Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Politika & Kriminal

Inflacija divlja i ne zna se dokle će ići, a Hrvatska bi se trebala pouzdati u ove ljude

Stasale su cijele generacije koje nemaju baš nikakvoga iskustva s inflacijom. Stariji dobro pamte

Zajedno s partnerima vodio sam jedan dobro uhodani obiteljski proizvodni obrt koji je zapošljavao 15 radnika. Na dan isplate mjesečnih plaća odlazio sam u tadašnju poslovnicu Zagrebačke banke na Savskoj cesti gdje su me čekale dvije-tri vreće novca, težina vreća ovisila je o vrijednosti apoena, ali nikada nije bila manja od sedam do osam kilograma te sam uz ljubopitljive poglede građana koji su se zatekli u poslovnici te vreće nosio do parkiranoga automobila

Generacije hrvatskih građana rođene nakon 1980. godine nisu se do sada susrele s fenomenom dvoznamenkastoga postotnog rasta košarice potrošačkih cijena te je za mnoge prošlotjedna objava Eurostata prema kojoj je stopa godišnje inflacije u svibnju u eurozoni dosegla 8,1 posto, u Europskoj uniji 8,8 posto, a u Hrvatskoj 10,7 posto izazvala nelagodu.

U Hrvatskoj je u proteklih četvrt stoljeća najviša prosječna godišnja stopa inflacije potrošačkih cijena zabilježena 2008. godine; iznosila je 6,1 posto, a u Europskoj uniji dvoznamenkasta inflacija posljednji put se dogodila davne 1981. godine (11,94 posto). Naš imaginarni Ivan Horvat rođen polovinom prošlog stoljeća živio je, uz kraće prekide, sve do listopada 1993. godine u stalnoj borbi sa stvarnom, percipiranom i očekivanom inflacijom te su svi njegovi instinkti preživljavanja bili prilagođeni stalnoj mijeni cijena.

Njemačka marka kao sidro

Jedino sidro konstantne vrijednosti, ne samo za našeg Ivana Horvata, već i za sve njegove drugarice i drugove i u ostalim republikama i pokrajinama socijalističke Jugoslavije bila je njemačka marka. U markama se računala vrijednost zemlje, kuća i stanova, u markama su se prodavali automobili i druga trajnija dobra, u markama se štedjelo u bankama i/ili u “madracima”, a odgovor na pitanje zašto je jugoslavenski dinar bio samo dnevno sredstvo plaćanja može se vrlo jednostavno pronaći u ondašnjim tečajnim listama.

Tako je 1970. jedna njemačka marka službeno vrijedila 3,42 jugoslavenska dinara, deset godina kasnije 15,12, a 1989. 60.000 dinara. Te godine izdane su četiri nove novčanice u apoenima od sto i petsto tisuća te milijun i dva milijuna dinara. Ako te iznose pretvorimo u vrijednost njemačke marke krajem 1989. godine, postat će razumljivija i jedna moja osobna priča iz toga razdoblja.

Plaće u vrećama novca

Zajedno s partnerima vodio sam jedan dobro uhodani obiteljski proizvodni obrt koji je zapošljavao 15 radnika. Na dan isplate mjesečnih plaća odlazio sam u tadašnju poslovnicu Zagrebačke banke na Savskoj cesti gdje su me čekale dvije-tri vreće novca, težina vreća ovisila je o vrijednosti apoena, ali nikada nije bila manja od sedam do osam kilograma te sam uz ljubopitljive poglede građana koji su se zatekli u poslovnici te vreće nosio do parkiranoga automobila.

Nakon toga fizički zahtjevnoga posla morao sam podijeliti sadržaj vreća u bijelo-plave isplatne vrećice, gdje su za jednu radničku plaću bile potrebne barem dvije, a ponekad i četiri isplatne vrećice. “Višak” novca, u našem slučaju obrtni kapital i vlasnička dobit, istog se dana mijenjao na “crnom” tržištu u njemačke marke te su kilogrami novčanica s lakoćom bili pretvoreni u svega nekoliko desetaka njemačkih banknota. Neki od tadašnjih krupnijih “mjenjača” kasnije su napravili zavidne poslovne karijere i danas su poznati široj javnosti.

Markovićev antiinflacijski program

Nakon što je predsjednik Saveznoga izvršnog vijeća, ondašnje federativne vlade Jugoslavije, Ante Marković, u prosincu 1989. godine implementirao svoj program reformi, među ostalim vezujući tečaj dinara uz njemačku marku u omjeru 7:1, dinar je bio konvertibilan, a posao “mjenjača na crno” postao je suvišan. Mjesečna inflacija koja je u prosincu 1989. godine iznosila 56 posto, u ožujku 1990. pala je na 2,4 posto, a u travnju 1990. više je nije ni bilo.

Devizne rezerve povećane su do lipnja te godine za tri milijarde američkih dolara (tada su ukupno dosegle 8,7 milijardi dolara), a vanjski dug u istome razdoblju smanjen je za dvije milijarde dolara iako je u prvih pet mjeseci 1990. godine industrijska proizvodnja bila manja za 10 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine.

