Puno puta sam vodio raspravu s ljudima na ljevici, s kojima se u pravilu slažem, oko jedinog pitanja na kojem bismo se značajno razilazili. To je pitanje je li bitnija ekonomija i odnos prema radništvu, kao korijen svih nepravdi kako su tvrdili, ili su to manjinska i ljudska prava.
S druge pak strane, najveći dio ljudi koji se doživljavaju bilo kao liberali, bilo načelno apolitični ljudi, na sličan su način isticali da odnos prema prošlosti, antifašizmu i manjinama treba biti samorazumljiv i da se jedino trebamo posvetiti budućnosti. I jedan i drugi stav načelno imaju smisla i s njima bi se bilo lako složiti kad ne bismo poznavali stvarno stanje stvari.
Tragične slike bijede u kojima žive neki Srbi
Ono je takvo da ogroman dio rijetkih preostalih Srba ili onih koji su se vratili iz izbjeglištva živi u teškoj bijedi. Često bez ikakve temeljne infrastrukture, poput struje ili javnog prijevoza, za koju bi se trebala pobrinuti država, koja to ne radi jedino zbog izostanka političke volje i ne postojanja pritiska javnosti i ni zbog čega drugoga.
To dovodi do tragičnih slika nevjerojatne bijede ljudi koji žive doslovno uz autocestu i u neposrednoj blizini razvikanih turističkih središta. Također svjedočimo konstantnim nasrtajima desnih i klerikalnih pokreta na razne vrste ljudskih prava koje bi suspendirali referendumima ili restriktivnim zakonima i ta nastojanja neće nestati budemo li ih ignorirali i bavili se isključivo nekim drugim stvarima.
Preduvjet da se politika pretvori u konstruktivnu djelatnost
Stoga sve što se ovih dana u vezi konstituiranja Sabora i njegovih odbora događa, a odnosi se na zaštitu ljudskih i manjinskih prava nekima izaziva tjeskobu, a nekima smijeh, no sasvim je izvjesno kako još uvijek nije došlo vrijeme da ova bitna tema postane samorazumljiva i da se više nitko ne osjeća diskriminirano.
Posebno jer uklanjanje svih vrsta diskriminacije, uz konačnu depolitizaciju odnosa prema prošlosti, predstavlja temeljni preduvjet da se politika pretvori u konstruktivnu djelatnost koja će baviti pitanjima kako će život izgledati u budućnosti i na kojima se onda logično možemo normalno ideološki razilaziti i ne slagati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ima li šanse da se stvari pomaknu?
Na pitanje postoji li šansa da nakon mandata ove Vlade ta dva pitanja konačno kao društvo zaključimo, rekao bih da je ona minimalna, uvažavajući Plenkovićevu politiku nezamjeranja i uvjerenja članova i glasačke baze HDZ-a.
No, koliko god bila mala, ona ipak postoji. Neovisno o tome što se radi o očito promišljenom marketinškom potezu i poruci prije svega međunarodnoj javnosti, činjenica da je Boris Milošević iz SDSS-a postao potpredsjednik Vlade za društvena pitanja i ljudska prava stvara osnovnu pretpostavku da do toga dođe.
Snažni otpori definitivnoj normalizaciji društva
S druge pak strane isključivi interes radikalne i klerikalne desnice za saborske odbore za ljudska prava, ravnopravnost spolova te obitelj i djecu, uz tragikomične samoreklamirajuće iskaze o tome kako su oni korifeji ljudskih prava ili kako bismo trebali čuti svjedočanstva djeca koja su preživjela pobačaj, svjedoče o tome koliko će snažni biti otpori definitivnoj normalizaciji društva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posebno imamo li u vidu činjenicu da desnica nema nijednu drugu temu, niti bilo kakvu ideju izvan ova dva pitanja i da ih jedino parazitiranje na ideološkoj isključivosti i niskim strastima održava u političkoj stvarnosti.
Istina je da sve veći broj ljudi uviđa ovu njihovu bazičnu bezidejnost, kao i da postoji sve širi medijski, ali i društveni otpor tim idejama, što bi moglo pomoći tome da društvo nakon mandata ove vlade takve ideje jednostavno izolira. No, uz svu pomoć medija i šire javnosti, ključna odluka u vezi s ovim pitanjima je na Andreju Plenkoviću.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zaštita manjinskih prava temeljni je preduvjet da politika u Hrvatskoj postane konstruktivna. Ima li šanse za to?
