Vlast je, dakle, spektakularno popustila i baca u smeće cijeli paket novih regula za umirovljenje koji je već napisan. To znači da se ipak neće morati raditi do 67 godina, niti će se strože financijski kažnjavati one koji izaberu kraći radni staž i prijevremeno penzioniranje.
Opozicija – koja je zdušno podržavala sindikate – Plenkovićevo je povlačenje odmah posprdno nazvala “kapitulacijom”. A predsjednik Vlade – koji je do jučer gorljivo branio ministra Pavića i mirovinsku reformu od koje sada odustaje – objasnio je kako to čine zato što su dobro čuli i ponizno uvažili “glas naroda”.
Opasnih 740.000 potpisa
I fino. Stvar sada kreće ispočetka. No, treba odmah konstatirati da svi akteri ove priče igraju neodgovorno, štetno, licemjerno i(ili) iz pogrešnih pobuda.
Najjasnije je ovdje zašto je premijer i predsjednik HDZ-a odjednom reterirao. Učinio je to, sasvim očigledno, isključivo zbog toga što se već za koji dan otvara kampanja za predsjednika Republike, a više od 740.000 potpisa protiv Vladine mirovinske reforme nije dobar znak za Kolindu Grabar Kitarović, kandidatkinju stranke koja ovu Vladu predvodi.
Stoga se Plenkovićev potez ne može iščitavati nikako drugačije nego kao prosta kalkulacija. Brzo nakon predsjedničkih izbora idu i parlamentarni i lijep uspjeh referendumskog izjašnjavanja kontra Vladinog mirovinskog paketa opet ne bi bio preporuka za HDZ. Može se premijer inatiti s Povjerenstvom za sukob interesa jer ga to ništa ne košta, ali s izbornim glasovima neće, skupo je to ko vrag.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo 15 posto umirovljenika ima puni staž
Tako je i vlada Zorana Milanovića više puta odustajala od svojih neloših reformskih ideja – uvođenja poreza na nekretnine, monetizacije autocesta, outsotrcinga. Nije se politički isplatilo pa bi se ekspresno povukli.
No, teško je i obeshrabrujuće gledati kako se predsjednici vlada lako predomišljaju samo zato što će im promjene za čiju korisnost imaju dobre argumente odnijeti nešto glasova na biralištima. A ovaj slučaj je samo to i ništa drugo. Jer Plenković i Vlada vrlo dobro znaju – kao što su znale i prethodne garniture – da je ovaj mirovinski sustav truo do kosti i da ga se mora mijenjati jer mu je kolaps pred vratima.
Samo apsurdnih 15 posto umirovljenika ima puni radni staž. Državni proračun godišnje već nadoknađuje više od 17 milijardi kuna za isplatu mirovina, a one su u prosjeku niske i bijedne. Osim, naravno, povlaštenih koje, međutim, stalno rastu jer se tako opet podigrava političkoj klijenteli koja će za pare lakše dati izborne glasove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glavno da su sindikalni vođe na televiziji
Što onda ostaje? Naravno, velike promjene. I na to stručnjaci pozivaju svo ovo vrijeme. Ali, kao što vidimo, još jednom bez uspjeha jer politički lideri – sada je to Plenković – licemjerno trampe interes boljeg upravljanja za vlastiti politički dobitak. Što se tiče sindikalnih lidera, i njima je jasno da je ovakav mirovinski sustav neodrživ. Ali ih to ne zanima. Premda će i radnicima, na čije se interese pozivaju, sutra biti gore ako se reforme zaustave.
No oni su ovaj pokušaj reforme ipak zaustavili igrajući na kartu potpisa za referendum. Koje su, budimo posve načistu, uglavnom dobili jer su ljudi općenito bijesni na politiku, afere koje iz nje vriju i nepravde koje trpe. No, sindikalni su vođe sada sretni i presretni jer su svaki dan na televiziji i jer se njima osobno daje na važnosti. To je vrlo neodgovorno djelovanje.
