Općepoznata smjesa politike, nogometa i nacionalizma koja je na ovim prostorima eksplodirala osamdesetih godina, ostavivši najveći dio navijačkog pokreta u stanju nacionalističke hibernacije i konstantne histerije opisana je u dvije knjige koje su objavljene posljednjih godina. Jednu je, fokusirajući se isključivo na Hrvatsku, napisao Dražen Lalić, dok je onu o odnosu politike, nogometa i nacionalizma u Jugoslaviji i zemljama koje su je naslijedile napisao britanski povjesničar Richard Mills.
Suvišno je i reći da obje funkcioniraju kao zanimljivo štivo, jednako za one koji su u temu dosta upućeni, kao i za one kojima će ove knjige poslužiti kao prva informacija o navijačkom svijetu. Za potrebe ovog teksta dovoljno je uputiti na njih da bismo mogli shvatiti genezu dolaska nacionalizma na tribine i objasniti njegovu netaknutu poziciju među navijačkim skupinama, sve do danas.
‘Šiptar, Hrvat, Balija, nisu naša bratija’
Iako izvorno vezane uz nogomet, činjenica je da su navijačke skupine povremeno upadale i na druge sportove, ovisno o potrebi za nekom političkom akcijom, koja se u pravilu odnosila na iskazivanje mržnje prema susjednim narodima ili na miniranje bilo kakve ideje o pomaku, novom zajedničkom životu na ovim prostorima ili naprosto protiv normalnosti kao takve. Zagrebački navijači su tako svojevremeno željeli na bilo koji način spriječiti formiranje zajedničke košarkaške lige, zbog čega su napali Partizanovog trenera Duška Vujoševića nakon utakmice s Cibonom.
Ista skupina je također išla na vaterpolsku utakmicu između Hrvatske i Srbije u Kranj, s ciljem da je prekine. Splitski su pak huligani pretprošlu zimu natjerali vaterpoliste Crvene Zvezde u more, a nedugo nakon toga krenuli tući djecu i starce koji su gledali utakmicu istoimenog nogometnog kluba po Kninu i okolici. Konačno, prošlog tjedna, navijači Crvene Zvezde došli su na vaterpolsku utakmicu s transparentom uvredljivog natpisa ‘Šiptar, Hrvat, Balija, nisu naša bratija’, samo zato da bi novog trenera kluba za kojeg navijaju natjerali na odlazak. Sve uz skandiranje Ratku Mladiću.
Nasilno iskazivanje nacionalističke ideologije
Drugim riječima, već i ovaj skraćeni popis najpoznatijih huliganskih incidenata iz proteklih godina, očito ukazuje na to da sve to skupa nema nikakve veze sa sportom pa ni s onim famoznim navijačkim kodeksom, kojeg se stalno poteže za relativizaciju ovakvih poteza. Riječ je jednostavno o nasilnom iskazivanju nacionalističke ideologije, koje nikad zapravo nije dobilo odlučan odgovor države, i to iz prostog razloga što ti ljudi u pravilu naglas govore ono što vladajuće nacionalističke stranke misle, ali zbog prirode vlasti ne smiju izgovoriti.
U čitavoj priči najtužniji je usud Mirka Vičevića, čovjeka koji je upravo de facto potjeran s klupe Crvene Zvezde, a kojem je sudbina očito namijenila konstantnu usamljenost i manjinstvo. To sad traje već i više od trideset godina. Naime, u ljeto 1991., kad se Jugoslavija već krenula raspadati, a rat u Hrvatskoj je postao očita stvarnost, jugoslavenska košarkaška i vaterpolska reprezentacija bile su na svojem posljednjem Europskom prvenstvu. I jedna i druga vratile su se s osvojenim zlatom, s tom razlikom što je u slučaju košarkaške ekipe izopćenik bio onaj koji je morao otići, dok je kod vaterpola to bio onaj koji je odlučio ostati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vičević je jedino bježao od mržnje
Europsko zlato košarkaška reprezentacije je osvojila u Rimu, bez pomoći Jure Zdovca kojeg je Slovenija uoči zadnje dvije utakmice povukla, i s jezgrom hrvatskih igrača koji su se u Split vratili skoro pa anonimno kao europski prvaci. Vaterpolska reprezentacija je pak u Ateni odigrala čitav turnir bez Perice Bukića, Mislava Bezmalinovića, Renca Posinkovića i Dubravka Šimenca koji su se iz Atene vratili prije početka turnira. U reprezentaciji je ostao Mirko Vičević, bokeljski Hrvat, tada vaterpolist splitskog Jadrana, koji je na koncu uzeo zlato.
