Insajderski izvještaj o urnebesnim ratovima u koaliciji: Mogu li ovi ljudi preživjeti četiri godine zajedno?
Protagonisti vladajuće opcije mogli bi imati nekoliko vrlo mučnih godina
Predsjednica Republike nije mogla zamisliti gori početak godine. Prvo je njezina odluka o pomilovanjima izazvala opću javnu sablazan, jer je Kolinda Grabar-Kitarović pomilovala, među ostalim, čovjeka koji je oprostio kredit donatoru njezine kampanje, pa dilera koji je surađivao s Vladimirom Šeksom, pa, naposljetku, jednog od ozloglašenijih protagonista privatizacije iz devedesetih godina (i jednog od rijetkih koji su osuđeni za kriminal tijekom privatizacije), za kojeg je dodatno otkriveno da nije nadoknadio iznos štete, što mu je sud naložio, ali je svejedno, predsjedničinom voljom, izašao iz zatvora.
Predsjednica se pokušala očistiti raspuštanjem Vijeća za pomilovanje i otkazom Šeksu, njezinom pravnom savjetniku. Ostaje, međutim, činjenica da je potpisala sva sporna pomilovanja: u tri najspornija slučaja morala je barem približno znati što točno potpisuje, jer se radilo o osobi iz njezine blizine, iz blizine njezinih bliskih suradnika te o slučaju o kojem mediji ekstenzivno izvještavaju već dvadeset godina.
Nema, dakle, nikakve sumnje da predsjednica snosi osobnu odgovornost za pomilovanja koja su prilično zgranula Hrvatsku.
Privatna druženja
Kao da joj afera s pomilovanjima nije bila dovoljna, Kolinda Grabar-Kitarović odlučila je, odmah poslije tog skandala, otpustiti šefa SOA-e Dragana Lozančića.
Jednom, za nekoliko godina, kada se smire sve strastvene i interesne reakcije na predsjedničinu odluku, iza smjenjivanja gospodina Lozančića ostat će samo jedna bitna činjenica: šef hrvatske obavještajne službe pao je zbog Zdravka Mamića. I to je dosta strašno.
Poznato je da je obavještajna služba dulje vrijeme pratila Dinamova vlasnika/predsjednika/savjetnika. Poznato je, također, da je predsjednica slavila rođendan u Mamićevoj kući na Tuškancu, iz čega je lako zaključiti da se gospođa Grabar-Kitarović prilično redovito druži s gospodinom Mamićem.
Ideološki, osobni i politički sukobi Mosta i HDZ-a, HDZ-a i predsjednice, predsjednice i Mosta, HDZ-a i drugog dijela HDZ-a, uz podjednako slabo stanje u oporbi, ukazuju na to da nema nikakve šanse provesti ozbiljnije reforme i rezove interesnih davanja u proračunu
Obavještajna služba i njen šef zaista ne mogu biti krivi što su prisluškujući i prateći Zdravka Mamića naletjeli na njegove razgovore s Kolindom Grabar-Kitarović. Mnogo je skandaloznije što se gospođa Grabar-Kitarović uopće druži s ljudima poput Zdravka Mamića. Premda bi advocatus diaboli ovdje rekao da su se John i Bobby Kennedy družili s pripadnicima američko-talijanske mafije, uistinu vjerujemo kako predsjednica ne bi smjela komunicirati, a kamoli prijateljevati s čovjekom koji je optužen za utaju nekih 270 milijuna kuna i koji se redovito služi rječnikom neprihvatljivim i za društvo niže rangiranih osoba od šefice države.
Ovdje, je, usput govoreći, zanimljivo podsjetiti da je gospodin Mamić izbornu noć, kada su ga vjerojatno također prisluškivali, proveo s Tomislavom Karamarkom, predsjednikom HDZ-a, pa je logično zapitati se je li i Karamarko ušao u SOA-in dosje o braći Mamić.
U svakom slučaju, predsjednica je, pokušavajući minimalizirati vlastito neodgovorno ponašanje, odlučila ugroziti sustav nacionalne sigurnosti, smjenjujući njegova čelnika. I pritom je počinila tešku političku pogrešku, jer se o smjeni nije dogovorila s predsjednikom Vlade, bez čijeg se supotpisa ravnatelja SOA-e jednostavno ne može smijeniti. Time je pokazala da gospodina Oreškovića ne smatra pravim premijerom (kao što ga, zapravo, gotovo nitko u hrvatskoj političkoj javnosti, sasvim opravdano, ne smatra pravim premijerom), čime je dodatno ugrozila ionako ridukulizirani imidž nove Vlade.