Osim toga, u čemu je za sindikate problem da onaj tko hoće radi do 67 godina, danas, kad ljudi duže i zdravije žive, a teških fizičkih poslova je sve manje i manje? I zašto su protiv toga da se racionalno penalizira prijevremeno umirovljenje? Zašto bi netko radio 40 godina da netko drugi, tko, recimo, ima apartmane na moru, može kidnuti u mirovinu a da za to ne snosi adekvatne posljedice?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opoziciji je samo bitno da govore suprotno
I zar sindikati ne znaju – neka čitaju tonu studija o tome – da su ljudi sretniji i u boljoj kondiciji ako što duže mogu ostati u svijetu rada, aktivni, korisni i neodsječeni od socijalnih kontakta koji su im važni.
A opozicija? Ah… Da su oni na u sedlu, vjerojatno bi govorili isto što i mi ovdje, ali kako nisu, onda se uvijek govori ono što je protiv vlasti. Pa tako nijedno rješenje ne može biti dobro ako ga protežira pozicija, pa čak ni ona koja su sami zagovarali kad su drmali Banskim dvorima. Tako tipično.
Čim se sjedne u opozicijske klupe, mišljenja se stubokom mijenjaju, sada SDP, prije njih HDZ, itd. Takvo poigravanje općim interesima građana i drži nas 30 godina u ovoj entropiji. Pa onda nazdravlje svima. Reforme neka čekaju, samo se očuvanje vlasti ne smije ugroziti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I Vlada, i opozicija, i sindikati su licemjerni; odustanak od mirovinske reforme je katastrofa
Svi akteri priče s mirovinama igraju neodgovorno, štetno, licemjerno i(ili) iz pogrešnih pobuda
Teško je i obeshrabrujuće gledati kako se predsjednici vlada lako predomišljaju i povlače samo zato što bi im neophodne promjene u sustavu odnijele nešto monete na biralištima. A ovaj slučaj s mirovinskom reformom je samo to i ništa drugo. Licemjerna trampa boljeg upravljanja državom za vlastiti politički dobitak
Vlast je, dakle, spektakularno popustila i baca u smeće cijeli paket novih regula za umirovljenje koji je već napisan. To znači da se ipak neće morati raditi do 67 godina, niti će se strože financijski kažnjavati one koji izaberu kraći radni staž i prijevremeno penzioniranje.
Objava premijera Plenkovića da je Vlada odlučila pocijepati svoj prijedlog i iznova pisati zakonske članke točno onako kako diktira inicijativa “67 je previše”, nadahnula je vođe sindikalnog referendumskog pokreta osjećajima trijumfalizma.
Opozicija – koja je zdušno podržavala sindikate – Plenkovićevo je povlačenje odmah posprdno nazvala “kapitulacijom”. A predsjednik Vlade – koji je do jučer gorljivo branio ministra Pavića i mirovinsku reformu od koje sada odustaje – objasnio je kako to čine zato što su dobro čuli i ponizno uvažili “glas naroda”.
Opasnih 740.000 potpisa
I fino. Stvar sada kreće ispočetka. No, treba odmah konstatirati da svi akteri ove priče igraju neodgovorno, štetno, licemjerno i(ili) iz pogrešnih pobuda.
Najjasnije je ovdje zašto je premijer i predsjednik HDZ-a odjednom reterirao. Učinio je to, sasvim očigledno, isključivo zbog toga što se već za koji dan otvara kampanja za predsjednika Republike, a više od 740.000 potpisa protiv Vladine mirovinske reforme nije dobar znak za Kolindu Grabar Kitarović, kandidatkinju stranke koja ovu Vladu predvodi.
