Križ s probodenim fetusima, koji krvare, postavljen u crkvi u Vodicama, dosad je najdrastičniji primjer već dugogodišnje kampanje za zabranu pobačaja, koja je, simbolički govoreći, počela Šetnjom za život prije četiri godine. U toj je šetnji, naime, sudjelovala i supruga ondašnjeg premijera Tima Oreškovića. Valja podsjetiti kako je tog politički anonimnog čovjeka, koji nije sudjelovao ni u jednom političkom i izbornom procesu u Hrvatskoj, na mjesto predsjednika Vlade bio postavio Tomislav Karamarko, ondašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice.
Divljački ispad u vodičkoj crkvi – toliko divljački da ga nije željela komentirati ni šibenska biskupija – djelo je nekog lokalnog “poduzetnika, umjetnika i pjesnika”, otprije poznatog po radikalnim političkim stavovima. Takvi su radikalni stavovi sada postali dobrodošli na crkvenom oltaru, gdje je uz križ s krvavima fetusima, istaknuta i državna zastava. Usprkos masovnom zgražanju, križ s fetusima još nije uklonjen.
Sličan incident napravio je i Živi zid
Ove se nedjelje u sasvim drukčijem ambijentu od pomalo perverznog vodičkog oltara, dogodio incident vrlo sličnog vrijednosnog koda. Predsjednik Živog zida Vilibor Sinčić u Zagrebu je predstavio listu te stranke za europske izbore, te je usput izjavio kako će na ovim izborima hrvatski građani birati između “slobode i sluganstva.”
Vilibor Sinčić, mladi čovjek i šef stranke koju navodno podržava dosta mladih glasača, položaj Hrvatske u Europskoj uniji vidi kao sluganstvo, pa se založio da “hrvatski narod preko Hrvatskog sabora, a osobito preko direktne demokracije, sam kroji ekonomsku, monetarnu , vanjsku i poljoprivrednu politiku, a ne da nam se nameće ono što odgovara velikima”.
Gospodin Sinčić, dakle, misli da EU ne odgovara Hrvatskoj, i da sve trebamo ponovo sami, neovisno od toga što, recimo, većina našeg izvoza ide u EU, što većina naših turista dolazi iz EU, i što sada možemo, samo s osobnom iskaznicom putovati po cijeloj Europi (i zapošljavati se po cijeloj Europi, što se zadnjih godina pokazuje dosta važnim za slobodan odabir posla tih istih hrvatskih građana, koje Sinčić pokušava uvjeriti da su u sluganskom položaju).
Korijen svega je strah od nečeg drugog
E sada, po čemu su vjersko divljaštvo iz Vodica i antieuropska politička demagogija iz Zagreba zaista slični, osim što imaju potrebu koristiti prenepromišljene simbole i poruke? Po strahu. Po strahu od onog drugog, s čime se protagonisti ova dva incidenta ne slažu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vodički župnik i autor skandaloznog križa toliko se boje sekularnog, neklerikalnog društva i njegovih vrijednosti (među koje, svakako, spada pravo na pobačaj), da one koji dolaze u vodičku crkvu žele šokirati krvavim fetusima pod egidom državne zastave. Šok treba izazvati agresivnu reakciju prema pravu na pobačaj, i pritisak na zakonodavce da zabrane pobačaj.
Vilibor Sinčić, pak, ili se stvarno boji otvorenosti Hrvatske prema vani, ili zločesto eksploatira pretpostavljeni strah od otvorenosti Hrvatske prema vani. Strah od drugoga, bilo da je riječ o različitim mišljenjima i vrijednostima u našoj sredini, ili o strahu od okruženja u kojem živimo jedan je od najjasnijih simptoma krajnjeg društvenog i političkog konzervativizma.
Da Živi zid nije relevantan, ovo ne bi bilo važno
I predsjednik Živog zida, kao najjače domaće protestne stranke, i vodički župnik (kao i mnogi drugi hrvatski svećenici i članovi laičkih katoličkih udruga), zaista jesu prilično ekstremni konzervativci, koji zagovaraju koncept zatvorenog, samodovoljnog društva: taj je koncept bio tipičan za komunističke zemlje prije pada Berlinskog zida, samo se bazirao na drukčijim ideološkim vrijednostima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve ovo ne bi bilo osobito važno, da Živi zid stalno ne dobiva više od deset posto glasova, da druga protestna stranka Most često ne izražava još konzervativnije stavove, te da Hrvati, kako kažu istraživanja, najviše vjeruju vojsci, policiji i Crkvi, dakle dvjema fizički represivnim, i jednoj društveno represivnoj organizaciji.
Hrvatsko je društvo, i po ovim, kao i po mnogim drugim pokazateljima, iz godine u godinu, i iz dana u dan sve radikalnije konzervativno. Uzroci su vjerojatno kompleksni, te se ne mogu svesti samo na indoktrinaciju u obrazovnom sustavu, frustraciju zbog korupcije i relativnog siromaštva, te žestoki nacionalizam zbog još svježih ratnih sjećanja. No, trend rastućeg radikalnog konzervativizma postaje jedan od najvažnijih hrvatskih dugoročnih problema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatsko društvo iz dana u dan postaje sve konzervativnije: dva mala, ali važna i povezana primjera
Kako su incident iz Vodica i lista za europske izbore Živog zida, dvije stvari koje su naizgled nespojive, ustvari povezane
Po čemu su vjersko divljaštvo iz Vodica i antieuropska politička demagogija iz Zagreba zaista slični, osim što imaju potrebu koristiti prenepromišljene simbole i poruke? Po strahu. Po strahu od onog drugog, s čime se protagonisti ova dva incidenta ne slažu. Strah od drugoga, bilo da je riječ o različitim mišljenjima i vrijednostima u našoj sredini, ili o strahu od okruženja u kojem živimo jedan je od najjasnijih simptoma krajnjeg društvenog i političkog konzervativizma.
