Nekad je nužno odabrati stranu

Hrvatska ne bi trebala mijenjati stav o Ukrajini, ali je deplasirano da Plenković predlaže rješenja koja se tiču Rusije

Božo Kovačević piše o porukama premijera Plenkovića vezanim uz Rusiju

FOTO: PIXSELL

Premijer je već dvaput pred saborskim zastupnicima branio ministre čiju smjenu su neki od njih tražili. Pritom je njegov glavni argument bio da ministri imaju njegovo povjerenje i dok ga imaju, oni će biti ministri. Mostovi ministri izgubili su premijerovo povjerenje zbog toga što nisu imali povjerenje u svog kolegu kojemu je premijer vjerovao i kojemu i danas vjeruje, u ministra financija Zdravka Marića. Nije sasvim jasno kako stoji s premijerovim povjerenjem u bivšeg ministra znanosti i obrazovanja Pavu Barišića jer, eto, on je protiv svoje volje prestao biti ministar.

Ali nije jasno ni to koliko premijer vjeruje novoimenovanoj ministrici vanjskih i europskih poslova Mariji Pejčinović Burić. Da joj bezrezervno vjeruje, zasigurno ne bi umjesto nje odgovarao na pitanja zastupnika u Odboru za vanjsku politiku. Zastupniku Domagoju Hajdukoviću je, na pitanje o posljedicama koje će izjava o ukrajinskoj krizi dana prilikom posjeta ukrajinskog premijera Groysmana imati na rusko-hrvatske odnose, odgovorio je da je Hajduković žrtva Putinovog hibridno-informacijskog ratovanja ne dopustivši imenovanoj ministrici da išta o tome kaže premda su se zastupnici sastali da bi ispitivali nju, a ne njega.

Vjeruje li premijer šefici diplomacije?

Nastupivši iste večeri u Dnevniku HTV-a ministrica Pejčinović Burić je rekla da se nada unapređenju gospodarskih odnosa s Rusijom. Voditeljica joj nije postavila pitanje o tome na temelju čega se nada unapređenju tih odnosa ako je rusko Ministarstvo vanjskih poslova već drugi put oštro reagiralo na izjave premijera Plenkovića o ukrajinskoj krizi. K tome, rješavanje krize Agrokora odvija se tako da svatko razuman može pretpostaviti da će, ako se tako nastavi, i to biti dodatni razlog za pogoršanje hrvatsko-ruskih odnosa, a ne poticaj njihovu poboljšanju.

Kao što Plenkovićev odgovor Hajdukoviću nije imao veze s onim što je ovaj pitao, tako je i ministričin odgovor na pitanje voditeljice bio u očitom raskoraku s onim što je premijer u njezino ime rekao članicama i članovima saborskog Odbora za vanjsku politiku. Dok se ministrica nada poboljšanju hrvatsko-ruskih odnosa, premijer kao da radi na njihovu pogoršanju ili barem smatra da su oni nepopravljivi.

Pritom ne tvrdim da je premijer rekao nešto netočno kad se, u kontekstu razgovora o rješavanju ukrajinske krize, pozvao na međunarodno pravo. No zanimljivo je da se on na to pravo decidirano poziva samo u slučaju Ukrajine, a ne i Sirije, Iraka i Libije. Ako bi kriterij poštivanja međunarodnog prava bio uvijek prvi uvjet za definiranje odnosa prema nekoj državi, onda Hrvatska jedva da bi mogla imati ikakve odnose sa Sjedinjenim Državama, a i odnosi s Izraelom bili bi neprestano napeti s obzirom na daljnju izraelsku gradnju naselja na palestinskim teritorijima suprotno rezolucijama Vijeća sigurnosti.

Nije ovdje riječ o međunarodnom pravu

Gledano s pozicije međunarodnog prava ruski angažman u Siriji je legalan jer su ruske snage ondje temeljem sporazuma s međunarodno priznatom vladom Sirije dok je angažman Sjedinjenih Država oko pokušaja svrgavanja međunarodno priznate vlade suprotan odredbama međunarodnog prava. Očito, nije riječ o premijerovu međunarodnopravnom fahidiotizmu nego o njegovoj procjeni da je u interesu Republike Hrvatske postaviti se tako baš kad je Ukrajina u pitanju. Kad je riječ o drugim kriznim žarištima, pa i o odgovornosti za migracije milijuna nesretnih ljudi prema Europi, neprestano pozivanje na međunarodno pravo moglo bi naštetiti odnosima Hrvatske s njezinim ključnim saveznicima.

Pravo je ovdje, kao i u većini slučajeva kad se na njega pozivaju državnici, instrument u službi politike. Stoga je opravdano postaviti pitanje o kakvoj je hrvatskoj politici riječ. Što se tiče intenziviranja odnosa s Ukrajinom i podršci njezinom europskom putu, mislim da tu nema dvojbi. Intenziviranje gospodarskih odnosa i proširivanje Europske unije u interesu je obiju zemalja. No, u hrvatskom je interesu i što žurnije proširivanje EU na Balkan pa bi i to trebao biti jedan od prioriteta njezine vanjske politike.

Promašena analogija s Hrvatskom

S obzirom da je dio ukrajinskog teritorija izvan kontrole vlasti u Kijevu, razumljivo je da Hrvatska podržava Ukrajinu u njezinim nastojanjima da te teritorije reintegrira u svoj ustavnopravni poredak. Analogija s Hrvatskom, čijih 25% teritorija je tijekom prve polovice devedesetih godina bilo pod srpskom okupacijom, samo pojačava stupanj identifikacije hrvatskih građana s problemima koji ovih godina muče Ukrajince.

