Podudarili su se početkom ovog tjedna finale maratonskog štrajka u prosvjeti i objava rezultata novog PISA istraživanja. Učitelji su osvojili svoje koeficijente, a njihovi učenici, naši petnaestogodišnjaci, opet su loši i preloši. Hrvatski PISA score stalno je očajan još od 2006. godine, kada smo ušli u taj globalni projekt vaganja i rangiranja školskog znanja.
Ovoga puta je ispalo da čak 50 posto đaka završava kod nas osmu godinu obaveznog obrazovanja na najnižim granama čitalačke pismenosti ili još ispod toga. Trećina kreće u srednju školu, a da ne razumije ni slovca od lake matematike za osnovnu. U prirodoslovlju smo još gori nego na prethodnom testiranju: broj djece čija su znanja ispod osnovne razine još se povećao. Svi se ovdje napuhano podsmijavaju kineskoj industriji i svemu ”Made in China”, a mali Kinezi su najbolji u sve tri kategorije.
Uglavnom, podučavanje u našim školama vrlo je neuspješno i u 12 godina nije se popravilo ni za milimetar. To je sasvim nedvojbeno. Rezultati dobiveni na materijalu petnaestogodišnjaka otužni su, zabrinjavajući i, što je još gore, konstantni. Ni poslije nije bajno. Više od tisuću maturanata nije ove godine imalo nikakvu ideju kako će napisati najobičniji esej pa su predali prazne papire. Istodobno su razredi prepuni odlikaša koji zijevaju kao ribe na suhom kad se sa svojim peticama otisnu dalje pa im se na glavu sruče mršave trojke i jedinice.
Stvari se moraju okrenuti naglavačke
A, uza sve to, učitelji i nastavnici upravo su se izborili za veće plaće. Nova PISA mnogim je kritičarima izvrsno sjela kao dokaz da se školama nikako nije smjelo dati više novca i da su ga lukavo iznudili od Vlade, odnosno poreznih obveznika, iako je vrijednost njihovog rada tako slaba i kukavna.
Takvo razmišljanje čini se logičnim, ali je površno i pogrešno. Jer treba biti malo pametniji pa najprije razmisliti o tome što je prvo, a što drugo u ovoj vječnoj priči o evidentno jako zaostalom hrvatskom obrazovanju. Gdje je uzrok ovakvih posljedica. Što je kokoš, a što jaje. Čini mi se, naime, da se štošta mora okrenuti ravno naglavačke da bi se naše škole u dogledno vrijeme bitno popravilo, a jedna od tih stvari upravo su plaće prosvjetnog kadra. Kako to? Pa ovako.
Jasno je svima da tvrtke koje ljude najslabije plaćaju ne uspijevaju naći stručnjake koji su im potrebni. Nitko tko zahvaljujući svojim kompetencijama može dobiti bolje plaćeni posao neće im doći za sitan novac, a i oni koji su se tamo već ukopali samo će gledati kako da klisnu u Irsku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi radimo za plaću, zar ne?
Poduzeća koja bi se htjela baviti visokom tehnologijom, a prosječna plaća im je 5000 kuna, sigurno ne mogu računati na to da će pridobiti najbolje kadrove. Privatna klinika mora dobro platiti vrsnog bolničkog liječnika da kod njih popodne izvodi ozbiljne operacije. Industrije s malim plaćama ne daju se restrukturirati i modernizirati jer ne mogu platiti one koji bi znali kako. U medijima koji slabo plaćaju – obično završavaju novinari koji nemaju prođu na tržištu.
Neka me slobodno isprave svi ovi navodni humanitarci i entuzijasti koji su prosvjetare optuživali da se bore ‘samo za novac’. Ali svi radimo za plaću, zar ne? I svi pucamo na najbolju financijsku protuvrijednost koju možemo dobiti za svoj rad.