Ta odluka da ostane u reprezentaciji sigurno nije bila laka, ali je s obzirom da je dolazio iz Crne Gore bila i razumljiva. No, na kraju ga je koštala suspenzije i odlaska iz Jadrana, koji je u sljedećoj sezoni postao prvak Europe. I to zahvaljujući činjenici da je u europskom natjecanju službeno predstavljao vaterpolski savez Jugoslavije čiji je bio prvak za 1991. godinu.
Mirko je tako dobio europsko zlato, a izgubio europsku titulu, formalno radeći individualno ono što je Jadran kolektivno odigrao čitavu sezonu kasnije. O Vičevićevom manjinstvu i usudu mogao bi se snimiti sjajan dokumentarni film, tim prije što on nikada nije bježao ni od javnog i političkog angažmana, niti od javnosti. Ako je suditi po ovome što se dogodilo neki dan, nakon čega je otišao s klupe Crvene Zvezde, odlučio je bježati jedino od mržnje, što će mu rijetki honorirati javno, ali zaslužuje respekt.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatski i srpski navijači samo rade ono što nacionalisti na vlasti zapravo misle. Posljednja žrtva je trener Crvene Zvezde
Sudbina Mirka Vičevića, čovjeka koji je upravo de facto potjeran s klupe Crvene Zvezde
Najpoznatiji huliganski incidenti iz proteklih godina ukazuju na to da sve to skupa nema nikakve veze sa sportom pa ni s onim famoznim navijačkim kodeksom. Riječ je jednostavno o nasilnom iskazivanju nacionalističke ideologije, koje nikad zapravo nije dobilo odlučan odgovor države
Općepoznata smjesa politike, nogometa i nacionalizma koja je na ovim prostorima eksplodirala osamdesetih godina, ostavivši najveći dio navijačkog pokreta u stanju nacionalističke hibernacije i konstantne histerije opisana je u dvije knjige koje su objavljene posljednjih godina. Jednu je, fokusirajući se isključivo na Hrvatsku, napisao Dražen Lalić, dok je onu o odnosu politike, nogometa i nacionalizma u Jugoslaviji i zemljama koje su je naslijedile napisao britanski povjesničar Richard Mills.
Suvišno je i reći da obje funkcioniraju kao zanimljivo štivo, jednako za one koji su u temu dosta upućeni, kao i za one kojima će ove knjige poslužiti kao prva informacija o navijačkom svijetu. Za potrebe ovog teksta dovoljno je uputiti na njih da bismo mogli shvatiti genezu dolaska nacionalizma na tribine i objasniti njegovu netaknutu poziciju među navijačkim skupinama, sve do danas.
‘Šiptar, Hrvat, Balija, nisu naša bratija’
Iako izvorno vezane uz nogomet, činjenica je da su navijačke skupine povremeno upadale i na druge sportove, ovisno o potrebi za nekom političkom akcijom, koja se u pravilu odnosila na iskazivanje mržnje prema susjednim narodima ili na miniranje bilo kakve ideje o pomaku, novom zajedničkom životu na ovim prostorima ili naprosto protiv normalnosti kao takve. Zagrebački navijači su tako svojevremeno željeli na bilo koji način spriječiti formiranje zajedničke košarkaške lige, zbog čega su napali Partizanovog trenera Duška Vujoševića nakon utakmice s Cibonom.
