In memoriam najnevjerojatnijoj vlasti u Europskoj Uniji: 17 očiglednih razloga zbog kojih je Vlada morala propasti

2. Tihomir Orešković nije imao apsolutno nikakav politički legitimitet, budući da nije sudjelovao u izbornom procesu. A premijera kojeg nitko nije birao iznimno je lako smijeniti.

Premijer Orešković, koji je, čak i da je imao dobre namjere, zapravo u siječnju uzurpirao vlast, predstavljao je trajno slabo mjesto u hrvatskom političkom sustavu, baš zbog nedostatka bilo kakvog legitimiteta.

3. Ulazak Zlatka Hasanbegovića u Vladu učinio je novu hrvatsku vlast bolno izloženom najgorim međunarodnim kritikama. Na današnjem se Zapadu mnogošto smije, ali se ne smiju dovoditi u pitanje rezultati Drugog svjetskog rata. To je elementarna politička abeceda, koju nisu svladali ne samo Hasanbegović, nego ni Karamarko, ali ni Božo Petrov, ni Tihomir Orešković.

Vlada s gospodinom Hasanbegovićem kompromitirala je imidž Hrvatske, kao niti jedno drugo hrvatsko tijelo vlasti unatrag sedamnaest godina.

4. Takva je Vlada postala opasna za predsjednicu Republike. Kolinda Grabar-Kitarović sama je, za unutarnje potrebe, bila zlorabila najmilitantniju i najnemoralniju hrvatsku proustašku desnicu, ali je itekako svjesna, kao osoba koja je karijeru izgradila u inozemstvu, da se rezultati Drugog svjetskog rata baš nikad ne smiju dovoditi u pitanje jer se na njima temelji aktualni svjetski poredak. Pa je tako Karamarkova i Oreškovićeva Vlada, koja te rezultate jest dovodila u pitanje, postala opasna za sadašnji imidž i za eventualnu buduću političku karijeru predsjednice Grabar-Kitarović. Pa je i predsjednica postala vatrena zagovornica novih parlamentarnih izbora.

5. Zbog svega nabrojanog, Karamarkova je koalicija poslije samo nekoliko mjeseci ostala bez ijednog čvrstog uporišta u hrvatskom političkom sustavu; premijer nema legitimitet. Most i HDZ prirodno se ne podnose, a predsjednica Republike ne želi imati ništa s Vladom u kojoj sjede proustaški ministri. Raspad bi bio neizbježan i bez afere Konzultantica. Ta je afera samo ubrzala raspisivanje novih izbora.

6. Stranka koja se zove Hrvatska demokratska zajednica, i s kojom se zaista identificira solidna četvrtina hrvatskih birača, dovela se u apsurdnu i pomalo izdajničku situaciju. Ta je stranka, baš kao i u Sanaderovo vrijeme, u sukobu hrvatskih i mađarskih nacionalnih interesa, branila mađarske nacionalne interese.

Hrvatska demokratska zajednica, dok god brani mađarske nacionalne interese, naprosto ne može ostati na vlasti.

7. Blokada odlučivanja jedna je od glavnih značajki 156 dana Oreškovićeve Vlade. Ta je Vlada u Sabor uputila minimalan broj zakona, nije donijela niti jednu ozbiljnu odluku osim prodaje Končara i koncesioniranja potencijalnih naftnih polja (što ne moraju biti loše odluke), te je u javnosti stvorila dojam da Vlada ne vlada.

Vlada koja ne vlada mora otići.

8. Borba za sigurnosni sustav jedna je od masnijih i prljavijih mrlja ove vlasti. Prije svega, sramotno je što je Kolinda Grabar Kitarović bivšeg šefa SOA-e Lozančića nazvala Milanovićevim privatnim obavještajcem; takvom je izjavom Grabar Kitarović dugoročno kompromitirala instituciju šefa obavještajne službe.

Drugo, posve je nevjerojatno da je bilo potrebno dva mjeseca za imenovanje novog šefa SOA-e. Tko da vjeruje vlasti koja se tako ozbiljnim pitanjem poigrava osam ili devet tjedana?

9. Nitko u vlasti nije bio dovoljno politički inteligentan da prepozna posljedice političke nestabilnosti, prouzročene blokadom odlučivanja u baš svim segmentima vladanja; od zakonskih prijedloga, do imenovanja čelnika obavještajne službe.

Posljedice političke nestabilnosti manifestirale su se, među ostalim, kroz nemogućnost zaduživanja u inozemstvu.

10. Most se pokazao nesposobnim da sudjeluje u upravljanju državom: Mostovi su ministri stalno davali kontradiktorne izjave o važnim političkim i gospodarskim pitanjima, a Mostove procedure imenovanja državnih dužnosnika toliko su spore i neefikasne, da je i danas, nakon što je Vlada pala, određen dio dužnosničkih pozicija ostao neispunjen.

