Skoro pa jednoglasnu osudu opće i stručne javnosti doživjela je serija tekstova u Slobodnoj Dalmaciji u kojima se napada sustav jer je u jednom dalmatinskom centru za socijalnu skrb zaposlio neimenovanu bivšu prostitutku koja se sama uspjela iščupati iz svoje nevolje, diplomirati i naći posao.
O implikacijama tog slučaja i o stigmi koja prati osobe koje pružaju ili su pružale seksualne usluge razgovaramo s dr. Ivanom Radačić, znanstvenicom s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, koja već desetak godina izučava temu prostitucije i o tome je napisala niz znanstvenih radova. Gospođa Radačić članica je i bivša predsjednica petočlane radne skupine UN-a zadužene za pitanja diskriminacije žena u zakonima i praksi.
Kažem Ivani Radačić da bih ja također rado pisala o psihologinji koja se sama rehabilitirala, ali tako da je predstavim kao osobu koja može biti ohrabrenje za sve koji su u sličnoj situaciji da se pokušaju izvući i započeti drugačiji život, kao pobjednicu. Ona smatra da se to može napraviti korektno samo ako žena sama pristane ispričati svoju priču.
TELEGRAM: Nakon prvog pa onda još nekoliko gadljivih tekstova Slobodne Dalmacije o ”slučaju” diplomirane psihologinje i bivše prostitutke, glavna urednica se napokon ispričala svima ”koje je prezentacije teme povrijedio”. Mislite li da time treba staviti točku na ovaj slučaj?
RADAČIĆ: S obzirom na tekst i ton isprike, kao i razloge koji su navedeni u prilog objavljivanja članaka, čini se da uredništvo Slobodne Dalmacije i dalje ne razumije u čemu je problem. U ovom slučaju prekršen je zakon, narušena su prava ove žene, a također su prekršeni i novinarski kodeksi. Mislim da bi novinarska struka svakako trebala iz ovog slučaja nešto naučiti.
Nadalje, nadam se da ovaj slučaj može biti pokretač promjena zastarjelog i patrijarhalnog zakona koji kažnjava osobe koje prodaju seksualne usluge. Sudeći prema komentarima na članke u Slobodnoj Dalmaciji, široka javnost se ne slaže s logikom moralne i prekršajnopravne osude žena na kojoj počiva važeći Zakon o prekršajima protiv javnog mira i reda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
TELEGRAM: Više od 300 psihologa osudilo je ovakvo senzacionalističko pisanje, skočili su i mediji, no recite nam vi koje sve elemente ovog serijala smatrate problematičnima i zašto.
RADAČIĆ: Jako ih je mnogo. Prvo, nedopustivo je, a i nezakonito, da novinar uopće piše o prekršajnim postupcima u kojima je nastupila rehabilitacija, a na to ga je i sud upozorio. Drugo, u tekstovima su navedeni detalji koji mogu rezultirati time da žena bude prepoznata u zajednici i onda stigmatizirana. Treće, ton tekstova je osuđujući, a ideje koje se promoviraju u neskladu su s normama zaštite ljudskih prava.
Autor, a očigledno i glavna urednica, polaze od ideja da je zapošljavanje osobe koja je prije bila prekršajno kažnjavana zbog prostitucije problematično, da ukazuje na propuste u sustavu, odnosno da takva osoba ne bi smjela raditi s korisnicima aparata socijalne skrbi. U tom smjeru idu i komentari dviju citiranih psihologinja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A zadnji članak propituje kako bi takva (čitaj: nemoralna) osoba kao što je ta psihologinja mogla odlučivati hoće li oduzeti dijete ”prostitutki” ili nekome (čitaj: nemoralnome) tko nakon razvoda ima više partnera koje dovodi doma, kao da je seksualni život nešto što bi, samo po sebi, trebalo biti razlogom za oduzimanje djece.