Ista skupina je također išla na vaterpolsku utakmicu između Hrvatske i Srbije u Kranj, s ciljem da je prekine. Splitski su pak huligani pretprošlu zimu natjerali vaterpoliste Crvene Zvezde u more, a nedugo nakon toga krenuli tući djecu i starce koji su gledali utakmicu istoimenog nogometnog kluba po Kninu i okolici. Konačno, prošlog tjedna, navijači Crvene Zvezde došli su na vaterpolsku utakmicu s transparentom uvredljivog natpisa ‘Šiptar, Hrvat, Balija, nisu naša bratija’, samo zato da bi novog trenera kluba za kojeg navijaju natjerali na odlazak. Sve uz skandiranje Ratku Mladiću.
Nasilno iskazivanje nacionalističke ideologije
Drugim riječima, već i ovaj skraćeni popis najpoznatijih huliganskih incidenata iz proteklih godina, očito ukazuje na to da sve to skupa nema nikakve veze sa sportom pa ni s onim famoznim navijačkim kodeksom, kojeg se stalno poteže za relativizaciju ovakvih poteza. Riječ je jednostavno o nasilnom iskazivanju nacionalističke ideologije, koje nikad zapravo nije dobilo odlučan odgovor države, i to iz prostog razloga što ti ljudi u pravilu naglas govore ono što vladajuće nacionalističke stranke misle, ali zbog prirode vlasti ne smiju izgovoriti.
U čitavoj priči najtužniji je usud Mirka Vičevića, čovjeka koji je upravo de facto potjeran s klupe Crvene Zvezde, a kojem je sudbina očito namijenila konstantnu usamljenost i manjinstvo. To sad traje već i više od trideset godina. Naime, u ljeto 1991., kad se Jugoslavija već krenula raspadati, a rat u Hrvatskoj je postao očita stvarnost, jugoslavenska košarkaška i vaterpolska reprezentacija bile su na svojem posljednjem Europskom prvenstvu. I jedna i druga vratile su se s osvojenim zlatom, s tom razlikom što je u slučaju košarkaške ekipe izopćenik bio onaj koji je morao otići, dok je kod vaterpola to bio onaj koji je odlučio ostati.
Vičević je jedino bježao od mržnje
Europsko zlato košarkaška reprezentacije je osvojila u Rimu, bez pomoći Jure Zdovca kojeg je Slovenija uoči zadnje dvije utakmice povukla, i s jezgrom hrvatskih igrača koji su se u Split vratili skoro pa anonimno kao europski prvaci. Vaterpolska reprezentacija je pak u Ateni odigrala čitav turnir bez Perice Bukića, Mislava Bezmalinovića, Renca Posinkovića i Dubravka Šimenca koji su se iz Atene vratili prije početka turnira. U reprezentaciji je ostao Mirko Vičević, bokeljski Hrvat, tada vaterpolist splitskog Jadrana, koji je na koncu uzeo zlato.
Ta odluka da ostane u reprezentaciji sigurno nije bila laka, ali je s obzirom da je dolazio iz Crne Gore bila i razumljiva. No, na kraju ga je koštala suspenzije i odlaska iz Jadrana, koji je u sljedećoj sezoni postao prvak Europe. I to zahvaljujući činjenici da je u europskom natjecanju službeno predstavljao vaterpolski savez Jugoslavije čiji je bio prvak za 1991. godinu.
Mirko je tako dobio europsko zlato, a izgubio europsku titulu, formalno radeći individualno ono što je Jadran kolektivno odigrao čitavu sezonu kasnije. O Vičevićevom manjinstvu i usudu mogao bi se snimiti sjajan dokumentarni film, tim prije što on nikada nije bježao ni od javnog i političkog angažmana, niti od javnosti. Ako je suditi po ovome što se dogodilo neki dan, nakon čega je otišao s klupe Crvene Zvezde, odlučio je bježati jedino od mržnje, što će mu rijetki honorirati javno, ali zaslužuje respekt.