I Kurdi su prošlog tjedna održali referendum o neovisnosti, ali o tome se nije previše pisalo; evo konteksta
Na referendumu, 93 posto ljudi izjasnilo se za uspostavu vlastite države
Više od tri milijuna Kurda koji žive u nekoj vrsti autonomije u regiji Kurdistan na sjeveru Iraka, na referendumu 25. rujna izjasnilo se za uspostavu vlastite države. Kurdi kojih je 30 milijuna, najveća su etnička skupina na svijetu koja nema svoju državu, a najveći broj razbacan je u četiri zemlje, Iraku, Turskoj, Siriji i Iranu. Narod koji je iranskog podrijetla i koji nema riješeno pitanje vlastite države od kraja Prvog i Drugog svjetskog rata, poduzeo je sada prvi konkretan korak da ispravi povijesne nepravde zbog čega je bio punih sto godina izložen represiji i zlostavljanju.
Nakon Prvog i Drugog svjetskog rata stvoren je cijeli niz novih država, ali mnogi narodi, kao, primjerice, Kurdi, ostali su u toj podjeli bez vlastite zemlje. Iako se referendum odnosi samo na iračke Kurde, on se itekako tiče Irana, Sirije, Turske. Tamo, naime, živi još gotovo dvije trećine Kurda, ali oni ne žele da se u ovoj fazi otvori pitanje njihove sudbine kako se Ankari, Teheranu i Damasku ne bi dao povod za optužbu da se netko sa strane upliće u unutarnja pitanja tih zemalja, čime bi se još više pogoršao ionako težak položaj kurdske manjine u tim državama.
Referendum u Iraku, kao i problem Kurda, bez svake sumnje, uz to što su krajnje teško unutarnje pitanje Iraka, jednako tako dramatičan su izazov za međunarodnu zajednicu jer otvaraju pitanje sudbine jednog naroda rascjepkanog u više država, u kojima praktički nemaju nikakvih političkih prava. U posljednjih stotinu i pedesetak godina izbilo je više desetaka kurdskih ustanaka, ali svi su bili kratkotrajni i završavali su teškim porazima.
Svi protiv uspostave kurdske države
Dio Kurdistana koji se nalazi u Iraku obuhvaća oko 12.000 četvornih kilometara, a kad bi se povezao cijeli teritorij Kurdistana tada bi on dosegao veličinu od 530.000 četvornih kilometara. I još bi tomu imao izlaz na Sredozemno more i Perzijski zaljev. Ilustracije radi valja spomenuti da se Belgija prostire na teritoriju veličine 31.000 četvornih kilometara.
Kurdi u svijetu doživjeli su glasovanje o neovisnosti kao povijesni kamen temeljac za proglašenje svoje samostalnosti i ujedinjenja. U Turskoj živi između 12 i 14 milijuna Kurda, u Iranu između 5 i 8 milijuna, u Iraku od 4,5 do 6,5 milijuna, u Siriji oko 2 milijuna, u Afganistanu oko 200.000, dok ih po nekoliko desetaka tisuća živi još u Turkmekistanu, Armeniji, Azerbajdžanu… U Europi ih ima više od milijun: u Njemačkoj 650.000, u Velikoj Britaniji 250.000, u Francuskoj 120.000, a po nekoliko desetaka tisuća živi ih još u Nizozemskoj, Gruziji, Švedskoj…
S rezultatom od 93 posto glasova za nezavisnost navukli su si međutim na leđa brojne protivnike, pa čak i SAD koji je do sada bio njihov najveći saveznik. Američki državni tajnik Rex Tillerson izjavio je kako “glasanju i rezultatima nedostaje legitimnosti”. Washington je ljut jer Kurdi nisu prihvatili njegov prijedlog da najprije pregovaraju s Bagdadom i potom traže međunarodno priznanje, nego su odmah krenuli na referendum.
