Stvari sad postaju gadne, stvarno gadne. Ako se na proljeće činilo da je zatvaranje zbog koronavirusa od ožujka do svibnja naprezanje društvenog, ekonomskog i psihološkog tkiva do krajnjih granica, danas valja jako, jako duboko udahnuti (po mogućnosti nasamo i na otvorenom). Ono što je na proljeće, naime, bilo dva mjeseca, danas bi moglo trajati punih sedam mjeseci.
Zatvaranje kakvo smo iskusili na početku pandemije u panici zbog masovnog umiranja na sjeveru Italije vjerojatno neće biti, ali potpuno je jasno da se život naredna dva godišnja doba neće značajnije približiti normalnom. Teret će, dakle, biti ogroman.
Višak anksioznosti i manjak povjerenja
U društvu koje je ekonomski duboko podijeljeno, koje je demokratski slabo obrazovano i impregnirano normalizacijom, čak i divinizacijom nasilja kao metode rješavanje konflikata – ne treba čuditi da takav dodatni vanjski teret dovodi do eksplozije. I do tragičnih incidenata poput onog na Markovom trgu u ponedjeljak ili neugodnih verbalnih napada i na ljude koji samo rade svoj posao, kao jučer na ekipu N1 i ravnateljicu Klinke za infektivne bolesti dr. Alemku Markotić. Toga će (valjda bez doslovne pucnjave) vjerojatno biti još.
Kriviti pandemiju i strukturne socioekonomske probleme hrvatskog društva za povećanje napetosti i bujanje nervoze što rezultira sve češćim nasiljem (kojeg onda sladostrasno podržavaju horde internetskih “ratnika”), međutim, nije cijela priča. Hrvatska vlast, politička i zdravstvena, same su pridonijele – i pridonose! – manjku povjerenja, višku anksioznosti i dodatnom padu gospodarske aktivnosti koja cijelu priču obavija tonovima sve opipljivije egzistencijalne ugroze. A tako nije trebalo, niti treba biti.
Krah priče o “hrvatskom modelu”
Sve priče kojih smo se prikladno predizborno naslušali o “hrvatskom modelu” borbe protiv Covida-19 (o pobjedi kojom se hvalio premijer Andrej Plenković da se ne govori) definitivno i spektakularno padaju u vodu. Danas je savršeno očito da je Hrvatska, kao i gotova cijela istočna i srednja Europa ostala relativno pošteđena na proljeće zato što je na vrijeme uvela mjere stroge izolacije. Kako su te mjere, međutim, ekonomski neodržive, povratkom hladnijeg vremena i nešto normalnijeg života, dramatičan porast broja zaraženih i pritisak na zdravstveni sustav bio je neminovan.
I sad smo pred hladnih, mračnih i gadnih sedam mjeseci. Eventualno cjepivo do proljeća može ponešto popraviti psihološko stanje, ali dok se procijepi populacija trebat će znatno duže. Ono što u ovom trenutku najmanje treba bilo kojoj zemlji je osjećaj nepovjerenja prema političkoj i zdravstvenoj vlasti, nesigurnost i stihija. Na svakom od tih frontova Hrvatska stoji katastrofalno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Isluženi heroji
Stožer koji je u primjernoj PR ofenzivi s početkom proljeća predstavljan kao skup Marvelovih superheroja, ljudi s čudesnim moćima, još se čudesnije uspio do kraja iskompromitirati u očima javnosti.
Od dozvoljavanja procesija usred lockdowna, nevjerojatnih traženja izlika za epidemiološki rizično ponašanje premijera i vrha HDZ-a, preko otvorenog i neukusnog predizbornog agitiranja za stranku čiji su, uostalom, kandidati bili i mnogi iz vrha protupandemijske bitke, pa do otužnih ispričnica za izlazak iz samoizolacije kako izglasavanje nove Vlade ne bi kasnilo dan-dva – javni autoritet Stožera se srozao do toga da javnost o nekadašnjim herojima danas govori s indignacijom, podsmijehom i psovkom.
Vjerovati da će Božinović, Beroš, Markotić, Capak i ostali uspjeti motivirati naciju da još mjesecima #ostaneodgovorna na razini je bajki – otprilike onakvih kakve su se o njima pričale na početku pandemije. Možda je manje loše rješenje da Stožer, poput Plenkovićeve Vlade 2019. godine, doživi radikalnije osvježenje i da zemlju u borbu protiv Covida povedu potpuno nova lica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koktel bijesa i straha
Što nas dovodi do onih lica koja se sigurno neće mijenjati, jer su tek dobili povjerenje javnosti za naredne četiri godine. Međutim, Plenković i njegova ekipa iz Banskih dvora i dalje kao da su zarobljeni u vlastitoj improvizaciji, stihiji i nedostatku političke hrabrosti u borbi protiv pandemije. A to je, u koktelu nesigurnosti, bijesa i straha koji se razliva zemljom možda i najopasniji sastojak.