No, gospođa Grabar-Kitarović očito je previdjela da i hrvatske verzije Milana Panića (radilo se o srpskom biznismenu koji je došao iz Amerike da bi “spasio Miloševićevu Srbiju”, trajao je jako kratko), ipak imaju ponešto ega. Gospodin Orešković, koji se prije samo dva tjedna javno zakleo na blisku suradnju s predsjednicom Republike, već nekoliko dana odbija potpisati njezinu odluku o Lozančićevoj smjeni, što je izazvalo neočekivanu, premda ne i posve neobičnu političku krizu.
Relativna stabilnost
Naime, početkom dvijetisućitih predsjednik Mesić i premijer Račan, premda su navodno pripadali istoj ili sličnoj političkoj opciji, dulje od godinu dana nisu se uspjeli dogovoriti oko imenovanja šefa obavještajne službe.
Račanova je Vlada, međutim, bila stabilna i relativno funkcionalna. Sukob predsjednice i premijera u sadašnjim okolnostima, koje karakterizira potpuna disfunkcionalnost Vlade, težak je udarac vladajućoj koaliciji.
Sadašnji, užasno spor i netransparentan proces donošenja odluka izaziva uglavnom podmsijeh javnosti, a koalicijsko vijeće za suradnju, koje se prema Vladi ponaša kao što se u komunizmu Centralni komitet ponašao prema Izvršnom vijeću, očigledna je prepreka produktivnoj suradnji
Nadalje, predsjedničin je politički autoritet dodatno ugrozila Mostova reakcija, jer se Most odlučno izjasnio protiv Lozančićeva smjenjivanja. Premijerov supotpis na otkazu za šefa SOA-e dodatno bi uzdrmao Mostov autoritet među biračima te bi tu stranku odveo prema malih pet posto, koliko zapravo i zaslužuje s obzirom na svoje konfuzne postupke unatrag tri mjeseca.
Ovdje je zanimljivo naglasiti da Most u posljednja dva tjedna, pokušavajući valjda spasiti barem malo autentičnosti i samostalnosti, dosljedno provodi Milanovićevu politiku. Njegovi šefovi podržavaju Dragana Lozančića; njegovi se ministri ponose zakonom o istospolnom partnerstvu; njegovi sabornici podupiru izbor Ranka Ostojića za šefa parlamentarnog Odbora za nacionalnu sigurnost, nasuprot volji Hrvatske demokratske zajednice.
Ozbiljan kaos
Predsjednica Republike u samo šest tjedana ove godine uspjela je, dakle, izazvati politički i javni kaos sasvim nesklapan njezinim ovlastima i njezinom stvarnom političkom utjecaju. I to sve zato da bi zaštitila jednog Zdravka Mamića i još nekoliko ljudi s kojima su ona, ili njezini suradnici, bili blisko povezani.
Na prvi pogled, predsjednica za takvo svoje neodgovorno ponašanje neće platiti nikakvu cijenu. Poznato je da u hrvatskom političkom sustavu predsjednici uvijek zadržavaju izrazito visoku razinu popularnosti, kako god da se ponašaju. Taj fenomen počiva na dva čvrsta razloga.
Prvo, predsjednici su izravno izabrani pa predstavljaju volju naroda, nasuprot političara izabranih na stranačkim listama, koji u očima javnosti reprezentiraju volju svojih stranačkih središnjica. Drugo, kada netko u Hrvatskoj ostane bez posla, bez nekog socijalnog prava ili kada mu se blokira račun, ta osoba neće opsovati predsjednika (jer predsjednik ni za što od toga doista nije odgovoran), nego predsjednika ili potpredsjednika Vlade.
Predsjednica Republike, dakle, kao i njezini prethodnici, uživa u popularnosti koja se temelji na imunitetu od bilo kakve realne odgovornosti i na činjenici da je jedina izravno izabrana državna dužnosnica. I tu popularnost neće ozbiljnije poremetiti niti jedan skandal.
Čak ni kada bi Kolinda Grabar-Kitarović odlučila pomilovati svog bivšeg šefa Ivu Sanadera, ona se vjerojatno ne bi uspjela izjednačiti s Tomislavom Karamarkom na vodećem mjestu liste najnepopularnijih političara u zemlji.
Mesićev poučak
Pa ipak, dugoročno govoreći, siječanj i veljača 2016. godine obilježili su početak Kolindina pada: ako za četiri godine uspije izboriti drugi mandat, gospođa Grabar-Kitarović svejedno će ostati, kada jednom siđe s Pantovčaka, obilježena kao zapravo nečasna predsjednica, koja je svoje osobne interese redovito i neodgovorno pretpostavljala državnim interesima. To se, sve, uostalom, događalo i Stjepanu Mesiću.
Politički gledajući, predsjedničini skandali s pomilovanjima i sa smjenom šefa SOA-e, jer je neoprezno pratio i prisluškivao predsjedničina prijatelja Zdravka Mamića, simboliziraju zapravo jedan od dva glavna politička procesa, koji oblikuju agendu nove vlasti u Hrvatskoj i koji se događaju paralelno, uz stanovite zastoje.
