Taman kad je izgledalo da će izbor novog šefa Vrhovnog suda krenuti manje više rutinskim tijekom – bilo da HDZ odbije Radovana Dobronića pa se ide u novi javni poziv, bilo da prihvate prijedlog predsjednika Republike, stvar se opet pretvara u punokrvni politički spektakl.
Travestija i bijedna gluma
Kako je ustavna ovlast predsjednika Republike da predlaže kandidata, Milanović je smatrao da se ona ovom procedurom narušava, no Ustavni sud je, kakvog li iznenađenja, stao na Plenkovićevu stranu. Predsjednikov argument je bio, a i dalje jest, da je cijela procedura zapravo moralno itekako uprljana i da se radi o namještenoj predstavi. O tome da on mora prišapnuti nekom da se javi na javni poziv na kojem su, tobože, svi kandidati ravnopravni.
Milanović je, naravno, bio i slikovitiji, pa je takvu, zapravo unaprijed namještenu proceduru nazivao “travestijom” i “bijednom glumom u kojoj “si stavljamo perike, štikle i glumimo natječaj, a nema ga”. U HDZ-u su odbijali takve konstatacije, gotovo se religiozno držeći čistoće propisane procedure, što su iskoristili kao objašnjenje za odbijanje profesorice Zlate Đurđević, koja se nije javila na prvi, nego tek na drugi javni poziv.
Petljanje
S Radovanom Dobronićem je stvar nešto kompliciranija. Nije lako odbiti Milanovićevog kandidata kojeg javnost doživljava izrazito pozitivnim, jer se radi o čovjeku koji je srušio protuzakonite kredite u švicarskim francima. Pa se već tjednima iz vladajuće stranke zamuckuje, petlja i odgađa odluka. Jer se, eto, trebala provesti cijela procedura, zabrinuto čekati mišljenje “struke” (samog Vrhovnog suda) i saborskog Odbora za pravosuđe. A stava stranke, ni nakon što je sve prošlo, još nema.
U takvim okolnostima, posljednje izjave predsjednika Vlade o Vrhovnom sudu prvoklasna su politička senzacija. Andrej Plenković je, naime, de facto, priznao da je Zoran Milanović cijelo vrijeme bio u pravu i da je cijela procedura izbora nametnuta novim Zakonom u sudovima, jednostavno, travestija s glumom, štiklama i perikama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Šira privola’? Stvarno?
Riječ je o profesorici Kseniji Turković. Nju je, kako je ispričao Plenković, kontaktirao Ured predsjednika još u veljači, navodno s idejom da ona bude Milanovićeva kandidatkinja za Vrhovni sud. Plenković i danas žali što se to nije dogodilo. Zato što bi, veli, oko nje još u veljači postigli konsenzus. No, kako je ona – po Plenkoviću – tražila da sve bude po zakonitoj proceduri i uz “širu privolu”, Milanović je od nje odustao.
Širu privolu?! Kako se Turković nije javila na javni poziv, sasvim je jasno o čemu se radilo – profesorica je inzistirala na određenim garancijama tome da će je podržati i predsjednik i premijer – prije početka procedure. A onda bi se, nakon “šire privole”, moglo nabaciti štikle i perike, te odglumiti kako su svi koji se jave na javni poziv, eto, ravnopravni kandidati.
Što sa Šimom Savićem?
Jučer je Plenković i dodatno eksplicirao: “Bila je u kontaktu sa mnom i rekao sam da će imati našu potporu ako to bude ona”, kazao je premijer o svom razgovoru s Turković u veljači. Čekajte, sad će se već upitati naivno zbunjeni čitatelj – a što s ostalima?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što, recimo, sa Šimom Savićem koji se uporno javlja na svaki javni poziv? Što s krucijalnim osluškivanjem mišljenja struke o svim kandidatima? Što s uživo prenošenim saslušanjima kandidata na saborskom Odboru? Što s, ukratko, cijelim proceduralnim cirkusom koji HDZ oko ove priče, uz podršku Ustavnog suda, izvodi već mjesecima?
Kuverta, program i štikle
Jer, ako je ikad i bilo dvojbe, sad je potpuno jasno – cijela priča o javnom pozivu, struci, proceduri, Ustavu i zakonu – samo je dimna zavjesa za jednu fingiranu proceduru kroz koju se valjalo provući kandidatkinju ili kandidata oko koje bi se unaprijed dogovorili predsjednik države i premijer. Osobu sa “širom privolom” koja ima “našu podršku” i prije nego što Šime Savić i ostali lakovjerno ispune kuvertu sa svojom prijavom i programom.
Radi se, ukratko, baš kako Milanović ukazuje cijelu ovu godinu, o nedoličnom farbanju javnosti i svih koji u ovom procesu sudjeluju, od kandidata, preko sudaca do saborskih zastupnika. Radi se, doista, o bijednoj glumi, štiklama i perikama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I premijer je konačno priznao, procedura izbora šefa Vrhovnog suda najobičnija je prevara
Pričom o potpori koju je dao Kseniji Turković još u veljači Plenković je potvrdio sve Milanovićeve optužbe
Kako se Turković nije javila na javni poziv, sasvim je jasno o čemu se radilo - profesorica je inzistirala na određenim garancijama tome da će je podržati i predsjednik i premijer - prije početka procedure. A onda bi se, nakon 'šire privole', moglo nabaciti štikle i perike, te odglumiti kako su svi koji se jave na javni poziv, eto, ravnopravni kandidati
Taman kad je izgledalo da će izbor novog šefa Vrhovnog suda krenuti manje više rutinskim tijekom – bilo da HDZ odbije Radovana Dobronića pa se ide u novi javni poziv, bilo da prihvate prijedlog predsjednika Republike, stvar se opet pretvara u punokrvni politički spektakl.