Sto godina patnji i progona
Nestrpljivost Kurda ipak ne čudi: riječ je o stoljetnoj patnji, a samo u 20. i 21. stoljeću, nekoliko puta bili su izvrgnuti pravom genocidu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, iračke vlasti protjerale su Kurde u koncentracijske logore, a njihova su sela razorili. U osamdesetim godinama irački predsjednik Saddam Hussein ubio je više od 100.000 Kurda kad je grad Halabju zasuo otrovnim plinom.
Nakon što su objavljeni rezultati referenduma vlasti u Iraku, Turskoj i Iranu odmah su stavile svoje vojne snage u maksimalnu pripravnost te su Kurdima počele otvoreno prijetiti vojnom intervencijom. Irak ne želi ni čuti za stvaranje kurdske države jer bi izgubio goleme rezerve nafte i prirodnog plina, ali i trećinu svog teritorija što bi dovelo do raspada te zemlje. Vlasti u Ankari oduvijek su pak doživljavale potencijalnu kurdsku državu na svojim granicama kao egzistencijalnu prijetnju jer se plaše da bi milijuni Kurda koji žive u južnoj Turskoj, a koji se sustavno potiskuju kulturno, politički, ekonomski, pridružili svojim zemljacima u Iraku.
U sukobima s turskim vlastima krajem prošlog stoljeća ubijeno je oko 40.000 Kurda, a mnogi su bili članovi Kurdistanske radničke stranke, poznatije kao P.K.K. Kurdske militante Turska, SAD i EU službeno su proglasili terorističkom organizacijom. Turska vojska svako toliko ulazi u Kurdistan kako bi se obračunala s pripadnicima P.K.K, a Ankara je optužila iračke Kurde da su organizirali referendum uz pomoć izraleske tajne službe Mossad te Saudijske Arabije.
Erdogan prijeti da će Kurdi teško stradati
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan zaprijetio je da će vlasti iračkih Kurda platiti skupu cijenu za referendum o neovisnosti. “Kurdi ne stvaraju neovisnu državu, oni otvaraju ranu u regiji kako bi u nju zabile nož”, upozorio je Erdogan te kazao kako su “irački Kurdi slavili referendum s izraelskim zastavama u rukama što pokazuje da ih podržava samo Izrael”.
Iran se također žestoko protivio referendumu strahujući da bi proglašenje neovisnosti kurdskih Iraka ohrabrila separatističke ambicije među svojom kurdskom manjinom. I doista, u Banehu, Sanandaju i Mahabadu, kurdskim gradovima u Iranu, referendum se, unatoč brojnih hapšenja i vojske na ulicama, jednako bučno slavio dva dana kao i u Iraku. Zbog toga su i iranske vjerske vođe zaprijetile da će silom “ukloniti kurdsku mrlju iz muslimanskog svijeta” ako će Kurdi u Iranu pokušati slijediti primjer referenduma u Iraku.
Teheran optužuje Izrael da želi destabilizirati Iran
Osim toga, bio bi to loš primjer i za druge manjine u Iranu, poput Arapa, Azera, Turaka, Balućija, koje ne kriju ambicije za priključenje matičnim državama. Separatistička Balući skupina ubila je u travnju na granici deset iranskih vojnika, a arapski militanti su u Avazu, gradu u blizini iračke granice, ubili dva policajca.
Osim toga Teheran optužuje Izrael i Saudijsku Arabiju da uz pomoć Kurda žele destabilizirati Iran i njegovu granicu s Irakom. Irački šijitski duhovni vođa ajatolah Ali al-Sistani, u svojoj propovijedi u gradu Karbali, jednako je snažno kritizirao kurdski referendum.”Svaki korak prema podjeli i razdvajanju i pokušaj stvaranja nove stvarnost dovesti će do unutarnjih i vanjskih reakcija te loših posljedica koje bi našim dragim građanima Kurdima mogla prvenstveno naštetiti. I možda dovesti do još opasnijeg od toga, ne daj Bože, do strane intervencije u Iraku”.
