Komentari

Hrvatska se nije odmaknula od Tuđmanovih nacional-kičastih fantazija. Odluka da stavimo Teslu na euro je izuzetak

Priča o Tesli povod je za raspravu kako ova zemlja sebe vidi

FOTO: wikipedia

Nije da nema smisla brendirati kockice, odnosno izvedenice šahovnice, kartu Hrvatske koja jeste specifična i lako pamtljiva te Dubrovnik, ali sve to skupa ne govori ništa o nama današnjima, niti se odmiče od osnovnih informacija o zemlji i turističkih atrakcija

Tragikomična priča o liku Nikole Tesle na hrvatskim novčanicama eura, koja je ujedinila hrvatske i srpske nacionaliste, odnosno činjenica da je taj izbor bio jedina svijetla točka izbora motiva za novčanice, dobar su povod za raspravu o tome kako ova zemlja sebe vidi.

Jer, s izuzetkom ove odluke o Tesli, stvar se nije ni milimetar odmaknula od Tuđmanovih nacional-kičastih fantazija s početka devedesetih. I džaba su bili svi pokušaji Bože Skoke da faceliftingom zadrži tu matricu, ali je malo prilagodi vremenu.

Zašto nam nije bitno ništa do 1991.

Jer, društvo odgojeno u kičastom devetnaestostoljetnom nacionalizmu, obojeno radikalnim nacionalizmom devedesetih, nije bilo spremno niti za tu, inače lošu, promjenu.

Razlog za to leži u onoj vrsti odgoja koji generira osnovni nesporazum oko toga kome se zapravo država sa svojom simbolikom obraća. Sve što smo u posljednjih trideset godina imali priliku vidjeti bilo je isključivo obraćanje samima sebi, i to istovremeno onima koji su podržavali takvu sliku zemlje, kao i onima koji su u podtekstu označeni kao politički neprijatelji.

Od novčanica, do imena ulica sve je bilo formirano oko glorifikacije nacionalnog preporoda iz 19. stoljeća, političara iz austro-ugarskog doba, uz Tuđmana i Domovinski rat. Dakle, ne samo što se pravimo da se u realno najbitnijem i razvojno najvećem 20. stoljeću nije događalo ništa do ‘91. godine, nego su se ispostavili kao nebitni i svi umjetnici, pisci, znanstvenici ili arhitekti.

Kičasti nacionalizam i turističke razglednice

Što je pogubno i u slučaju da se obraćamo isključivo sami sebi, jer prešućujemo novim generacijama ono najbitnije, a posebno kada ta komunikacija ide prema vani. Nije da nema smisla brendirati kockice, odnosno izvedenice šahovnice, kartu Hrvatske koja jeste specifična i lako pamtljiva te Dubrovnik, ali sve to skupa ne govori ništa o nama današnjima, niti se odmiče od osnovnih informacija o zemlji i turističkih atrakcija. Inzistiranje na kuni je, npr. potpuno besmisleno.

Stoga bi umjesto kiča koji ništa ne govori i posve je nebitan, na novčanice, reklame, ali i dodatno na gradske trgove mogli postaviti radove Dušana Džamonje, Vojina Bakića, Vaska Lipovca, Ede Murtića, Ivana Vitića, Borisa Ljubičića, Mirka Ilića, Mihajla Arsovskoga ili nekoga od ostalih brojnih vrhunskih umjetnika, arhitekata ili dizajnera.

Zašto ne i nekog pisca, poput Krleže, ali uz ozbiljnu kulturnu akciju prezentacije njegovog rada i uz nova izdanja prijevoda? Svakako, sve je bolje od kičastog nacionalizma i isključivo turističkih razglednica. Štoviše, takva bi vizualna prezentacija zemlje nekoga zaintrigirala da otkrije nešto više o tim radovima, autorima pa i samoj zemlji na kraju.

Robovanje mitologiji i kultu prvog predsjednika

Odgovor na pitanje zbog čega ovo nikome nije nikada palo na pamet ima dvije strane. Prvi i manje bitan jeste onaj da takva vrsta promjene zahtijeva neki trud, misaoni angažman i izlazak iz zone komfora.

No, drugi, puno bitniji je ideološki. Kad bi, naime, doista došlo do te vrste rebrandinga zemlje i društva, srušio bi se koncept isključivog nacionalizma devedesetih i povela bi se ozbiljna rasprava o tom dobu, koja ne bi robovala mitologiji i kultu prvog predsjednika. Na to, naravno, ni HDZ, niti dobar dio društva, nisu spremni, a vjerojatno neće nikada ni biti. Što nije razlog da ih na to uporno ne podsjećamo.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu