakala je, pjevala na aerodromu. I onda su ih uzeli. Djeca su tada bila užasno uplašena”, objašnjava. Rođakinja ističe kako posvojitelji nisu nimalo sumnjali u legalnost postupka, budući da je istu proceduru prošao velik broj ljudi.
Opisala je i boravak u zambijskom zatvoru, rekavši kako su hrvatskim državljanima ondje nedostajale osnovne potrepštine za život, poput hrane. Posvojiteljice su bile izuzetno preplašene, nastavlja, budući da nisu imale nikakve informacije što se događa. “Spavale su na spužvama, u praznim prostorijama, ničeg nije bilo. Nisu imale odjeću u zatvoru jer im je prtljaga otišla za Beč. Cure u zatvoru su im dale svoju odjeću. Bile su užasno mršave, jele bi čisto da napune želudac. Tamo ne postoji sapun ni tekuća voda, tuširaš se polijevanjem kantom vode. Žene tamo piju tu vodu”, opisala je.
“Oni su bili u malom prostoru, u spavaonici koja sliči na štalu, 50 žena je bilo u toj prostoriji. Vani je dvorište okruženo s četiri zida i vidi se samo nebo. Zatvorenice bi nekad dobile kokoši, klale bi ih tamo. Nema klupa, sjedi se na podu. Čekale bi da prođe dan, a popodne oko 17 sati su ih zaključavali. Otključali bi tek ujutro”, dodala je rođakinja.
Znaju gdje su djeca koju su odvojili od njih
Opisala je i kako Hrvati u Zambiji žive nakon puštanja iz zatvora, dok čekaju nastavak suđenja u svibnju. “Ljudi su se počeli zbližavati s njima. Ladislav i Aleksandra su upoznali jednog prijatelja u Zambiji koji ih je vodio po selima, da vide kako ljudi žive. Imaju siromašne susjede s četvero djece pa su im kupili sve potrepštine za školu. Aleksandra je dobila i jednog psa na socijalizaciju. Jednostavno, moraju živjeti. Ima dana da samo leže u sobama i čekaju taj svibanj, da se nešto pokrene”, kazala je.
Članica obitelji više je puta ponovila kako Aleksandra i Ladislav smatraju da nisu krivi za djela zbog kojih su optuženi. “Nisu pokušali nešto izvoditi s djecom, ništa od onoga što im se stavlja na teret. Htjeli su posvojiti dijete da ima bolji život”, ističe, te ističe da se o posvajanju djece iz Afrike normalno razgovaralo na posvojiteljskom tečaju na koji je išla Aleksandra.
“Sve je bilo javno, službeno. Nisu išli preko nikakve udruge, nemaju pojma što je Marijina Farma ni što ona radi. Do kontakata od sirotišta su došli isključivo preko ljudi koji su već posvojili djecu iz istog sirotišta”, kazala je. Tvrdi i da su Peršići saznali gdje su trenutno djeca koju su odvojili od njih. Spomenula je i Emmanuela Kabonga, voditelja sirotišta iz kojeg je posvojena curica. Kaže da su ga upoznali u Zagrebu, i da od njih nikada nije tražio nikakav novac. Ističe kako je bio vrlo korektan.