Riječ je o pokušaju stvaranja vjersko-nacionalnog društva nasuprot građansko-liberalnom. Iza tog pokušaja stoje Katolička crkva, pojedini krugovi u HDZ-u i radikalno desna javnost
Prvo dio te agende čine pokušaji produbljivanja konzervativne revolucije, zbog čega je, uostalom, nesretni dr. Hasanbegović i imenovan ministrom kulture. Krajnji je cilj tog dijela agende nove vlasti da izbriše sjećanje na staru, predtuđmanovsku Hrvatsku, da iz javnog života ukloni brojne vrijednosti za koje se zalagao i sam predsjednik Tuđman, da umanji utjecaj zapadnog liberalizma na današnju Hrvatsku te da poveća utjecaj konzervativnog i vjerskog nacionalizma.
Riječ je, dakle, o pokušaju stvaranja vjersko-nacionalnog društva nasuprot građansko-liberalnom. Iza tog pokušaja stoje Katolička crkva, pojedini krugovi u HDZ-u i radikalno desna javnost.
Drugi dio agende nove vlasti, gdje Kolinda Grabar-Kitarović, nažalost, igra značajnu ulogu, jest dekriminalizacija i legalizacija svih onih koji su spremni podržati HDZ-ovu i crkvenu ideološku agendu, od samog Mamića, preko raznih gospodarskih kriminalaca i ratnih zločinaca do dilera kokainom.
Realizacija agende
Pogledamo li, primjerice, sastav uzvanika na inauguraciji gospođe Grabar-Kitarović, gdje su se našli i predstavnici baš tih društvenih skupina, jasno je da je jedan od HDZ-ovih glavnih javnih ciljeva afirmirati polusvijet, kako bi se uz financijsku ili medijsku ili cehovsku potporu tog polusvijeta lakše upravljalo ovom zemljom.
Jedini problem u realizaciji HDZ-ove agende jest činjenica da ta stranka na parlamentarnim izborima jednostavno nije osvojila dovoljno glasova da bi vladala Hrvatskom. To je sve dovelo do komplicirane koalicije s Mostom, koja je HDZ natjerala na niz ustupaka, poput odlaska ministra branitelja ili odustajanja od lustracije.
Utoliko je HDZ-ova agenda u mnogočemu izgubila na snazi: HDZ, zaista, zasad ne provodi gotovo ništa od svojih izbornih obećanja, dijelom zato što Most pokušava blokirati HDZ-ove najradikalnije planove, a dijelom i zbog neočekivano snažnog, gotovo konsenzualnog otpora hrvatske javnosti, čiji se glavni medijski proizvodi, uz nekoliko tužnih iznimaka, ponašaju mnogo zrelije nego što se moglo očekivati.
HDZ naprosto nije u tehničkoj mogućnosti provesti obećanja koja je dao biračima. To će postati jeziv problem
No, ključni razlog neostvarivanja HDZ-ove agende, znači HDZ-ovih ideoloških planova za Hrvatsku – jest u tehničkoj nemogućnosti upravljanja zemljom. Sadašnji, užasno spor i netransparentan proces donošenja odluka izaziva uglavnom podsmijehe, a koalicijsko Vijeće za suradnju, koje se prema Vladi zaista ponaša kao što se u komunizmu Centralni komitet ponašao prema Izvršnom vijeću (tako se onda zvala vlada), očigledna je prepreka bilo kakvoj produktivnoj političkoj suradnji, premda bi trebalo biti sasvim drukčije.
Hrvatska je vlast trenutačno duboko disfunkcionalna, poluparalizirana i pomalo tragikomična. Brojne njene strukturalne slabosti došle su do izražaja već u prvih mjesec dana poslije formiranja Vlade.
Dodamo li takvoj, slaboj, netransparentnoj i krajnje nepoduzetnoj Vladi, premijera kojeg nitko nije izabrao i predsjednicu koja ide iz skandala u skandal, mora se, nažalost, zaključiti kako Republika Hrvatska baš nikada u ovih četvrt stoljeća nije imala nestabilniju vlast. Stoga je relativno teško povjerovati da će ova Vlada i ova vladajuća koalicija, čije su se dvije strane vrlo brzo politički razišle, doista trajati četiri godine.
Treba se prije svega nadati kako Vlada i predsjednica Hrvatskoj neće počiniti težu političku i društvenu štetu, bilo da je riječ o ponovnoj legalizaciji kriminalnih postupaka unutar zemlje ili o svrstavanju Hrvatske među one ultranacionalističke i protuliberalne europske države poput Mađarske i Poljske, koje nisu kadre pripadati modernoj Europi.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 13. veljače 2016.