Križ s probodenim fetusima, koji krvare, postavljen u crkvi u Vodicama, dosad je najdrastičniji primjer već dugogodišnje kampanje za zabranu pobačaja, koja je, simbolički govoreći, počela Šetnjom za život prije četiri godine. U toj je šetnji, naime, sudjelovala i supruga ondašnjeg premijera Tima Oreškovića. Valja podsjetiti kako je tog politički anonimnog čovjeka, koji nije sudjelovao ni u jednom političkom i izbornom procesu u Hrvatskoj, na mjesto predsjednika Vlade bio postavio Tomislav Karamarko, ondašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice.
Divljački ispad u vodičkoj crkvi – toliko divljački da ga nije željela komentirati ni šibenska biskupija – djelo je nekog lokalnog “poduzetnika, umjetnika i pjesnika”, otprije poznatog po radikalnim političkim stavovima. Takvi su radikalni stavovi sada postali dobrodošli na crkvenom oltaru, gdje je uz križ s krvavima fetusima, istaknuta i državna zastava. Usprkos masovnom zgražanju, križ s fetusima još nije uklonjen.
Sličan incident napravio je i Živi zid
Ove se nedjelje u sasvim drukčijem ambijentu od pomalo perverznog vodičkog oltara, dogodio incident vrlo sličnog vrijednosnog koda. Predsjednik Živog zida Vilibor Sinčić u Zagrebu je predstavio listu te stranke za europske izbore, te je usput izjavio kako će na ovim izborima hrvatski građani birati između “slobode i sluganstva.”
Vilibor Sinčić, mladi čovjek i šef stranke koju navodno podržava dosta mladih glasača, položaj Hrvatske u Europskoj uniji vidi kao sluganstvo, pa se založio da “hrvatski narod preko Hrvatskog sabora, a osobito preko direktne demokracije, sam kroji ekonomsku, monetarnu , vanjsku i poljoprivrednu politiku, a ne da nam se nameće ono što odgovara velikima”.
Gospodin Sinčić, dakle, misli da EU ne odgovara Hrvatskoj, i da sve trebamo ponovo sami, neovisno od toga što, recimo, većina našeg izvoza ide u EU, što većina naših turista dolazi iz EU, i što sada možemo, samo s osobnom iskaznicom putovati po cijeloj Europi (i zapošljavati se po cijeloj Europi, što se zadnjih godina pokazuje dosta važnim za slobodan odabir posla tih istih hrvatskih građana, koje Sinčić pokušava uvjeriti da su u sluganskom položaju).
Korijen svega je strah od nečeg drugog
E sada, po čemu su vjersko divljaštvo iz Vodica i antieuropska politička demagogija iz Zagreba zaista slični, osim što imaju potrebu koristiti prenepromišljene simbole i poruke? Po strahu. Po strahu od onog drugog, s čime se protagonisti ova dva incidenta ne slažu.
Vodički župnik i autor skandaloznog križa toliko se boje sekularnog, neklerikalnog društva i njegovih vrijednosti (među koje, svakako, spada pravo na pobačaj), da one koji dolaze u vodičku crkvu žele šokirati krvavim fetusima pod egidom državne zastave. Šok treba izazvati agresivnu reakciju prema pravu na pobačaj, i pritisak na zakonodavce da zabrane pobačaj.
Vilibor Sinčić, pak, ili se stvarno boji otvorenosti Hrvatske prema vani, ili zločesto eksploatira pretpostavljeni strah od otvorenosti Hrvatske prema vani. Strah od drugoga, bilo da je riječ o različitim mišljenjima i vrijednostima u našoj sredini, ili o strahu od okruženja u kojem živimo jedan je od najjasnijih simptoma krajnjeg društvenog i političkog konzervativizma.
Da Živi zid nije relevantan, ovo ne bi bilo važno
I predsjednik Živog zida, kao najjače domaće protestne stranke, i vodički župnik (kao i mnogi drugi hrvatski svećenici i članovi laičkih katoličkih udruga), zaista jesu prilično ekstremni konzervativci, koji zagovaraju koncept zatvorenog, samodovoljnog društva: taj je koncept bio tipičan za komunističke zemlje prije pada Berlinskog zida, samo se bazirao na drukčijim ideološkim vrijednostima.
Sve ovo ne bi bilo osobito važno, da Živi zid stalno ne dobiva više od deset posto glasova, da druga protestna stranka Most često ne izražava još konzervativnije stavove, te da Hrvati, kako kažu istraživanja, najviše vjeruju vojsci, policiji i Crkvi, dakle dvjema fizički represivnim, i jednoj društveno represivnoj organizaciji.
Hrvatsko je društvo, i po ovim, kao i po mnogim drugim pokazateljima, iz godine u godinu, i iz dana u dan sve radikalnije konzervativno. Uzroci su vjerojatno kompleksni, te se ne mogu svesti samo na indoktrinaciju u obrazovnom sustavu, frustraciju zbog korupcije i relativnog siromaštva, te žestoki nacionalizam zbog još svježih ratnih sjećanja. No, trend rastućeg radikalnog konzervativizma postaje jedan od najvažnijih hrvatskih dugoročnih problema.