Hrvatska od danas predsjeda EU-om. Što, realno, možemo očekivati u tih šest mjeseci?
Telegramova vanjskopolitička novinarka objašnjava koje su zadaće i potencijalna iznenađenja
Došao je, eto, i taj povijesni trenutak, Hrvatska i službeno predsjeda Vijećem Europske unije. Povijesnim ga, dakako, rado nazivaju premijer Andrej Plenković i njegovi suradnici, no od narednih šest mjeseci ništa posebno povijesno zapravo ne treba očekivati: neće se, primjerice, izjednačiti plaće u Đakovu i Münchenu, kako se jednom prilikom slikovito izrazio ministar Gordan Grlić Radman. Što se onda uopće može očekivati od sljedećih pola godine?
Na zadnjoj sjednici u 2019. godini, Plenkovićeva Vlada prihvatila je program predsjedanja, dokument na 52 stranice, dovoljno široko postavljen da će se za pola godine moći hladno zaključiti da je predsjedanje bilo uspješno. „Predsjedništvo će biti usmjereno na provedbu, konsolidaciju i koherentnost pokrenutih obrambenih inicijativa (…)”; „hrvatsko će predsjedništvo poticati rasprave o cjeloživotnoj zdravstvenoj skrbi”; „Hrvatska će se zalagati za promicanje multilateralizma i međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima”. Nemoguće je procijeniti jesu li ovako postavljeni ciljevi (ovo su samo neke od formulacija u dokumentu) na kraju ostvareni ili ne.
Neočekivani obrati i naslijeđene teme
Nekoliko je, međutim, ključnih točaka svakog predsjedanja. Prvo, zemlja koja preuzima tu dužnost mora prije svega očekivati – neočekivano. Kako god da se postave prioriteti – precizno ili općenito, na 17 stranica kao Finci od kojih smo upravo preuzeli predsjedanje ili na 52 stranice kao Plenkovićeva Vlada – stvarni prioriteti mogu se preko noći promijeniti. Prije pet godina Latvija nije mogla predvidjeti da će voditi EU u trenutku kada je počela najveća izbjeglička kriza. U ljeto 2015. godine u Luksemburgu sigurno nisu priželjkivali da će se pod njihovim vodstvom događati grčka drama s prijetnjom mogućeg izlaska Grčke iz eurozone.
Drugo, svaka predsjedateljica, pa tako i Hrvatska, najvećim dijelom nasljeđuje teme kojima se mora baviti. U hrvatskom slučaju to su Brexit – izlazak Britanije iz Europske unije i dogovor o budućim odnosima Londona i EU-a; zatim europski proračun – dogovor o zajedničkom sedmogodišnjem proračunu, oko kojeg se uvijek lome koplja; Europski zeleni sporazum – ambiciozan plan europske tranzicije na održivi gospodarski razvoj koji je Europska komisija predstavila još početkom prosinca. Teme i to upravo one najbitnije su, dakle, unaprijed zadane.
Usko nacionalni interesi
Treće, na percepciju uspjeha ili neuspjeha uvelike utječu političke okolnosti na koje zemlja predsjedateljica ima malo ili nikakvog utjecaja. Kada bi na zagrebačkom summitu u svibnju bili otvoreni pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom i/ili Albanijom, Plenkovićeva Vlada mogla bi si opravdano upisati veliki plus. No, to će velikim dijelom ovisiti o političkoj situaciji u Francuskoj: hoće li francuski predsjednik Emmanuel Macron u naredna četiri mjeseca odustati od onog što se eufemistički naziva reformom procesa proširenja, a u stvarnosti predstavlja blokadu te politike.
Četvrto, u predsjedanju ima relativno malo mjesta za usko nacionalne interese. I pritom ne mislimo na izjednačavanje plaće u Đakovu i Münchenu. Hrvatska, primjerice, može – kako je to i naznačeno u Vladinom programu – tražiti da se „razmatra vizna uzajamnost s državama članicama koje još nisu uključene u američki Program izuzeća od viza”. Da se, dakle, raspravlja zašto građanima Hrvatske, Bugarske, Rumunjske i Cipra za put u SAD još uvijek trebaju vize.
Ukidanje viza bio bi hrvatski interes, ali on neće biti ostvaren kroz predsjedanje: kada bi Hrvatska gurala ideju da se Amerikancima kao protumjera uvedu vize za EU, to bi se s jedne strane moglo shvatiti kao neprimjereno korištenje pozicije predsjedateljice, a s druge strane, još i važnije, taj se nacionalni interes sigurno ne poklapa s europskim interesom (pitanje je, dakako, poklapa li se uopće i s nacionalnim interesom ili bi li takva protumjera bila kontraproduktivna i za domaći turizam).
Može li se uopće biti neuspješan?
Peto, ako „koherentnost obrambenih inicijativa” ili „promicanje multilateralizma” i nisu mjerljivi, postoji nekoliko ključnih tema u kojima je moguće zabilježiti je li bilo napretka ili ne. Koliko su, primjerice, odmakli pregovori s Londonom o budućim odnosima? Ima li suglasja oko zajedničkog proračuna, barem toliko da se 27 država složi oko njegovog ukupnog iznosa? Jesu li, u konačnici, otvoreni pregovori s nekom od država aspirantica za članstvo u EU?
Odgovori na ova i slična pitanja bit će nešto precizniji pokazatelj kako je prošlo prvo hrvatsko predsjedanje Unijom. Ali, kakvi god ti odgovori bili, predsjedanje, usudit ćemo se predvidjeti, teško da baš može biti neuspješno: to je, naime, takva vrsta posla da bi se za neuspjeh moralo doista svojski potruditi.