Takva vrsta ignorancije, koju je Lucić pokazao prema našem novinaru, ukazuje na dosta toga poražavajućeg u društvu
Lucićevo nuđenje mita sigurno je temeljeno na prijašnjem iskustvu
Kao što smo već više puta naglašavali, HDZ od svog osnivanja ima dvije konstante. Jedna je duboko ukorijenjeni nacionalizam, a druga je oportunizam, točnije želja da se pod svaku cijenu bude na vlasti. Druga stavka, koja nam je za ovu priču bitnija, upisana je u genetski kod vladajuće stranke, s obzirom da je čak dvije trećine članstva nekadašnjeg Saveza komunista prešlo u HDZ, dok je trećina ostala u SDP-u. Drugim riječima, kad ste toliko pogonjeni željom za vlašću, da ste preko noći postali spremni zastupati dijametralno suprotne stavove od onih koje ste zastupali do jučer, onda ste spremni na sve da na njoj i ostanete.
S tim je usko povezana i činjenica da je od samostalnosti Hrvatske, do danas HDZ obnašao vlast gotovo dvadeset godina, što s jedne strane znači da je premrežio strukture države sa svojim ljudima, a s druge da je bilo sasvim dovoljno vremena za razvijanje korupcije u njihovim redovima. Takvo ponašanje posebno dolazi do izražaja u situacijama poput današnje, u kojima je opozicija preslaba i zabavljena sama sa sobom, pa je praktično i nema. Stoga, nema zapravo bitne razlike u pristupu premijera Plenkovića, koji na novinarsko pitanje do kada će trajati trakavica s Krstičevićevom ostavkom odgovara lakonski i bahato, s ‘dokle budemo htjeli’ i ovakvog pristupa našem novinaru Hedlu.
Nevjerojatni sukob sa stvarnošću
Ovakva sigurnost u vlastitu nedodirljivost, generira i dodatni problem potpunog izostanka doticaja s realnošću. Tako Lucić u razgovoru s Hedlom, s jedne strane apelira na razumijevanje i činjenicu da bi mu bilo kakvo pisanje moglo štetiti, s druge strane odbija uživo razgovarati s novinarom, da bi ga na kraju pokušao potkupiti. U sva tri momenta on iskazuje nevjerovatni sukob sa stvarnošću, ali i nedostatak socijalne inteligencije. Prvo je posve nejasno zbog čega bi novinaru, koji predstavlja zainteresiranu javnost bilo više stalo do Lucićeve osobne situacije i problema s bankama, umjesto do javnog novca i interesa javnosti.
Drugo, s obzirom da je bilo očito kako će Hedl priču objaviti, umjesto da se nađe s njim uživo i pokuša amortizirati posljedice priče, na način da novinaru ispriča svoju verziju događaja, on to izbjegava, da bi ga na kraju pokušao podmititi. U toj trećoj točki krije se i Lucićev najveći problem. Naime, pored moralne upitnosti njegove ponude, iza takvog pokušaja mora stajati uvjerenje da se sve i svakoga može kupiti, što mora biti temeljeno na nekakvom prijašnjem iskustvu. No, još je veći problem da netko tko je tako visoko politički rangiran kao on, ne zna tko je Drago Hedl, posebno jer je novinar iz njegovog kraja.
Novinar koji je prošao Glavaševe prijetnje
Jer da je Lucić išta znao o Hedlu, a morao bi znati s obzirom da se ozbiljno bavi politikom, bilo bi mu unaprijed jasno da je riječ o hrabrom i nepotkupljivom novinaru, koji je prošao i Glavaševe prijetnje te ostao vjeran profesiji, da bi uopće o takvoj ponudi i razmišljao. Takva vrsta autizma dosta toga poražavajućeg svjedoči o društvu. Zahvaljujući svemu ovome, obje reakcije, Plenkovićeva i Lucićeva, jednako govore o iskrenom uvjerenju da su nedodirljivi i da im javnost ništa ne može. Imajući u vidu sve navedeno, jasno je kako periodički probuđene iluzije o nekakvom novom HDZ-u, nisu ništa drugo, nego iluzije.
Jednako je to vrijedilo za Sanaderovo doba, kao i sada za Plenkovićevo. Bilo kakvo polaganje nada u to da će upristojeni površinski dojam dubinski promijeniti čitavu stranku naprosto je promašen, o čemu možda najbolje svjedoči kolektivna euforija nakon izlaska Stierove knjige o novoj nacionalnoj paradigmi. Na kraju se iza čitave uglađene fasade diplomata, ukazao čovjek koji pohađa znanstvene skupove u organizaciji Željke Markić, imenuje Ladislava Ilčića kao savjetnika za problem ljudskih prava i samoinicijativno mijenja stavove zemlje u europskim dokumentima.