Hrvatskoj, ukratko, treba leadership. Treba joj politička vlast koja će prema građanima isijavati dojam sigurnosti, ali ne one sigurnosti koja se tiče isključivo činjenice da imaju 76 ruku u Saboru. U situaciji sad već gotovo četveroznamenkastog broja novozaraženih i dvoznamenkastog broja umrlih, bilo bi dobro da vlast, poput mnogih u EU objasni koje će se točno preventivne mjere i u kojim točno uvjetima uvoditi. Nadalje, nesigurni i preplašeni građani su dramatično loša vijest za ekonomiju.
Novca ima
Bilo bi potpuno nužno da se, opet poput mnogih u EU, hrvatska Vlada čim prije obrati građanima s jasnim porukama o tome da će napraviti sve što treba da spriječi gospodarsko potonuće. Novca, naime, ima – iduće godine bi trebala krenuti EU pomoć za oporavak od koronakrize, sve kreditne linije su i dalje otvorene, a svjetske ekonomske institucije preporučuju da se Vlade ne ustežu od zaduživanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I da, neki dan je MMF preporučio da dugove upotrijebljene za borbu protiv koronakrize vraćaju, kad se prašina slegne, većim porezima bogatijim slojevima stanovništva. Sve to je politička vlast trebala ili bi morala što prije, iskomunicirati na jasan i umirujući način.
Rezervno lijevo krilo
Što, međutim, radi Vlada? Ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi Josip Aladrović, kojeg šira javnost poznaje tek malo bolje od rezervnog lijevog krila Slaven Belupa, poručuje tek da će Vlada predstaviti “redizajnirane mjere”. Što se ekonomije kojoj prijeti dugotrajna kriza tiče Banski dvori vrlo ozbiljno rade na – zabrani rada trgovinama nedjeljom, a Stožer mjeri kvadratne centimetre u kafićima…
Hrvatska, ukratko, na ulasku u dramatičnih sedam mjeseci, tone u stihiju i odaje dojam broda punog sve nervoznijih ljudi i s kormilarom kojemu je ugodnije – pod palubom. Uglavnom, HDZ-ov predizborni plakat s porukom “U krizi se poznaju lideri” i slikom Andreja Plenkovića pokazuje se dramatično pogođenim. Možda, doduše, ne baš onako kako su to htjeli njegovi autori.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatsku zbog bujanja korone čeka sedam kriznih mjeseci. Do kada će se Vlada skrivati?
Jesu li skrivanje i improvizacija vlasti sasvim dobar odgovor na krizu koja možda tek počinje?
Plenković i njegova ekipa iz Banskih dvora i dalje kao da su zarobljeni u vlastitoj improvizaciji, stihiji i nedostatku političke hrabrosti u borbi protiv pandemije. A to je, u koktelu nesigurnosti, bijesa i straha koji se razliva zemljom možda i najopasniji sastojak.
Stvari sad postaju gadne, stvarno gadne. Ako se na proljeće činilo da je zatvaranje zbog koronavirusa od ožujka do svibnja naprezanje društvenog, ekonomskog i psihološkog tkiva do krajnjih granica, danas valja jako, jako duboko udahnuti (po mogućnosti nasamo i na otvorenom). Ono što je na proljeće, naime, bilo dva mjeseca, danas bi moglo trajati punih sedam mjeseci.
Zatvaranje kakvo smo iskusili na početku pandemije u panici zbog masovnog umiranja na sjeveru Italije vjerojatno neće biti, ali potpuno je jasno da se život naredna dva godišnja doba neće značajnije približiti normalnom. Teret će, dakle, biti ogroman.
Višak anksioznosti i manjak povjerenja
U društvu koje je ekonomski duboko podijeljeno, koje je demokratski slabo obrazovano i impregnirano normalizacijom, čak i divinizacijom nasilja kao metode rješavanje konflikata – ne treba čuditi da takav dodatni vanjski teret dovodi do eksplozije. I do tragičnih incidenata poput onog na Markovom trgu u ponedjeljak ili neugodnih verbalnih napada i na ljude koji samo rade svoj posao, kao jučer na ekipu N1 i ravnateljicu Klinke za infektivne bolesti dr. Alemku Markotić. Toga će (valjda bez doslovne pucnjave) vjerojatno biti još.
Kriviti pandemiju i strukturne socioekonomske probleme hrvatskog društva za povećanje napetosti i bujanje nervoze što rezultira sve češćim nasiljem (kojeg onda sladostrasno podržavaju horde internetskih “ratnika”), međutim, nije cijela priča. Hrvatska vlast, politička i zdravstvena, same su pridonijele – i pridonose! – manjku povjerenja, višku anksioznosti i dodatnom padu gospodarske aktivnosti koja cijelu priču obavija tonovima sve opipljivije egzistencijalne ugroze. A tako nije trebalo, niti treba biti.