TELEGRAM: Kažete da je pristup temi bio protivan međunarodnim normama. Koje su to norme?
RADAČIĆ: Zahtjev da se ograniče prava osoba koje su se ranije bavile ili se bave prostitucijom, u potpunom je nesuglasju sa standardima zaštite ljudskih prava, kao i preporukama Europskog parlamenta, u kojima se državama nalaže da uspostave mehanizme podrške i mehanizme izlaza za one koje iz prostitucije žele izaći. Mi takve programe pomoći i podrške tek trebamo graditi jer nemamo nikakve. I to je rupa u sustavu, a ne to što se takva osoba zaposlila u sustavu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne samo da je bilo kakva diskriminacija osoba koje se bave ili su se bavile prostitucijom zabranjena međunarodnim normama, nego je zabranjena i našim Ustavom. A kako međunarodnopravne norme nalažu da države ukinu bilo kakve oblike kažnjavanja osoba koje prodaju seksualne usluge, to znači da i Hrvatska treba reformirati svoje zakonodavstvo i kreirati nove politike prostitucije u čijem donošenju trebaju sudjelovati i osobe koje prodaju seksualne usluge.
TELEGRAM: Od nekoga tko očito smatra da je zazorno zaposliti ”takvu osobu”, meni je u inbox odmah poslano njezino ime, ime sveučilišta na kome je diplomirala i godina kad je diplomirala. Osobu koja mi je to poslala upozorila sam da ne širi tu informaciju i smjesta sam je blokirala. Ali to znači da je identitet te žene otkriven i da je samo pitanje dana kada će biti moralno i profesionalno žigosana na sve zamislive načine. Kako se to može spriječiti?
RADAČIĆ: Stigmatizacija i marginalizacija su ogromni problemi. Jedan od načina da se to spriječi je širenje svijesti o nedopustivosti diskriminacije i osuđivanja tih osoba. Stekla sam dojam da su članci u Slobodnoj Dalmaciji išli u smjeru pritiska na sustav. Ali nadam se da je nadležnom Ministarstvu i centrima za socijalnu skrb jasno da bi bilo kakvo šikaniranje, marginaliziranje ili diskriminacija ove osobe ili bilo koje druge osobe koja se bavila ili se bavi prostitucijom bili nedopustivi, te da je ovo prilika da porade na tome da poboljšaju sustav zapošljavanja osoba koje žele izaći iz prostitucije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
TELEGRAM: Budući da se, kao znanstvenica, dugo bavite istraživanjem fenomena prostitucije, usudite li se napraviti psihoprofil prostitutke? Naravno da su sve priče različite, ali može li se ipak reći tko su generalno te žene, iz kakvih socijalnih prilika i obiteljskih situacija dolaze?
RADAČIĆ: Prema onome što znam kroz dugogodišnje istraživanje ovog fenomena, uključujući projekt Regulacija prostitucije u Hrvatskoj, koji vodim sada, a financira ga Hrvatska zaklada za znanost, priče zaista jesu različite, a prostitucijom se bave osobe svih spolova i rodnih identiteta. No svakako pretežu žene i velik je broj njih u prostituciji zbog teških životnih okolnosti, a u kontekstu rodne i druge nejednakosti.
Što se tiče sudske prakse koju smo tijekom projekta analizirali, gotovo svi slučajevi sa zagrebačkog i splitskog općinskog prekršajnog suda, a oni imaju najviše takvih predmeta, odnose se na takozvanu nisku prostituciju. To je ulična prostitucija, prostitucija po iznajmljenim stanovima, ona je većinom neorganizirana, a obavljaju je žene (96 posto u našem uzorku) koje su u teškom društveno-ekonomskom položaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
One su uglavnom nezaposlene, s osnovnim ili srednjoškolskim obrazovanjem, samohrane majke, a kao razloge bavljenja prostitucijom upravo to i navode. Za neke je prostitucija praktički jedina mogućnost u kontekstu nasilja i siromaštva, a za neke svjestan izbor. Mnogima s kojima smo mi razgovarali to je teško i stresno, iako stvari nisu crno-bijele. Kriminalizacija im nikako ne pomaže jer im otežava da prijave nasilne klijente ili organizatore prostitucije budući da tada sebe izlažu pravnom progonu. Zato je kriminalizacija problematična iz perspektive zaštite ljudskih prava.