Kako su oni dijelovi istočne Hrvatske na kojima se nije provodila operacija Oluja u hrvatski ustavnopravni poredak integrirani u sklopu mirotvorne misije Ujedinjenih nacija UNTAES, premijer Plenković je to pozitivno hrvatsko iskustvo odlučio ponuditi kao model za rješavanje ukrajinskog pitanja. Pritom kao da je previdio neke činjenice koje ukazuju na to da nije moguće uspostaviti potpunu analogiju između nekadašnje hrvatske situacije i današnje situacije u Ukrajini. Postupak reintegracije istočne Slavonije i zapadnog Srijema provodio se temeljem odgovarajućih rezolucija Vijeća sigurnosti. Nijedna stalna članica nije stavila veto. To znači da je i Ruska Federacija, kao stalna članica Vijeća sigurnosti, podržala provedbu dosad najuspješnije UN-ove misije uspostave mira.

Više ne postoji samo jedna supersila

No, prije završetka mirne integracije okupiranih dijelova istočne Hrvatske Srbija je već izgubila rat u Hrvatskoj, a sudbinu BiH definirao je Daytonski sporazum iz 1995. godine, kojim su sve tri tamošnje zaraćene etničke skupine bile podjednako nezadovoljne. Stekle su se pretpostavke za to da Srbiji budu nametnuta rješenja koja je provodio UNTAES, Prijelazna uprava za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem.

Prije toga, na marginama pregovora u Daytonu, tadašnji predsjednici Tuđman i Milošević usuglasili su odredbe Erdutskog sporazuma koji je i danas pravni okvir za ostvarivanje manjinskih prava Srba na tom području. Jedan od diplomata koji je vršio pritisak na Miloševića da prihvati rješenja međunarodne zajednice bio je ruski diplomat Vitalij Čurkin koji je nedavno umro na dužnosti veleposlanika Ruske Federacije pri UN-u. Dakle, međunarodna zajednica djelovala je usklađeno, što znači da su se sve stalne članice Vijeća sigurnosti usuglasile oko toga da je Milošević glavni uzročnik problema.

Moglo bi se reći da je krajem devedesetih godina tada jedina svjetska supersila nametnula rješenja zaraćenim stranama na području bivše Jugoslavije, a u tome je – sve do NATO-ovog bombardiranja Srbije zbog Miloševićeve politike prema Kosovu – imala i podršku Ruske Federacije. Budući da je Ruska Federacija izravno involvirana u stanje u Ukrajini, premda njezini službeni predstavnici tvrde suprotno, jasno je da primjena UNTAES-ovog modela nije moguća. Vijeće sigurnosti ne bi moglo donijeti rezoluciju s kojom se Ruska Federacija ne slaže. Uz to, svijet je danas multipolaran i ponavljanje situacije iz devedesetih godina kad je Amerika bila neupitni arbitar nije moguće.

Zbog Agrokora se odnosi mogu samo pogoršati

Zbog toga je deplasirano da hrvatski premijer predlaže rješenja koja se tiču Ruske Federacije, a da s predstavnicima te države prethodno o tome ne razgovara. Pritom je jasno da Hrvatska ne može presudno utjecati da definiranje odluka Vijeća sigurnosti i politike NATO-a i EU-a. S obzirom na disonantne tonove između euroatlantskih saveznika i nejasnu budućnost Europske unije nije sasvim jasno da li se njegove izjave mogu smatrati porukama odaslanim s tih adresa.

Ruska Federacija, s druge strane, može utjecati na zbivanja u neposrednom hrvatskom susjedstvu. Eventualnu promjenu dejtonskog aranžmana, za što bi Hrvatska mogla biti zainteresirana, Vijeće sigurnosti ne bi moglo ozakoniti bez suglasnosti Ruske Federacije. Isto tako Rusija može utjecati na brzinu rješavanja problema štetnih emisija iz bosanskobrodske rafinerije.

Ako krajnji ishod krize u Agrokoru bude taj da neki vjerovnici na toj krizi profitiraju tijekom postupka izvanredne uprave dok bi se najvećim vjerovnicima, dvjema ruskim bankama, smanjivanjem stečajne imovine onemogućilo da naplate razuman postotak svojih potraživanja, onda bi se moglo dogoditi da se ruska strana počne osnovano pozivati na odredbe međunarodnog trgovačkog prava u postupcima protiv Republike Hrvatske.

Hrvatska, ipak, ne treba mijenjati stav o Ukrajini

Ukratko, čini mi se da Rusija, neovisno o režimu zapadnih sankcija kojem je podvrgnuta i o neuspješnim pokušajima da utječe na političke prilike u Crnoj Gori i Makedoniji, ipak i dalje raspolaže s više instrumenata za provedbu svojih vanjskopolitičkih zamisli nego što ih ima Hrvatska za ostvarivanje premijerovih obećanja o načinu rješavanja ukrajinske krize. Nije li pomalo tragikomično da se Hrvatska trudi davati ton europskim odnosima prema Rusiji dok su se njezini europski susjedi od nje ogradili bodljikavom žicom?

Nipošto ne želim reći da Hrvatska treba promijeniti stajališta o Ukrajini. Želim naglasiti da se diplomatska vještina, između ostalog, treba iskazati i kao sposobnost da razvijajući odnose s jednom od sukobljenih strana ne ugrozite odnose s drugom stranom do te mjere da posljedice mogu biti štetne za vašu zemlju. A uvjerljivost hrvatskih prijedloga za rješavanje problema između Rusije i Ukrajine bila bi daleko veća kad bi Hrvatska pokazala da je sposobna riješiti vanjskopolitičke probleme koji je se mnogo izravnije tiču.