Nekad je nužno odabrati stranu

Hrvoje Zgombić objašnjava: ‘Ništa nije neistinitije od izjava sindikata o štetnosti smanjivanja plaća u javnom sektoru’

Komentira cijenjeni konzultant i vlasnik tvrtke za porezno savjetovanje

FOTO: Telegram ilustracija

Odobravam sindikatima iz javnog sektora svako pravo da se bore za prava svojih radnika, ali im isto tako osporavam svako pravo da se bore za višak zaposlenih u javnom sektoru. Upravo su sindikati u javnom sektoru krivi što radnici u npr. prosvjeti ili zdravstvu nemaju veće plaće.

U zadnjih nekoliko tjedana, otkako je postalo očito da klizimo u veliku depresiju, gotovo svakodnevno se potežu pitanja smanjenja rashoda proračuna opće države, pa isto tako i smanjenja plaća zaposlenika u javnom sektoru. Sindikati koji djeluju u javnom sektoru opiru se smanjenju plaća u javnom sektoru, ali, kako oni kažu, ne zbog zaštite radnika u javnom sektoru, već zbog zaštite radnika u privatnom sektoru i svih građana.

Pa je tako jučer (19.4.2020.) u Nu2 izrečeno sljedeće: “Smanjite plaće ljudima u javnom sektoru, nastradat će ljudi u privatnom sektoru” ili “Plaće u javnom sektoru se ne smiju smanjivati, nije pitanje trebaju li. U ovom trenutku je pitanje ekonomskog opstanka nacije. Vi ne možete dopustiti luksuz da donosite mjere koje nemaju smisla. Ta mjera je kontraproduktivna, izazvala bi krizu jer smanjuje potražnju”.

Ili izjava sindikata od prije nekoliko dana: “Ako nema potražnje, država treba održati potražnju i kod plaća u javnom sektoru, jer onda oni kupuju robu od privatnog sektora. Ako oni to ne mogu, privatni sektor tone još dublje”.

Ništa nije neistinitije od ovih izjava sindikata

I sve izjave sindikata u javnom sektoru u zadnjih nekoliko tjedana imaju isti ton – ne smijete nam smanjiti plaće jer to dovodi do smanjenja potrošnje i potražnje, pa prema tome, i do većeg smanjenja BDP-a u odnosu na situaciju da nam se zadrži sadašnja razina plaća, pa i do veće nezaposlenosti u privatnom sektoru. Po njima, svako održanje plaća u javnom sektoru je dobrodošlo, bez obzira na ekonomske/društvene uvjete, jer to dovodi do povećanja potrošnje, rasta BDP-a i rasta općeg blagostanja.

Ništa nije neistinitije od ovih izjava sindikata!

Pretpostavimo da nacionalni dohodak u Hrvatskoj u nekoj godini iznosi 100 kuna. Pretpostavimo dalje da se taj dohodak dijeli između privatnog i javnog sektora na način da država sebi putem poreza uzima 45 kuna kako bi financirala javne rashode, između ostalog i plaće radnika u javnom sektoru. To znači da će privatni sektor imati na raspolaganju 55 kuna. Ako pretpostavimo dalje da se privatni i javni sektor na zadužuju i da troše sve što zarade, onda će potrošnja u Hrvatskoj u toj godini također biti 100 kuna.

Smanjenje plaća međutim ne završava na Marsu

Ako se smanje plaće zaposlenih u javnom sektoru tako da javni sektor više ne troši 45 kuna, već 40 kuna, ono što misle i tvrde sindikati iz javnog sektora jest da će sada ukupna potrošnja u Hrvatskoj biti 95 kuna, a ne više 100 kuna, pa će tako nastradati radnici iz privatnog sektora i svi građani jer će radnici iz javnog sektora kupovati manje proizvoda i usluga koje proizvode radnici iz privatnog sektora te će tako ovi potonji ostati bez posla. Ako tako misle i tvrde, onda sigurno zamišljaju da tih 5 kuna dobiveno smanjenjem plaća u javnom sektoru završava negdje na Marsu, a ne u potrošnji u Hrvatskoj.