TELEGRAM: Intonacija tekstova u Slobodnoj poziva na kažnjavanje i linč premda je žena o kojoj pišu uspjela diplomirati i zaposlila se u državnoj službi, dapače kao najbolja kandidatkinja. No, njena klijentela se uopće ne problematizira premda bez muškaraca koji traže takve usluge ne bi bilo tog zanimanja. Što iz toga čitate?
RADAČIĆ: Čitam da se radi o dvostrukim moralnim standardima, odnosno patrijarhalnoj osudi žena. Sjetimo se samo kako pravno finale nikad nije dobio poznati slučaj u kojem su visoko pozicionirani muškarci koristili usluge maloljetnica, štićenica doma u Osijeku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
TELEGRAM: Kako se u hrvatskim medijima inače piše o prostituciji?
RADAČIĆ: Obično kad se radi o nekom skandalu. Ili se glamurizira takozvana elitna prostitucija. Ili se katkad o prostituciji čita u crnoj kronici. Eventualno se može naći neka ”ispovijest” prostitutke. Ali se skoro se nikad ne piše o javnim politikama prostitucije, na čemu bi, po meni, trebao biti naglasak odgovornog novinarstva.
TELEGRAM: Postoji li u kancelarijama vlasti svijest da bi prostituciju u Hrvatskoj trebalo regulirati i kako bi dobar pristup po vašem sudu trebao izgledati? Imaju li žene koje se bave prostitucijom kod nas sada ikakvu pravnu sigurnost?
RADAČIĆ: U sklopu projekta razgovarali smo nedavno i sa stručnjacima u sustavu države uprave, policijskom i pravosudnom sustavu. Svi su bili kritični prema našim zakonodavnim rješenjima, s time da bi neki išli u smjeru legalizacije, a neki u smjeru kažnjavanja klijenata. No, osim tih dvaju modela, koji su danas dominantni u Europi, postoji i modeli potpune dekriminalizacije dobrovoljne prostitucije odraslih osoba koji ima Novi Zeland.
Njega sam imala priliku bolje upoznati kad sam tamo boravila radeći istraživanje s udrugom New Zelanda Prostitute Collective. Mogu reći je da taj model doveo do partnerskih odnosa između policije, osoba koje prodaju seksualne usluge i drugih relevantnih aktera u stvaranju i provođenju politika prostitucije.
TELEGRAM: Način obrade u Slobodnoj Dalmaciji očito proistječe, iz patrijarhalnog društvenog obrasca. Čini li se vama općenito da se iz toga pomalo izvlačimo, ili ne? Ako da, koje signale primjećujete?
RADAČIĆ: Sudeći prema reakcijama na tekstove o kojima govorimo, čini mi se da napredujemo i to me raduje. Gotovo svi komentari na ove članke u Slobodnoj Dalmaciji bili su protiv osuđivanja ove žene, gotovo nitko nije imao problem s njezinim zapošljavanjem i dosta je ljudi ustalo u njenu obranu uključujući i nadbiskupa Uzinića. Vrijeme je, čini se, sazrelo za promjenu i stvaranje uključivijeg društva.
Intervju sa znanstvenicom koja se bavi fenomenom prostitucije: 'Uredništvo Slobodne i dalje ne razumije u čemu je problem'
Razgovarali smo s dr. Ivanom Radačić o slučaju bivše prostitutke koja radi u centru za socijalnu skrb
Zahtjev da se ograniče prava osoba koje su se ranije bavile ili se bave prostitucijom, u potpunom je nesuglasju s preporukama Europskog parlamenta, u kojima se državama nalaže da uspostave mehanizme podrške i mehanizme izlaza za one koje iz prostitucije žele izaći. Mi takve programe nemamo. I to je rupa u sustavu, a ne to što se takva osoba zaposlila u sustavu.