Stoga se Plenkovićev potez ne može iščitavati nikako drugačije nego kao prosta kalkulacija. Brzo nakon predsjedničkih izbora idu i parlamentarni i lijep uspjeh referendumskog izjašnjavanja kontra Vladinog mirovinskog paketa opet ne bi bio preporuka za HDZ. Može se premijer inatiti s Povjerenstvom za sukob interesa jer ga to ništa ne košta, ali s izbornim glasovima neće, skupo je to ko vrag.
Samo 15 posto umirovljenika ima puni staž
Tako je i vlada Zorana Milanovića više puta odustajala od svojih neloših reformskih ideja – uvođenja poreza na nekretnine, monetizacije autocesta, outsotrcinga. Nije se politički isplatilo pa bi se ekspresno povukli.
No, teško je i obeshrabrujuće gledati kako se predsjednici vlada lako predomišljaju samo zato što će im promjene za čiju korisnost imaju dobre argumente odnijeti nešto glasova na biralištima. A ovaj slučaj je samo to i ništa drugo. Jer Plenković i Vlada vrlo dobro znaju – kao što su znale i prethodne garniture – da je ovaj mirovinski sustav truo do kosti i da ga se mora mijenjati jer mu je kolaps pred vratima.
Samo apsurdnih 15 posto umirovljenika ima puni radni staž. Državni proračun godišnje već nadoknađuje više od 17 milijardi kuna za isplatu mirovina, a one su u prosjeku niske i bijedne. Osim, naravno, povlaštenih koje, međutim, stalno rastu jer se tako opet podigrava političkoj klijenteli koja će za pare lakše dati izborne glasove.
Glavno da su sindikalni vođe na televiziji
Što onda ostaje? Naravno, velike promjene. I na to stručnjaci pozivaju svo ovo vrijeme. Ali, kao što vidimo, još jednom bez uspjeha jer politički lideri – sada je to Plenković – licemjerno trampe interes boljeg upravljanja za vlastiti politički dobitak. Što se tiče sindikalnih lidera, i njima je jasno da je ovakav mirovinski sustav neodrživ. Ali ih to ne zanima. Premda će i radnicima, na čije se interese pozivaju, sutra biti gore ako se reforme zaustave.
No oni su ovaj pokušaj reforme ipak zaustavili igrajući na kartu potpisa za referendum. Koje su, budimo posve načistu, uglavnom dobili jer su ljudi općenito bijesni na politiku, afere koje iz nje vriju i nepravde koje trpe. No, sindikalni su vođe sada sretni i presretni jer su svaki dan na televiziji i jer se njima osobno daje na važnosti. To je vrlo neodgovorno djelovanje.
Osim toga, u čemu je za sindikate problem da onaj tko hoće radi do 67 godina, danas, kad ljudi duže i zdravije žive, a teških fizičkih poslova je sve manje i manje? I zašto su protiv toga da se racionalno penalizira prijevremeno umirovljenje? Zašto bi netko radio 40 godina da netko drugi, tko, recimo, ima apartmane na moru, može kidnuti u mirovinu a da za to ne snosi adekvatne posljedice?
Opoziciji je samo bitno da govore suprotno
I zar sindikati ne znaju – neka čitaju tonu studija o tome – da su ljudi sretniji i u boljoj kondiciji ako što duže mogu ostati u svijetu rada, aktivni, korisni i neodsječeni od socijalnih kontakta koji su im važni.
A opozicija? Ah… Da su oni na u sedlu, vjerojatno bi govorili isto što i mi ovdje, ali kako nisu, onda se uvijek govori ono što je protiv vlasti. Pa tako nijedno rješenje ne može biti dobro ako ga protežira pozicija, pa čak ni ona koja su sami zagovarali kad su drmali Banskim dvorima. Tako tipično.
Čim se sjedne u opozicijske klupe, mišljenja se stubokom mijenjaju, sada SDP, prije njih HDZ, itd. Takvo poigravanje općim interesima građana i drži nas 30 godina u ovoj entropiji. Pa onda nazdravlje svima. Reforme neka čekaju, samo se očuvanje vlasti ne smije ugroziti.