Irska je, dakle, zakoračila u 21. stoljeće i legalizirala abortus; što o tome misli Katolička crkva?
Na veliki zaokret i liberalizaciju utjecao je i niz skandala Crkve
U vrijeme dok desničarski populizam u Europi nezadrživo nadire, dok administracija Donalda Trumpa nameće nova ograničenja za pravo pobačaja, dok se u Poljskoj želi do maksimuma postrožiti zakon protiv abortusa, a u Hrvatskoj se prikupljaju potpisi za ukidanje Istanbulske konvencije, Irska je ukinula jedan od najrestriktivnijih zakona kojim se zabranjuje abortus u gotovo svim okolnostima, uključujući slučajeve silovanja, incesta i kobne fetalne abnormalnosti. Time je na dramatičan način nastavljena liberalizaciju nekoć jednog od najkonzervativnijih društava u Europi.
Irski premijer Leo Varadkar komentirao je odluku 66,4 posto glasača da se ukine ustavni amandman koji je izglasan 1983.”Ono što smo danas vidjeli vrhunac je mirne revolucije koja se događa u Irskoj posljednjih 10 ili 20 godina. Ovo je bila velika vježba demokracije u kojoj su ljudi odlučili: želimo suvremeni Ustav za modernu državu, želimo vjerovati i poštivati žene te njihovo pravo na izbor vlastite zdravstvene zaštite. Oni koji su glasovali protiv, možda će pomisliti da je zemlja pogrešno odlučila te da to više nije država koju prepoznaju. Želio bih ih uvjeriti da je Irska, danas, kao što je bila jučer, još uvijek ista zemlja, samo malo tolerantnija, otvorenija i s više poštovanja.”
Najmlađi i najnekonvencionalniji premijer u povijesti Irske
Leo Varadkar iznimno je nekonvencionalan političar: 2016., sa samo 38 godina, postao je najmlađi premijer u povijesti Irske. Odrastao je bez roditelja, a 2015. se, kao deklarirani homoseksualac, izjasnio za legalizaciju istospolnih brakova. Njegov najveći politički suparnik Micheál Martin, vođa glavne oporbene stranke, napravio je još dramatičniji politički zaokret. Nakon što se godinama žestoko protivio zahtjevima za promjenom zakona o abortusu, na kraju je podržao neograničeni prekid trudnoće do kraja 12 tjedana.
Premijer Leo Varadkar objasnio je kako se njegovo stajalište o pobačaju počelo mijenjati 2014. kad se, na temelju medicinskih izvješća, uvjerio kolika je nepravda nanesena ženama koje su iz raznih razloga morale odlaziti na pobačaj u inozemstvu ili su bile prisiljene podvrgnuti se krajnje opasnom ilegalnom zahvatu.
Na liberalizaciju utjecao i niz skandala Katoličke crkve
Osim što je promjeni raspoloženja pridonijela spoznaja o štetnosti tog zakona po zdravlje i prava žena, na veliki zaokret i liberalizaciju raspoloženja utjecao je i niz skandala povezanih sa zlostavljanjem djece od strane svećenika što je iz temelja uzdrmalo Katoličku crkvu u Irskoj.
Nakon što su objavljeni rezultati referenduma postalo je jasno da je došao kraj mukama tisućama žena koje su svake godine bile prisiljene putovati u inozemstvo na pobačaj ili su morale ilegalno kupovati tablete “za dan poslije” kako bi prekinule trudnoću, riskirajući pri tome zatvorsku kaznu od 14 godina. Procjenjuje se da je od donošenja ustavnog amandmana 1983. oko 170 tisuća Irkinja obavilo pobačaj u inozemstvu, ponajviše u Velikoj Britaniji, ali i u Nizozemskoj.
Udruge koje su predvodile zahtjeve za ukidanjem 8. amandmana poručile su:”Neće više biti liječnika koji govore svojim pacijenticama da im se ne može pomoći. Neće više biti usamljenih putovanja preko Irskog mora. Neće više biti stigme. Veo tajnovitosti je razgrnut, nema više izolacije, nema opterećenja srama.”
‘Ovo je razorno za rimokatoličku hijerarhiju’
Premda se Katolička crkva u Irskoj, tijekom referendumske kampanje, kako su uočili analitičari, držala upadljivo diskretno, rezultat referenduma ocjenjuje se kao njen težak poraz i udarac. Gail McElroy, profesorica političkih nauka na Trinity College u Dublinu i zastupnica u Europskom parlamentu, izjavila je nakon objave rezultata: “Ovo je razorno za rimokatoličku hijerarhiju. Više nisu stup društva, a nestale su nade da će se to ponovno uspostaviti. Glasovanje o ravnopravnosti žena pokazuje da većina irskog naroda odbija biti vođena od institucije za koju mnogi mladi ljudi misle da više nije važna, a dio starije populacije potpuno se otuđio od nje.”
Conor Flynn, 22-godišnji student, zaključio je pak kako irski građani “poduzimaju odgovarajuće korake kako bi se crkva odvojila od države te krenula u budućnost kao progresivna zemlja”.
Kako se irski katolicizam mijenjao kroz 30 godina
Zapanjujući ishod referenduma koji je doživljen kao dramatičan poraz Katoličke crkve, najvećim je dijelom posljedica afera sa seksualnim zlostavljanjem djece koje su posljednjih desetljeća počinili svećenici, a štitili su ih najviši crkveni dužnosnici. Odnos Iraca spram Katoličke crkve u posljednjih tridesetak godina iz temelja se promijenio. Dok je osamdesetih godina između 80 i 90 posto irskih građana jednom tjedno dolazilo na misu, sada je ta brojka pala na između 20 do 30 posto.