Irak, Iran i Turska zajedno protiv Kurda
Odmah po objavi rezultata referenduma iračka vojska blokirala je stratešku autocestu koja povezuje Mosul i sjeverni kurdski grad Dohuk te autoput Kirkuk-Bagdad. Saad al-Hadithi, glasnogovornik iračkog premijera Haider al-Abadija najavio je zatvaranje tri ključna kopnena granična prijelaza između kurdske regije te Turske, Sirije i Irana. Turske i iračke vojne snage odmah su započele zajedničke vojne vježbe u Turskoj u blizini granice s iračkom kurdskom regijom, a otkazani su i svi letovi iz kurdske međunarodne zračne luke u Erbilu.
Irak i Iran također planiraju za nekoliko dana održati zajedničke vojne manevre duž granice s područjem kojem je pod kontrolom kurdske regionalne vlade. Ankara je istodobno zaprijetila zatvaranjem najvažnijeg graničnog prijelaza preko kojeg se Kurdistan opskrbljuje hranom i drugim neophodnim robama iz Turske i Irana. Predsjednik iračke kurdske regije Massoud Barzani upozorio je kako bi Kurdi mogli biti prisiljeni na odmazdu ako vlada u Bagdadu nastavi s onim što je njegov glasnogovornik nazvao “vrlo agresivnim” stajalištem prema referendumu o neovisnosti.
Kurdski politički čelnik Hoshyar Zebari, bivši ministar vanjskih poslova Iraka, izjavio je kako su ponašanje Bagdada i njegove prijetnje odmazdom, “vrlo štetne i provokativne, nelogične i destruktivne”. Također je upozorio da bi kurdska regionalna vlada mogla odgovoriti cijelim nizom mjera ako se se nastavi irački pritisak. Mogla bi, primjerice, prekinuti sve komunikacije, telefonske i internetske veze te zatvoriti međunarodnu zračnu luku Erbil i zabraniti domaće letove za Bagdad i Najaf. “To bi”, kazao je Hoshyar Zebari, “moglo pogoditi brojne iračke dužnosnike čije obitelji žive na kurdskoj regiji. Obitelji svih iračkih političara žive u Erbilu, jer više nije sigurno u Bagdadu”.
Kurdi u Iraku ovise o nafti i plinu
Kurdi u Iraku ne boje se iračke vojske jer, kažu, nije uspjela osvojiti ni Kirkuk dok je bio pod okupacijom ISIS-a, a kamoli će sada kada je tamo uspostavljena čvrsta kurdska vlast. “Nadamo se da su sve to privremene mjere”, izjavio je Vahal Ali, direktor komunikacija u uredu Massouda Barzanija, predsjednika kurdskog područja. “Želimo da ovo bude mirna tranzicija, ali ako se Bagdad tomu suprotstavi, postoji mnogo toga što možemo učiniti”.
Kurdi u Iraku ekonomski ovise o nafti i plinu, a više od polovice prihoda dolazi im iz naftnih polja Kirkuka, što, dakako, najviše boli Bagdad. Glavni grad regije Erbil, naftno je središte Kurdistana. Nakon što je iračka vojska pred najezdom trupa ISIS-a pobjegla iz Kirkuka 2014., Kurdi su preuzeli potpunu kontrolu nad tim gradom i njegovim naftnim poljima. Kada bi definitivno izgubio Kirkuk, Bagdadu bi bio zadan težak financijski udarac i zato je spreman ući čak i u rat kako bi to spriječio. Od Kurdistana Irak još kupuje drvo, duhan, a Kurdi kontroliraju gornje i srednje tokove najvažnijih iračkih rijeka Tigrisa i Eufrata.
Kurdistan u ekonomskom rasulu
Ako Turska zatvori naftovod kojim se nafta iz Kurdistana prebacuje na europsko i svjetsko tržište tada bi se Kurdi u Iraku našli u bezizlaznom položaju. Izgubili bi, naime, većinu od 8 milijardi dolara koje zarađuju od izvoza nafte i plina. Doduše, ako zatvori taj naftovod i Turska bi izgubila između 500 milijuna do milijardu dolara, ali to bi njena ekonomija ipak lakše podnijela. Kao što ne bi bila previše ugrožena, za razliku od Kurda, kad bi došlo do prekida trgovine između Kurdistana i Turske koja godišnje doseže vrijednost od oko 17 milijardi dolara.