Skoro pa jednoglasnu osudu opće i stručne javnosti doživjela je serija tekstova u Slobodnoj Dalmaciji u kojima se napada sustav jer je u jednom dalmatinskom centru za socijalnu skrb zaposlio neimenovanu bivšu prostitutku koja se sama uspjela iščupati iz svoje nevolje, diplomirati i naći posao.
O implikacijama tog slučaja i o stigmi koja prati osobe koje pružaju ili su pružale seksualne usluge razgovaramo s dr. Ivanom Radačić, znanstvenicom s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, koja već desetak godina izučava temu prostitucije i o tome je napisala niz znanstvenih radova. Gospođa Radačić članica je i bivša predsjednica petočlane radne skupine UN-a zadužene za pitanja diskriminacije žena u zakonima i praksi.
Kažem Ivani Radačić da bih ja također rado pisala o psihologinji koja se sama rehabilitirala, ali tako da je predstavim kao osobu koja može biti ohrabrenje za sve koji su u sličnoj situaciji da se pokušaju izvući i započeti drugačiji život, kao pobjednicu. Ona smatra da se to može napraviti korektno samo ako žena sama pristane ispričati svoju priču.
TELEGRAM: Nakon prvog pa onda još nekoliko gadljivih tekstova Slobodne Dalmacije o ”slučaju” diplomirane psihologinje i bivše prostitutke, glavna urednica se napokon ispričala svima ”koje je prezentacije teme povrijedio”. Mislite li da time treba staviti točku na ovaj slučaj?
RADAČIĆ: S obzirom na tekst i ton isprike, kao i razloge koji su navedeni u prilog objavljivanja članaka, čini se da uredništvo Slobodne Dalmacije i dalje ne razumije u čemu je problem. U ovom slučaju prekršen je zakon, narušena su prava ove žene, a također su prekršeni i novinarski kodeksi. Mislim da bi novinarska struka svakako trebala iz ovog slučaja nešto naučiti.
Nadalje, nadam se da ovaj slučaj može biti pokretač promjena zastarjelog i patrijarhalnog zakona koji kažnjava osobe koje prodaju seksualne usluge. Sudeći prema komentarima na članke u Slobodnoj Dalmaciji, široka javnost se ne slaže s logikom moralne i prekršajnopravne osude žena na kojoj počiva važeći Zakon o prekršajima protiv javnog mira i reda.
TELEGRAM: Više od 300 psihologa osudilo je ovakvo senzacionalističko pisanje, skočili su i mediji, no recite nam vi koje sve elemente ovog serijala smatrate problematičnima i zašto.
RADAČIĆ: Jako ih je mnogo. Prvo, nedopustivo je, a i nezakonito, da novinar uopće piše o prekršajnim postupcima u kojima je nastupila rehabilitacija, a na to ga je i sud upozorio. Drugo, u tekstovima su navedeni detalji koji mogu rezultirati time da žena bude prepoznata u zajednici i onda stigmatizirana. Treće, ton tekstova je osuđujući, a ideje koje se promoviraju u neskladu su s normama zaštite ljudskih prava.
Autor, a očigledno i glavna urednica, polaze od ideja da je zapošljavanje osobe koja je prije bila prekršajno kažnjavana zbog prostitucije problematično, da ukazuje na propuste u sustavu, odnosno da takva osoba ne bi smjela raditi s korisnicima aparata socijalne skrbi. U tom smjeru idu i komentari dviju citiranih psihologinja.