Osim toga, Most je odgovoran za najveću pojedinačnu sramotu ove Vlade; riječ je o imenovanju fašistofilnog i nestabilnog Roberta Pauletića zamjenikom ministra turizma. Pauletić je za državne poslove podesan jednako koliko i famozna HTV-ova astrologinja za komentiranje državnih poslova.

11. Razlozi sukoba interesa Tomislava Karamarka nisu bili nepoznati. Znalo se da je gospodin Karamarko osobni prijatelj Joze Petrovića, znalo se da gospodin Petrović radi za Mol, kao što se znalo da je Ana Šarić povezana s poslovima Mola i Ine.

Međutim, potpuno je nerazumljivo da tvrtka gospođe Šarić nije prekinula sve poslovne odnose s gospodinom Petrovićem onoga trenutka kada je počela predsjednička kampanja, ili, najkasnije poslije drugog kruga predsjedničkih izbora. U ono je vrijeme Tomislav Karamarko već bio predsjednik stranke koja je na vlast dovela novu predsjednicu Republike. U tom se trenutku Karamarko našao u najdubljem mogućem, posve neobranjivom sukobu interesa, neovisno od novčanog iznosa o kojem se radilo.

12. Krajnje je nevjerojatno da su i Tomislav Karamarko i HDZ sve do odluke Povjerenstva za sukob interesa, tvrdili da će odluka ići u njihovu korist. Čak je i Crkva, koja se užasava sve izvjesnijeg Milanovićeva povratka na vlast, javno konstatirala kako je Karamarko očigledno moralno i politički pogriješio.

13. Još je nevjerojatnije da HDZ nije imao plan B, dakle strategiju i taktiku u slučaju da Karamarko bude proglašen krivim. HDZ je poslije odluke Povjerenstva ostao bez ijednog rezervnog poteza, pa čak i bez procedure za kontrolu štete.

Pustili su da ih odnese politička dinamika, uslijed čega je Zoran Milanović, umjesto 76, na kraju dobio čak 91 potpis za raspuštanje Sabora, dok su momci iz HDZ-a zbunjeno promatrali što se događa.

14. Najnevjerojatnije je, ipak, što je Tomislav Karamarko, i poslije konzultacija kod predsjednice Republike, koja je jasno i glasno zahtijevala da Sabor odmah raspravlja o samoraspuštanju i koja je kazala da više neće organizirati nikakve konzultacije o sastavljanju nove Vlade, i dalje izjavljivao kako ovo nije gotovo, i kako bi HDZ, svejedno, u idućih osam dana, mogao skupiti većinu za novu Vladu.

Kako, pobogu? Hoće li pištoljem natjerati zastupnike da povuku potpise sa zatjeva o raspuštanju Sabora? I kome će odnijeti te potpise, kada je Kolinda Grabar-Kitarović rekla da više nema konzultacija o sastavljanju Vlade.

Jesu li Karamarko, ali i dr.Reiner, svjesni da takvim izjavama laviraju na samom rubu državnog udara, i da dodatno uništavaju izborni potencijal HDZ-a?

15. Gotovo je podjednako nevjerojatno da se na prvi pogled razuman i pristojan čovjek, poput Zdravka Marića, dao uvući u ulogu novog mandatara. Ispalo je, naravno, da je riječ o mandataru za tri dana, sam gospodin Marić žestoko se javno osramotio, a usput je kompromitirao i svog bivšeg poslodavca, Ivicu Todorića, koji je zbog Marićevih nekontroliranih ambicija doživio milijun gigabajta lošeg publiciteta.

16. Najgora Vlada u povijesti Republike Hrvatske brzo je pala. Ona, srećom, nije uspjela postaviti skoro nikakvu društvenu infrastrukturu, osim u državnim medijima, poput Hrvatske televizije. Strmoglavi pad HDZ-a pokazao je, međutim, da HTV više nikome ne može pomoći. Šire gledajući, cijela HDZ-ova medijska konfiguracija toj stranci samo odmaže: nitko pristojan, a da već nije član HDZ-a, neće glasovati za stranku koju podržavaju pripadnici najnižeg trash ešalona hrvaskih medija. HDZ je, dakle, od samog početka imao potpuno pogrešnu medijsku strategiju, koja ga je dodatno kompromitirala.

17. Rušenjem kurikularne reforme vlast je počinila posljednju, definitivnu pogrešku, kojom je okrenula veći dio naroda protiv sebe, jer tu se više nije radilo o sukobu lijevih i desnih, SDP-a i HDZ-a, poslodavaca i sindikata, nego o brutalnom napadu vlasti na opće dobro.

Ministar obrazovanja Šustar ostat će zapamćen, uz Tomislava Karamarka, Zlatka Hasanbegovića i Domagoja Miloševića (Milošević je onaj čovjek koji je svaki dan, uz smješak, na televiziji lagao da HDZ ima većinu), kao jedan od najskandaloznijih aktera vlasti koja, srećom, nije trajala ni pola godine.