Takvi naizgled kontradiktorni rezultati Markovićevoga antiinflacijskog programa rezultat su i prave eksplozije domaće potrošnje građana što zbog nerealnoga rasta plaća, što zbog korištenja nagomilanih ušteda pohranjenih u “madracima” u prvome pravom potrošačkom eldoradu na ovim prostorima.

Kratka lijepa priča

Te 1990. vodio sam današnjim rječnikom “start up” koji je sukladno ondašnjim propisima otvorio “duty free shop” u zagrebačkoj Gajevoj ulici. Trgovina veličine 35 m2 imala je u deset mjeseci promet od 200.000 njemačkih maraka po četvornom metru iako je zbog logističkih razloga više dana bila poluprazna nego puna. Šleper televizora dostajao je za dva dana, a “rostfrei” posuđa za najviše tjedan dana.

Lijepa je priča završila početkom 1991. godine kada je Slobodan Milošević preko Narodne banke Srbije izvukao 2,5 milijardi njemačkih maraka iz Narodne banke Jugoslavije i na taj način faktički okončao ne samo Markovićeve reforme, već i sam smisao postojanja jugoslavenskih federalnih institucija. Inflacija se nakon polugodišnje pauze vratila u velikom stilu već u jesen 1990. godine, a tečaj jugoslavenskog dinara počeo je nezadrživo tonuti od siječnja 1991. pa su u međuvremenu bolje plaće koje su bile narasle i do 1000 njemačkih maraka ubrzo prepolovljene.

Generacije bez iskustva inflacije

Krajem prosinca 1991. godine uveden je hrvatski dinar koji je u tadašnjim ratnim prilikama nastavio stopama svoga jugoslavenskog imenjaka. Jedna njemačka marka u siječnju 1992. vrijedila je 55 hrvatskih dinara, a u prosincu te godine 495 dinara. U listopadu 1993. godine Vlada Nikice Valentića započinje provoditi antiinflacijski program sličan onome Ante Markovića u nastojanju da obuzda inflaciju koja je 1992. godine iznosila 938,2 posto, a 1993. čak 1149,3 posto.

Najprije je određen fiksni tečaj za hrvatski dinar u iznosu od 4444 dinara za jednu njemačku marku, ali nakon dva tjedna zbog opće nelikvidnosti tečaj marke počeo je padati te je već krajem prosinca iznosio samo 3800 hrvatskih dinara. Kada je pet mjeseci kasnije kuna zamijenila hrvatski dinar, zamjena je napravljena u omjeru jedna kuna za 1000 dinara, tečaj je bio 3,69 kuna za jednu njemačku marku.

Naredna tri desetljeća godišnja inflacija rijetko je prelazila 3 posto, a tečaj kune u odnosu na njemačku marku i kasnije euro ostao je faktički nepromijenjen. Tako su stasale cijele generacije koje nemaju baš nikakvoga iskustva s inflacijom, uključujući čak i one profesionalce kojima je stabilnost cijena u opisu radnog mjesta.

Bičanićev proročanski članak

Prema članku 2. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci “cilj HNB-a jest održavanje stabilnosti cijena”. Problem je u tome što je ta institucija tri desetljeća bila pošteđena bavljenja ciljem svoga postojanja; onda kada je za to bilo prigode, kao u slučaju nekretninskoga cjenovnog balona napuhanoga i kreditima u švicarskim francima, sve je uredno prespavala, tako da je očekivati njenu reakciju u uvjetima recentne rekordne inflacije krajnje naivno.

Svi oni koji se i dalje zalažu za odgađanje ulaska u eurozonu zbog gubitka monetarnoga suvereniteta u vrijeme relativno visoke inflacije ipak ne bi trebali računati na HNB. U svome proročanskom članku o nadolazećoj inflaciji objavljenome u svibnju prošle godine na portalu ideje.hr u međuvremenu nažalost preminuli Ivo Bičanić pita se “ima li HNB kompetencije” i “kada misle pružiti dokaz da znaju raditi nešto što ne rade trideset godina”?

Više nema cjenovnog sidra

U vrijeme kada je profesor Bičanić pisao članak, barel nafte bio je dvostruko jeftiniji nego danas, a cijena ruskoga plina pet puta manja. Hrvatska inflacija dijelom je uvezena kroz cijenu energenata i hrane, ali dijelom je i posljedica očekivanja onih koji određuju cijene lokalnih roba i usluga. Na sreću Ivana Horvata, danas ne postoje uvjeti za ponavljanje stopa inflacije iz osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća pa je anticipacija porasta cijena proizvođača i trgovaca puno nježnija i bitno ovisnija o njihovoj tržišnoj poziciji.

No, za razliku od tih vremena hrvatski potrošači više nemaju cjenovno sidro zvano njemačka marka, kasnije preobraženo u euro, a budući da dobar dio građana nema baš nikakvoga iskustva s inflacijom, vrlo je teško predvidjeti koliki je njen potencijal rasta i kada će se na koncu inflacija ispuhati, barem u onome dijelu koji nije iz “uvoza” i nije isključivo posljedica rasta cijene energenata, a ipak je donekle ograničen kupovnom moći građana.