A zadnji članak propituje kako bi takva (čitaj: nemoralna) osoba kao što je ta psihologinja mogla odlučivati hoće li oduzeti dijete ”prostitutki” ili nekome (čitaj: nemoralnome) tko nakon razvoda ima više partnera koje dovodi doma, kao da je seksualni život nešto što bi, samo po sebi, trebalo biti razlogom za oduzimanje djece.
TELEGRAM: Kažete da je pristup temi bio protivan međunarodnim normama. Koje su to norme?
RADAČIĆ: Zahtjev da se ograniče prava osoba koje su se ranije bavile ili se bave prostitucijom, u potpunom je nesuglasju sa standardima zaštite ljudskih prava, kao i preporukama Europskog parlamenta, u kojima se državama nalaže da uspostave mehanizme podrške i mehanizme izlaza za one koje iz prostitucije žele izaći. Mi takve programe pomoći i podrške tek trebamo graditi jer nemamo nikakve. I to je rupa u sustavu, a ne to što se takva osoba zaposlila u sustavu.
Ne samo da je bilo kakva diskriminacija osoba koje se bave ili su se bavile prostitucijom zabranjena međunarodnim normama, nego je zabranjena i našim Ustavom. A kako međunarodnopravne norme nalažu da države ukinu bilo kakve oblike kažnjavanja osoba koje prodaju seksualne usluge, to znači da i Hrvatska treba reformirati svoje zakonodavstvo i kreirati nove politike prostitucije u čijem donošenju trebaju sudjelovati i osobe koje prodaju seksualne usluge.
TELEGRAM: Od nekoga tko očito smatra da je zazorno zaposliti ”takvu osobu”, meni je u inbox odmah poslano njezino ime, ime sveučilišta na kome je diplomirala i godina kad je diplomirala. Osobu koja mi je to poslala upozorila sam da ne širi tu informaciju i smjesta sam je blokirala. Ali to znači da je identitet te žene otkriven i da je samo pitanje dana kada će biti moralno i profesionalno žigosana na sve zamislive načine. Kako se to može spriječiti?
RADAČIĆ: Stigmatizacija i marginalizacija su ogromni problemi. Jedan od načina da se to spriječi je širenje svijesti o nedopustivosti diskriminacije i osuđivanja tih osoba. Stekla sam dojam da su članci u Slobodnoj Dalmaciji išli u smjeru pritiska na sustav. Ali nadam se da je nadležnom Ministarstvu i centrima za socijalnu skrb jasno da bi bilo kakvo šikaniranje, marginaliziranje ili diskriminacija ove osobe ili bilo koje druge osobe koja se bavila ili se bavi prostitucijom bili nedopustivi, te da je ovo prilika da porade na tome da poboljšaju sustav zapošljavanja osoba koje žele izaći iz prostitucije.
TELEGRAM: Budući da se, kao znanstvenica, dugo bavite istraživanjem fenomena prostitucije, usudite li se napraviti psihoprofil prostitutke? Naravno da su sve priče različite, ali može li se ipak reći tko su generalno te žene, iz kakvih socijalnih prilika i obiteljskih situacija dolaze?
RADAČIĆ: Prema onome što znam kroz dugogodišnje istraživanje ovog fenomena, uključujući projekt Regulacija prostitucije u Hrvatskoj, koji vodim sada, a financira ga Hrvatska zaklada za znanost, priče zaista jesu različite, a prostitucijom se bave osobe svih spolova i rodnih identiteta. No svakako pretežu žene i velik je broj njih u prostituciji zbog teških životnih okolnosti, a u kontekstu rodne i druge nejednakosti.
Što se tiče sudske prakse koju smo tijekom projekta analizirali, gotovo svi slučajevi sa zagrebačkog i splitskog općinskog prekršajnog suda, a oni imaju najviše takvih predmeta, odnose se na takozvanu nisku prostituciju. To je ulična prostitucija, prostitucija po iznajmljenim stanovima, ona je većinom neorganizirana, a obavljaju je žene (96 posto u našem uzorku) koje su u teškom društveno-ekonomskom položaju.