Nasrtaji desnih i klerikalnih pokreta na razne vrste ljudskih prava neće nestati ako ih budemo ignorirali
Sve što se ovih dana u vezi konstituiranja Sabora i njegovih odbora događa, a odnosi se na zaštitu ljudskih i manjinskih prava, nekima izaziva tjeskobu, a nekima smijeh. No sasvim je izvjesno kako još uvijek nije došlo vrijeme da ova tema zaštite ljudskih i manjinskih prava postane samorazumljiva, i da se više nitko ne osjeća diskriminirano.
Puno puta sam vodio raspravu s ljudima na ljevici, s kojima se u pravilu slažem, oko jedinog pitanja na kojem bismo se značajno razilazili. To je pitanje je li bitnija ekonomija i odnos prema radništvu, kao korijen svih nepravdi kako su tvrdili, ili su to manjinska i ljudska prava.
S druge pak strane, najveći dio ljudi koji se doživljavaju bilo kao liberali, bilo načelno apolitični ljudi, na sličan su način isticali da odnos prema prošlosti, antifašizmu i manjinama treba biti samorazumljiv i da se jedino trebamo posvetiti budućnosti. I jedan i drugi stav načelno imaju smisla i s njima bi se bilo lako složiti kad ne bismo poznavali stvarno stanje stvari.
Tragične slike bijede u kojima žive neki Srbi
Ono je takvo da ogroman dio rijetkih preostalih Srba ili onih koji su se vratili iz izbjeglištva živi u teškoj bijedi. Često bez ikakve temeljne infrastrukture, poput struje ili javnog prijevoza, za koju bi se trebala pobrinuti država, koja to ne radi jedino zbog izostanka političke volje i ne postojanja pritiska javnosti i ni zbog čega drugoga.
To dovodi do tragičnih slika nevjerojatne bijede ljudi koji žive doslovno uz autocestu i u neposrednoj blizini razvikanih turističkih središta. Također svjedočimo konstantnim nasrtajima desnih i klerikalnih pokreta na razne vrste ljudskih prava koje bi suspendirali referendumima ili restriktivnim zakonima i ta nastojanja neće nestati budemo li ih ignorirali i bavili se isključivo nekim drugim stvarima.
Preduvjet da se politika pretvori u konstruktivnu djelatnost
Stoga sve što se ovih dana u vezi konstituiranja Sabora i njegovih odbora događa, a odnosi se na zaštitu ljudskih i manjinskih prava nekima izaziva tjeskobu, a nekima smijeh, no sasvim je izvjesno kako još uvijek nije došlo vrijeme da ova bitna tema postane samorazumljiva i da se više nitko ne osjeća diskriminirano.
Posebno jer uklanjanje svih vrsta diskriminacije, uz konačnu depolitizaciju odnosa prema prošlosti, predstavlja temeljni preduvjet da se politika pretvori u konstruktivnu djelatnost koja će baviti pitanjima kako će život izgledati u budućnosti i na kojima se onda logično možemo normalno ideološki razilaziti i ne slagati.
Ima li šanse da se stvari pomaknu?
Na pitanje postoji li šansa da nakon mandata ove Vlade ta dva pitanja konačno kao društvo zaključimo, rekao bih da je ona minimalna, uvažavajući Plenkovićevu politiku nezamjeranja i uvjerenja članova i glasačke baze HDZ-a.
No, koliko god bila mala, ona ipak postoji. Neovisno o tome što se radi o očito promišljenom marketinškom potezu i poruci prije svega međunarodnoj javnosti, činjenica da je Boris Milošević iz SDSS-a postao potpredsjednik Vlade za društvena pitanja i ljudska prava stvara osnovnu pretpostavku da do toga dođe.
Snažni otpori definitivnoj normalizaciji društva
S druge pak strane isključivi interes radikalne i klerikalne desnice za saborske odbore za ljudska prava, ravnopravnost spolova te obitelj i djecu, uz tragikomične samoreklamirajuće iskaze o tome kako su oni korifeji ljudskih prava ili kako bismo trebali čuti svjedočanstva djeca koja su preživjela pobačaj, svjedoče o tome koliko će snažni biti otpori definitivnoj normalizaciji društva.
Posebno imamo li u vidu činjenicu da desnica nema nijednu drugu temu, niti bilo kakvu ideju izvan ova dva pitanja i da ih jedino parazitiranje na ideološkoj isključivosti i niskim strastima održava u političkoj stvarnosti.
Istina je da sve veći broj ljudi uviđa ovu njihovu bazičnu bezidejnost, kao i da postoji sve širi medijski, ali i društveni otpor tim idejama, što bi moglo pomoći tome da društvo nakon mandata ove vlade takve ideje jednostavno izolira. No, uz svu pomoć medija i šire javnosti, ključna odluka u vezi s ovim pitanjima je na Andreju Plenkoviću.