Međutim, tih 5 kuna ne završava na Marsu, niti u Šlarafiji iz Kästnerovog “35. svibnja”, već u potrošnji, tako da potrošnja uvijek iznosi 100. Ako se plaće u javnom sektoru smanje za 5 kuna, onda je moguće da će država taj iznos potrošiti na druge potrebe, pa tako npr.:
a) za isplatu potpore stotinama tisuća radnika pogođenih Korona krizom, pa će tako iznos smanjenja plaća u javnom sektoru završiti u potrošnji, ali će sad taj iznos od 5 kuna potrošiti radnici iz privatnog, a ne više javnog sektora,
ili b) smanjenjem poreza (npr. oprostom) na način da država sad ubire poreza u iznosu od 40 kuna, a ne više 45 kuna, što privatnom sektoru ostavlja dodatnih 5 kuna (sada ukupno 60 kuna, a ne 55 kuna) za potrošnju, pa je ukupna potrošnja opet 100 kuna.

Upravo je nevjerojatno kako naše Vlada, pa i šira javnost, bez ikakvih reakcija guta takve izjave sindikata iz javnog sektora, očito smatrajući te stavove sindikata opravdanim.

Nema kolegijalnosti i solidarnosti iz javnog sektora

Ta upornost da se zadrže plaće u javnom sektoru bez obzira na sve, i na žrtve drugih, zaista je besprimjerna. S današnjim danom bez posla je dodatno ostalo možda već 30-ak tisuća radnika u privatnom sektoru. Kako to da se ne čuje glas sindikata trgovine Hrvatske, sindikata turizma i usluga Hrvatske, sindikata metalaca Hrvatske i brojnih drugih sindikata koji djeluju u privatnom sektoru?

Ali ne, nema kolegijalnosti, nema solidarnosti sindikata iz javnog sektora! Dapače, oni idu tako daleko da tvrde da borbom za svoje plaće u stvari spašavaju ugrožene i nezaposlene radnike iz privatnog sektora.

Evo za što sve su sindikati konkretno krivi

Odobravam sindikatima iz javnog sektora svako pravo da se bore za prava svojih radnika, ali im isto tako osporavam svako pravo da se bore za višak zaposlenih u javnom sektoru. Upravo su sindikati u javnom sektoru krivi što radnici u npr. prosvjeti ili zdravstvu nemaju veće plaće. A zašto su krivi?

Krivi su jer su inzistirali da se zadrže carinici s mađarske i slovenske granice koji su 1. srpnja 2013., kad smo pristupili EU, ostali bez posla. Krivi su što tražili da se zadrže radnici koji su do 1. lipnja 2016. na šalterima izdavali izvode iz matičnih knjiga rođenih, umrlih i vjenčanih, a od tog datuma ti izvodi mogu se preuzeti s Interneta. Krivi su jer su u vrijeme od 2008. do 2013. godine kad je možda i 200.000 radnika u privatnom sektoru izgubilo posao, dopustili da se u javnom sektoru zaposli 11.000 radnika.

Nitko od tih radnika koji su stvarno ostali bez posla, a zadržali radni odnos ili su novozaposleni nije kriv jer se bore za svoje sutra. Ali su krivi oni koji su im omogućili zadržavanja radnog odnosa u uvjetima kada za njih više nije bilo posla ili koji su zapošljavali nove radnike u javnom sektoru. A sve na teret privatnog sektora.

Sindikatima se fućka za radnike u privatnom sektoru

Ali to je u skladu s njihovom tezom – tih 11.000 novozaposlenih u javnom sektoru troši i tako doprinosi potrošnji u Hrvatskoj te tako “pomaže i spašava privatni sektor”. Njih ne zanima činjenica što je plaće za tih 11.000 ljudi, pa i za plaće cijelog javnog sektora, uplatom poreza osigurao privatni sektor. Ne neka vlada, već samo i jedino privatni sektor. Njima se u stvari fućka što se zbiva s radnicima u privatnom sektoru. Oni će za njih uvijek biti ne njihove kolege radnici, već samo krava muzara!

Mogla bi država zadržati plaće u javnom sektoru, čak i u ovakvoj krizi, ali to samo znači da će se morati više zadužiti. A tko će platiti taj dug? Pa privatni sektor naravno – krava muzara – iz poreza koji će se ubirati u budućnosti. Ako se država zbog Korona krize bude morala zadužiti za novih npr. 50 milijardi kuna, tada ne treba tim novcem poticati privatni sektor, već se te milijarde trebaju upumpati u javni sektor i u plaće tog sektora, a onda će radnici javnog sektora taj novac nesebično potrošiti i tako doprinijeti potrošnji u Hrvatskoj i spašavanju kako cijelog privatnog sektora, tako i radnika tog sektora. Eto, tako to treba raditi i onda će nam svima biti bolje kako to tvrde sindikati iz javnog sektora.


Hrvoje Zgombić je ovlašteni porezni savjetnik, sudski vještak i ovlašteni revizor