Kvaliteta se nužno srozava
Točno, nije baš sve ni u plaći, ali skoro sve jest jer uglavnom nema druge. Inače bi se mnogi bavili onim što ih profesionalno veseli na neki drugi način umjesto da se za plaću zaposle kod poslodavca. A što je po tom pitanju bilo s prosvjetom svih ovih godina, to nikome ne treba posebno objašnjavati jer je općepoznato. Male plaće – sve lošiji i lošiji kadar.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Teško će potentni fizičar predavati fiziku u osnovnoj školi za 6000 kuna, nije lud. Ni vrsni profesor stranog jezika. Pa čak ni ambiciozni povjesničar koji može raditi istraživanja u kakvom institutu. Imam najbolje mišljenje o ideji profesorskog posla, znam ih puno koji fantastično rade s djecom, mnogi moji divni profesori i nastavnici moje djece ostali su mi i danas u najljepšem sjećanju. Ali, budimo realni, kad su plaće male, kvaliteta se nužno s vremenom srozava. Što duže to stanje traje, to gore.
Pa još i političko zapošljavanje
A kod nas u svim ovakvim službama još imamo i taj razorni element političkog zapošljavanja koji na prosvjetu možda djeluje najrazornije. Ravnatelj škole član HDZ-a? Član IDS-a? Pa to je za mene skandal sam po sebi. A u školama navodno želimo najbolje? Malo sutra ćeš ih dobiti, pogotovo ove mlade generacije koje tek dolaze. Dok se obrazovanje potpuno ne oslobodi politike i dok ga se pristojno ne plati, ništa od toga. I tek onda se može graditi bolje školstvo, kamen po kamen, na razvalinama ovoga PISA neuspješnoga koje imamo sada.
Puno je vrijednih nastavnika koji žele da za njihova vijeka stigne to bolje i pametnije vrijeme u kome će igrati samo kvaliteta i u kome će se njih – a ne stranačke uhljebe po ministarstvima i komisijama – pitati kako postaviti na noge tu lijepu i važnu stvar koja se zove podučavanjem i odgajanjem djece. Škola za život jest neka šansa, ali tolike smo već profućkali da se teško puno i nadati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatsko obrazovanje nema nikakve šanse dok ga se potpuno ne oslobodi politike i pristojno ne plati
Podučavanje u našim školama vrlo je neuspješno i u 12 godina nije se popravilo ni za milimetar. Zašto?
Nova PISA mnogim je kritičarima izvrsno sjela kao dokaz da se školama nikako nije smjelo dati više novca i da su ga lukavo iznudili od Vlade, odnosno poreznih obveznika, iako je vrijednost njihovog rada tako slaba i kukavna. Takvo razmišljanje čini se logičnim, ali je površno i pogrešno. Jer treba biti malo pametniji pa najprije razmisliti o tome što je prvo, a što drugo u ovoj vječnoj priči o evidentno jako zaostalom hrvatskom obrazovanju. Što je kokoš, a što jaje. Čini mi se, naime, da se štošta mora okrenuti ravno naglavačke da bi se naše škole u dogledno vrijeme bitno popravile, a jedna od tih stvari upravo su plaće prosvjetnog kadra.
Podudarili su se početkom ovog tjedna finale maratonskog štrajka u prosvjeti i objava rezultata novog PISA istraživanja. Učitelji su osvojili svoje koeficijente, a njihovi učenici, naši petnaestogodišnjaci, opet su loši i preloši. Hrvatski PISA score stalno je očajan još od 2006. godine, kada smo ušli u taj globalni projekt vaganja i rangiranja školskog znanja.
Ovoga puta je ispalo da čak 50 posto đaka završava kod nas osmu godinu obaveznog obrazovanja na najnižim granama čitalačke pismenosti ili još ispod toga. Trećina kreće u srednju školu, a da ne razumije ni slovca od lake matematike za osnovnu. U prirodoslovlju smo još gori nego na prethodnom testiranju: broj djece čija su znanja ispod osnovne razine još se povećao. Svi se ovdje napuhano podsmijavaju kineskoj industriji i svemu ”Made in China”, a mali Kinezi su najbolji u sve tri kategorije.
Uglavnom, podučavanje u našim školama vrlo je neuspješno i u 12 godina nije se popravilo ni za milimetar. To je sasvim nedvojbeno. Rezultati dobiveni na materijalu petnaestogodišnjaka otužni su, zabrinjavajući i, što je još gore, konstantni. Ni poslije nije bajno. Više od tisuću maturanata nije ove godine imalo nikakvu ideju kako će napisati najobičniji esej pa su predali prazne papire. Istodobno su razredi prepuni odlikaša koji zijevaju kao ribe na suhom kad se sa svojim peticama otisnu dalje pa im se na glavu sruče mršave trojke i jedinice.