Jezgra sukoba Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića oko ove teme je procedura izbora predsjednika Vrhovnog suda. Većina u Saboru koju drži HDZ je prije nekoliko godina donijela izmjene Zakona o sudovima po kojima se izbor provodi uz složeniju proceduru nego dotad. Kandidati se javljaju na javni poziv, o njima se očituju Vrhovni sud i Odbor za pravosuđe, pa se tek onda, o prijedlogu predsjednika države za šefa Vrhovnog suda glasa u Saboru.
Travestija i bijedna gluma
Kako je ustavna ovlast predsjednika Republike da predlaže kandidata, Milanović je smatrao da se ona ovom procedurom narušava, no Ustavni sud je, kakvog li iznenađenja, stao na Plenkovićevu stranu. Predsjednikov argument je bio, a i dalje jest, da je cijela procedura zapravo moralno itekako uprljana i da se radi o namještenoj predstavi. O tome da on mora prišapnuti nekom da se javi na javni poziv na kojem su, tobože, svi kandidati ravnopravni.
Milanović je, naravno, bio i slikovitiji, pa je takvu, zapravo unaprijed namještenu proceduru nazivao “travestijom” i “bijednom glumom u kojoj “si stavljamo perike, štikle i glumimo natječaj, a nema ga”. U HDZ-u su odbijali takve konstatacije, gotovo se religiozno držeći čistoće propisane procedure, što su iskoristili kao objašnjenje za odbijanje profesorice Zlate Đurđević, koja se nije javila na prvi, nego tek na drugi javni poziv.
Petljanje
S Radovanom Dobronićem je stvar nešto kompliciranija. Nije lako odbiti Milanovićevog kandidata kojeg javnost doživljava izrazito pozitivnim, jer se radi o čovjeku koji je srušio protuzakonite kredite u švicarskim francima. Pa se već tjednima iz vladajuće stranke zamuckuje, petlja i odgađa odluka. Jer se, eto, trebala provesti cijela procedura, zabrinuto čekati mišljenje “struke” (samog Vrhovnog suda) i saborskog Odbora za pravosuđe. A stava stranke, ni nakon što je sve prošlo, još nema.
U takvim okolnostima, posljednje izjave predsjednika Vlade o Vrhovnom sudu prvoklasna su politička senzacija. Andrej Plenković je, naime, de facto, priznao da je Zoran Milanović cijelo vrijeme bio u pravu i da je cijela procedura izbora nametnuta novim Zakonom u sudovima, jednostavno, travestija s glumom, štiklama i perikama.
‘Šira privola’? Stvarno?
Riječ je o profesorici Kseniji Turković. Nju je, kako je ispričao Plenković, kontaktirao Ured predsjednika još u veljači, navodno s idejom da ona bude Milanovićeva kandidatkinja za Vrhovni sud. Plenković i danas žali što se to nije dogodilo. Zato što bi, veli, oko nje još u veljači postigli konsenzus. No, kako je ona – po Plenkoviću – tražila da sve bude po zakonitoj proceduri i uz “širu privolu”, Milanović je od nje odustao.
Širu privolu?! Kako se Turković nije javila na javni poziv, sasvim je jasno o čemu se radilo – profesorica je inzistirala na određenim garancijama tome da će je podržati i predsjednik i premijer – prije početka procedure. A onda bi se, nakon “šire privole”, moglo nabaciti štikle i perike, te odglumiti kako su svi koji se jave na javni poziv, eto, ravnopravni kandidati.
Što sa Šimom Savićem?
Jučer je Plenković i dodatno eksplicirao: “Bila je u kontaktu sa mnom i rekao sam da će imati našu potporu ako to bude ona”, kazao je premijer o svom razgovoru s Turković u veljači. Čekajte, sad će se već upitati naivno zbunjeni čitatelj – a što s ostalima?
Što, recimo, sa Šimom Savićem koji se uporno javlja na svaki javni poziv? Što s krucijalnim osluškivanjem mišljenja struke o svim kandidatima? Što s uživo prenošenim saslušanjima kandidata na saborskom Odboru? Što s, ukratko, cijelim proceduralnim cirkusom koji HDZ oko ove priče, uz podršku Ustavnog suda, izvodi već mjesecima?
Kuverta, program i štikle
Jer, ako je ikad i bilo dvojbe, sad je potpuno jasno – cijela priča o javnom pozivu, struci, proceduri, Ustavu i zakonu – samo je dimna zavjesa za jednu fingiranu proceduru kroz koju se valjalo provući kandidatkinju ili kandidata oko koje bi se unaprijed dogovorili predsjednik države i premijer. Osobu sa “širom privolom” koja ima “našu podršku” i prije nego što Šime Savić i ostali lakovjerno ispune kuvertu sa svojom prijavom i programom.
Radi se, ukratko, baš kako Milanović ukazuje cijelu ovu godinu, o nedoličnom farbanju javnosti i svih koji u ovom procesu sudjeluju, od kandidata, preko sudaca do saborskih zastupnika. Radi se, doista, o bijednoj glumi, štiklama i perikama.