One su uglavnom nezaposlene, s osnovnim ili srednjoškolskim obrazovanjem, samohrane majke, a kao razloge bavljenja prostitucijom upravo to i navode. Za neke je prostitucija praktički jedina mogućnost u kontekstu nasilja i siromaštva, a za neke svjestan izbor. Mnogima s kojima smo mi razgovarali to je teško i stresno, iako stvari nisu crno-bijele. Kriminalizacija im nikako ne pomaže jer im otežava da prijave nasilne klijente ili organizatore prostitucije budući da tada sebe izlažu pravnom progonu. Zato je kriminalizacija problematična iz perspektive zaštite ljudskih prava.
TELEGRAM: Intonacija tekstova u Slobodnoj poziva na kažnjavanje i linč premda je žena o kojoj pišu uspjela diplomirati i zaposlila se u državnoj službi, dapače kao najbolja kandidatkinja. No, njena klijentela se uopće ne problematizira premda bez muškaraca koji traže takve usluge ne bi bilo tog zanimanja. Što iz toga čitate?
RADAČIĆ: Čitam da se radi o dvostrukim moralnim standardima, odnosno patrijarhalnoj osudi žena. Sjetimo se samo kako pravno finale nikad nije dobio poznati slučaj u kojem su visoko pozicionirani muškarci koristili usluge maloljetnica, štićenica doma u Osijeku.
TELEGRAM: Kako se u hrvatskim medijima inače piše o prostituciji?
RADAČIĆ: Obično kad se radi o nekom skandalu. Ili se glamurizira takozvana elitna prostitucija. Ili se katkad o prostituciji čita u crnoj kronici. Eventualno se može naći neka ”ispovijest” prostitutke. Ali se skoro se nikad ne piše o javnim politikama prostitucije, na čemu bi, po meni, trebao biti naglasak odgovornog novinarstva.
TELEGRAM: Postoji li u kancelarijama vlasti svijest da bi prostituciju u Hrvatskoj trebalo regulirati i kako bi dobar pristup po vašem sudu trebao izgledati? Imaju li žene koje se bave prostitucijom kod nas sada ikakvu pravnu sigurnost?
RADAČIĆ: U sklopu projekta razgovarali smo nedavno i sa stručnjacima u sustavu države uprave, policijskom i pravosudnom sustavu. Svi su bili kritični prema našim zakonodavnim rješenjima, s time da bi neki išli u smjeru legalizacije, a neki u smjeru kažnjavanja klijenata. No, osim tih dvaju modela, koji su danas dominantni u Europi, postoji i modeli potpune dekriminalizacije dobrovoljne prostitucije odraslih osoba koji ima Novi Zeland.
Njega sam imala priliku bolje upoznati kad sam tamo boravila radeći istraživanje s udrugom New Zelanda Prostitute Collective. Mogu reći je da taj model doveo do partnerskih odnosa između policije, osoba koje prodaju seksualne usluge i drugih relevantnih aktera u stvaranju i provođenju politika prostitucije.
TELEGRAM: Način obrade u Slobodnoj Dalmaciji očito proistječe, iz patrijarhalnog društvenog obrasca. Čini li se vama općenito da se iz toga pomalo izvlačimo, ili ne? Ako da, koje signale primjećujete?
RADAČIĆ: Sudeći prema reakcijama na tekstove o kojima govorimo, čini mi se da napredujemo i to me raduje. Gotovo svi komentari na ove članke u Slobodnoj Dalmaciji bili su protiv osuđivanja ove žene, gotovo nitko nije imao problem s njezinim zapošljavanjem i dosta je ljudi ustalo u njenu obranu uključujući i nadbiskupa Uzinića. Vrijeme je, čini se, sazrelo za promjenu i stvaranje uključivijeg društva.