Krah priče o “hrvatskom modelu”
Sve priče kojih smo se prikladno predizborno naslušali o “hrvatskom modelu” borbe protiv Covida-19 (o pobjedi kojom se hvalio premijer Andrej Plenković da se ne govori) definitivno i spektakularno padaju u vodu. Danas je savršeno očito da je Hrvatska, kao i gotova cijela istočna i srednja Europa ostala relativno pošteđena na proljeće zato što je na vrijeme uvela mjere stroge izolacije. Kako su te mjere, međutim, ekonomski neodržive, povratkom hladnijeg vremena i nešto normalnijeg života, dramatičan porast broja zaraženih i pritisak na zdravstveni sustav bio je neminovan.
I sad smo pred hladnih, mračnih i gadnih sedam mjeseci. Eventualno cjepivo do proljeća može ponešto popraviti psihološko stanje, ali dok se procijepi populacija trebat će znatno duže. Ono što u ovom trenutku najmanje treba bilo kojoj zemlji je osjećaj nepovjerenja prema političkoj i zdravstvenoj vlasti, nesigurnost i stihija. Na svakom od tih frontova Hrvatska stoji katastrofalno.
Isluženi heroji
Stožer koji je u primjernoj PR ofenzivi s početkom proljeća predstavljan kao skup Marvelovih superheroja, ljudi s čudesnim moćima, još se čudesnije uspio do kraja iskompromitirati u očima javnosti.
Od dozvoljavanja procesija usred lockdowna, nevjerojatnih traženja izlika za epidemiološki rizično ponašanje premijera i vrha HDZ-a, preko otvorenog i neukusnog predizbornog agitiranja za stranku čiji su, uostalom, kandidati bili i mnogi iz vrha protupandemijske bitke, pa do otužnih ispričnica za izlazak iz samoizolacije kako izglasavanje nove Vlade ne bi kasnilo dan-dva – javni autoritet Stožera se srozao do toga da javnost o nekadašnjim herojima danas govori s indignacijom, podsmijehom i psovkom.
Vjerovati da će Božinović, Beroš, Markotić, Capak i ostali uspjeti motivirati naciju da još mjesecima #ostaneodgovorna na razini je bajki – otprilike onakvih kakve su se o njima pričale na početku pandemije. Možda je manje loše rješenje da Stožer, poput Plenkovićeve Vlade 2019. godine, doživi radikalnije osvježenje i da zemlju u borbu protiv Covida povedu potpuno nova lica.
Koktel bijesa i straha
Što nas dovodi do onih lica koja se sigurno neće mijenjati, jer su tek dobili povjerenje javnosti za naredne četiri godine. Međutim, Plenković i njegova ekipa iz Banskih dvora i dalje kao da su zarobljeni u vlastitoj improvizaciji, stihiji i nedostatku političke hrabrosti u borbi protiv pandemije. A to je, u koktelu nesigurnosti, bijesa i straha koji se razliva zemljom možda i najopasniji sastojak.
Hrvatskoj, ukratko, treba leadership. Treba joj politička vlast koja će prema građanima isijavati dojam sigurnosti, ali ne one sigurnosti koja se tiče isključivo činjenice da imaju 76 ruku u Saboru. U situaciji sad već gotovo četveroznamenkastog broja novozaraženih i dvoznamenkastog broja umrlih, bilo bi dobro da vlast, poput mnogih u EU objasni koje će se točno preventivne mjere i u kojim točno uvjetima uvoditi. Nadalje, nesigurni i preplašeni građani su dramatično loša vijest za ekonomiju.
Novca ima
Bilo bi potpuno nužno da se, opet poput mnogih u EU, hrvatska Vlada čim prije obrati građanima s jasnim porukama o tome da će napraviti sve što treba da spriječi gospodarsko potonuće. Novca, naime, ima – iduće godine bi trebala krenuti EU pomoć za oporavak od koronakrize, sve kreditne linije su i dalje otvorene, a svjetske ekonomske institucije preporučuju da se Vlade ne ustežu od zaduživanja.
I da, neki dan je MMF preporučio da dugove upotrijebljene za borbu protiv koronakrize vraćaju, kad se prašina slegne, većim porezima bogatijim slojevima stanovništva. Sve to je politička vlast trebala ili bi morala što prije, iskomunicirati na jasan i umirujući način.
Rezervno lijevo krilo
Što, međutim, radi Vlada? Ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi Josip Aladrović, kojeg šira javnost poznaje tek malo bolje od rezervnog lijevog krila Slaven Belupa, poručuje tek da će Vlada predstaviti “redizajnirane mjere”. Što se ekonomije kojoj prijeti dugotrajna kriza tiče Banski dvori vrlo ozbiljno rade na – zabrani rada trgovinama nedjeljom, a Stožer mjeri kvadratne centimetre u kafićima…
Hrvatska, ukratko, na ulasku u dramatičnih sedam mjeseci, tone u stihiju i odaje dojam broda punog sve nervoznijih ljudi i s kormilarom kojemu je ugodnije – pod palubom. Uglavnom, HDZ-ov predizborni plakat s porukom “U krizi se poznaju lideri” i slikom Andreja Plenkovića pokazuje se dramatično pogođenim. Možda, doduše, ne baš onako kako su to htjeli njegovi autori.