Samo zbog pada cijene nafte kurdska regionalna vlada na raznim se stranama već zadužila za više od 20 milijardi dolara, pa sada, tvrde analitičari, nije u stanju isplaćivati vojnicima i javnim zaposlenicima više od oko 40 posto plaće.”Kurdistan nije spreman za neovisnost jer je zemlja u ekonomskom rasulu”, ocijenio je Joost Hiltermann, stručnjak za Bliski istok u International Crisis Group.
Također je upozorio da zbog neprekidnog ratnog stanja, u Kurdistanu nema pravne države, slobodnih i poštenih izbora, civilnog društva i zakonodavstva s pravom snagom.”Nemamo vladavinu prava – imamo monarhiju”, potvrdio je Rabon Marof, član kurdskog parlamenta i vođa pokreta “Ne za sada” koji se protivio glasanju. Kao ilustraciju naveo je da predsjednik regionalne vlade Massoud Barzani, ostaje i dalje na vlasti premda mu je prije dvije godine istekao mandat. Kurdski parlament nije se sastao dvije godine kako ne bi doveo u pitanje legitimitet njegove vlasti.
Država obiteljsko poduzeće familije Barzani
Vlada je, tvrde politički analitičari, obiteljsko poduzeće familije Barzani. Sadašnji vođa Massoud Barzani sin je bivšeg kurdskog čelnika Mustafe Barzanija. Njegov sin Masrour Barzani zadužen je za sigurnost u vladi koju predvodi Nechirvan Barzani, unuk Mustafe Barzanija i nećak predsjednika Massouda Barzanija. Hoshyar Zebari, bvši irački ministar vanjskih poslova nećak je i glavni savjetnik predsjednika Barzanija.
U Kurdistanu najvažniju ulogu imaju Pešmerge, vojno krilo koje je osnovano sa zadaćom da osigura osnivanje države Kurda na teritoriju Iraka, Sirije, Turske i Irana. Pešmerge su od 1961. vodile gerilske ratove protiv Vlade u Bagdadu te su podržale američku invaziju na Irak 2003. godine. Zbog toga su izrasle u vojnu jezgru iračke regije Kurdistan, a zbog značajnog doprinosa u borbi protiv militanata Islamske države te suradnje s američkom vojskom, Kurdi su povjerovali da će od SAD-a dobiti potporu za osnivanje svoje države. No, u Washingtonu je prevladao strah kako bi nezavisnost Kurda dovela do raspada Iraka te tako potkopala američku borbu protiv ISIS-a.
Razuman je izlaz kurdska konfederacija s Irakom
Premda je Peter Galbraith, bivši američki diplomat i veleposlanik u Hrvatskoj s bliskim vezama s kurdskim vodstvom, izjavio da je referendum nepovratan korak prema kurdskoj neovisnosti, u to malo tko vjeruje. Kao što svi sumnjaju da bi se Kurdi usudili proglasiti samostalnost ako Bagdad odbije dogovor. Ponajprije zbog toga što su Kurdi podcijenili snagu međunarodne oporbe, ali i zbog brojnih vlastitih slabost, specifičnih ranjivosti i nedostataka.
Stoga mnogi vjeruju da je jedini razuman izlaz iz sadašnje pat situacije kurdska konfederacija s Irakom koja bi podrazumijevala zajedničko upravljanje Kirkukom i njegovim naftnim poljima, s jasnom podjelom među etničkim skupinama. Bagdad ne krije da je spreman razgovarati o konfederaciji ako bi se polem Kirkuka riješio kompromisom. No, tu je još jedan problem: na takvo rješenje Iran i Turska nikada neće pristati te će se zajednički, i vojnom silom ako ustreba, suprotstaviti eventualnom dogovoru Kurda i Bagdada.