Stvari se moraju okrenuti naglavačke
A, uza sve to, učitelji i nastavnici upravo su se izborili za veće plaće. Nova PISA mnogim je kritičarima izvrsno sjela kao dokaz da se školama nikako nije smjelo dati više novca i da su ga lukavo iznudili od Vlade, odnosno poreznih obveznika, iako je vrijednost njihovog rada tako slaba i kukavna.
Takvo razmišljanje čini se logičnim, ali je površno i pogrešno. Jer treba biti malo pametniji pa najprije razmisliti o tome što je prvo, a što drugo u ovoj vječnoj priči o evidentno jako zaostalom hrvatskom obrazovanju. Gdje je uzrok ovakvih posljedica. Što je kokoš, a što jaje. Čini mi se, naime, da se štošta mora okrenuti ravno naglavačke da bi se naše škole u dogledno vrijeme bitno popravilo, a jedna od tih stvari upravo su plaće prosvjetnog kadra. Kako to? Pa ovako.
Jasno je svima da tvrtke koje ljude najslabije plaćaju ne uspijevaju naći stručnjake koji su im potrebni. Nitko tko zahvaljujući svojim kompetencijama može dobiti bolje plaćeni posao neće im doći za sitan novac, a i oni koji su se tamo već ukopali samo će gledati kako da klisnu u Irsku.
Svi radimo za plaću, zar ne?
Poduzeća koja bi se htjela baviti visokom tehnologijom, a prosječna plaća im je 5000 kuna, sigurno ne mogu računati na to da će pridobiti najbolje kadrove. Privatna klinika mora dobro platiti vrsnog bolničkog liječnika da kod njih popodne izvodi ozbiljne operacije. Industrije s malim plaćama ne daju se restrukturirati i modernizirati jer ne mogu platiti one koji bi znali kako. U medijima koji slabo plaćaju – obično završavaju novinari koji nemaju prođu na tržištu.
Neka me slobodno isprave svi ovi navodni humanitarci i entuzijasti koji su prosvjetare optuživali da se bore ‘samo za novac’. Ali svi radimo za plaću, zar ne? I svi pucamo na najbolju financijsku protuvrijednost koju možemo dobiti za svoj rad.
Kvaliteta se nužno srozava
Točno, nije baš sve ni u plaći, ali skoro sve jest jer uglavnom nema druge. Inače bi se mnogi bavili onim što ih profesionalno veseli na neki drugi način umjesto da se za plaću zaposle kod poslodavca. A što je po tom pitanju bilo s prosvjetom svih ovih godina, to nikome ne treba posebno objašnjavati jer je općepoznato. Male plaće – sve lošiji i lošiji kadar.
Teško će potentni fizičar predavati fiziku u osnovnoj školi za 6000 kuna, nije lud. Ni vrsni profesor stranog jezika. Pa čak ni ambiciozni povjesničar koji može raditi istraživanja u kakvom institutu. Imam najbolje mišljenje o ideji profesorskog posla, znam ih puno koji fantastično rade s djecom, mnogi moji divni profesori i nastavnici moje djece ostali su mi i danas u najljepšem sjećanju. Ali, budimo realni, kad su plaće male, kvaliteta se nužno s vremenom srozava. Što duže to stanje traje, to gore.
Pa još i političko zapošljavanje
A kod nas u svim ovakvim službama još imamo i taj razorni element političkog zapošljavanja koji na prosvjetu možda djeluje najrazornije. Ravnatelj škole član HDZ-a? Član IDS-a? Pa to je za mene skandal sam po sebi. A u školama navodno želimo najbolje? Malo sutra ćeš ih dobiti, pogotovo ove mlade generacije koje tek dolaze. Dok se obrazovanje potpuno ne oslobodi politike i dok ga se pristojno ne plati, ništa od toga. I tek onda se može graditi bolje školstvo, kamen po kamen, na razvalinama ovoga PISA neuspješnoga koje imamo sada.
Puno je vrijednih nastavnika koji žele da za njihova vijeka stigne to bolje i pametnije vrijeme u kome će igrati samo kvaliteta i u kome će se njih – a ne stranačke uhljebe po ministarstvima i komisijama – pitati kako postaviti na noge tu lijepu i važnu stvar koja se zove podučavanjem i odgajanjem djece. Škola za život jest neka šansa, ali tolike smo već profućkali da se teško puno i nadati.