Premda je kulturna ostavština katolicizma u Irskoj još uvijek vrlo velika, Crkva je izgubila vjerodostojnost zbog skandala sa svećenicima pedofilima. Knjiga “Traganje za kulturnom ostavštinom irskog katolicizma: od Galwaya do Cloyne”, autora Eamona Mahera i Eugena O’Briena odigrala je vrlo važnu ulogu u promjeni raspoloženja javnog mijenja jer govori o razdoblju od više od tri desetljeća tijekom kojih je lice irskog katolicizma potpuno primijenjeno.
Zlostavljanje djece i tretiranje djevojaka i žena poput roblja
Knjiga počinje opisom posjeta pape Ivana Pavla II. Irskoj 1979., kada su publiku na misi za mlade u Galwayju zabavljala dvojica profinjenih i karizmatskih klerika, biskup Eamon Casey i fra Michael Cleary, a završava izvještajem o seksualnom zlostavljanju djece u rimokatoličkoj biskupiji Cloyne. Zaprepaštenje u irskoj javnosti izazvalo je i otkriće da biskup Eamon Casey i fra Michael Cleary, dvije zvijezde dočeka pape, imaju djecu. Istragu o zlostavljanjima djece u biskupiji Cloney vodila je pak 1966. sutkinja Yvonne Murphy, koja je utvrdila odgovornost čak 19 svećenika.
No, to je bila tek uvertira u gomilu skandala koji su izašli na vidjelo nakon što su otkriveni strašni slučajevi seksualnog zlostavljanja djece od strane svećenika ili strahota koje su pretrpjele tisuće nesretnica u magdalenskim praonicama rublja. U takozvanim magdalenskim praonicama rublja desetak tisuća žena i djevojčica bile su maltretirane i primorane na neplaćeni rad. Katoličke časne sestre bile su optužene da su djevojke i žene tretirale “kao roblje”.
U praonicama su vladali uvjeti kao u radnom logoru
Državne vlasti poslale su u te zloglasne praonice između 1922. i 1996. desetak tisuća djece, djevojaka i žena. Sve su one tu završile zbog sitnih prijestupa, poput bježanja iz škole ili zbog toga što su beskućnice. Istražna komisija objavila je da je 15 posto žena i djevojaka živjelo u tim kazamatima više od pet godina, a policija je hapsila i vraćala u njih žene koje su bježale.
“Tu je istodobno radilo na stotine djevojčica, djevojaka i žena. Dolazile su iz različitih razloga i društvenih staleža. Neke su bile poslane zato što su ostale trudne i osramotile porodicu. Neke su bile siročad. Među njima je bilo čak i beba. Neke su poslali sudovi jer su prekršile zakon. Neke djevojke su poslali njihovi roditelji”. U izvješću se zaključuje da “je u praonicama vladalo ropstvo u kao u pravom radnom logoru koji je vodila crkva, a država im je u svemu tomu pomagala.”
Još je veću konsternaciju izazvalo otkriće posmrtnih ostataka oko 800 djece koji su pronađeni u masovnoj grobnici u blizini doma koji su vodile časne sestre i u kojemu su bile smještene nevjenčane majke i njihova djeca. Vjeruje se da su djeca pokopana u septičkoj jami blizu sirotišta u Tuamu u Irskoj u razdoblju između 1925. i 1961. Većina djece umrla je u Domu za majke i djecu od pothranjenosti i zanemarivanja te raznih bolesti poput upale pluća, tuberkuloze i ospica.
Crkva je rezultatom referenduma duboko uznemirena
Joe McDonald, katolički svećenik u crkvi sv. Mateja u Ballyfermotu, nedaleko od Dublina, i autor knjige “Zašto irska crkva zaslužuje umrijeti”, izjavio je za londonski Guardian: “Taj argument pobačaja bio je izgubljen davno. Crkva je potpuno izgubila svoj moralni glas, a to je posljedica sukcesivnih skandala”. Najviši crkveni velikodostojnici bili su vidljivo potišteni nakon objave, kako je rečeno, “zapanjujućih rezultata”, jer je to bio još jedan pokazatelj daljnjeg slabljenja njezina moralnog autoriteta.
Katolički primat Irske, nadbiskup Eamon Martin, nije krio uznemirenje zbog odluke birača. “Duboko smo uznemireni jer smo iz našeg Ustava izbrisali pravo na život svih nerođenih i da je sada zemlja na putu da liberalizira režim pobačaja”. Nadbiskup Martin je rekao kako će mnogi taj rezultat protumačiti kao dokaz da je crkva sve više marginalizirana te da se ljudi prema njoj odnose s ravnodušnošću. To međutim, nije istina, istaknuo je nadbiskup Martin, jer crkva mora “propovijedati dobre vijesti u dobrim i lošim vremenima”, a za ideje pro-života mora se boriti “ne samo u riječima, izjavama i manifestima, već i djelima”.
Ostali crkveni čelnici izrazili su “duboki osjećaj tuge” te su pozvali političare “da održe obećanja kako će pobačaji unatoč promjenama biti rijetki.” “Danas je tužan dan za Irsku i za ljude koji vjeruju u prava ljudska prava. Borba za obranu najranjivijih nije danas završila, samo se promijenila”, zapisala je na Twitteru Cora Sherlock, zamjenica predsjedatelja jedne od najvećih udruga Irske za borbu protiv pobačaja.
Tragična priča trudnice koja je pokrenula borbu za pobačaj
Pobornici ukidanja restriktivnog zakona u svojoj su se kampanji usredotočili na najteže primjere tragedija koje su zadesile žene koje su bile silovane ili su nosile fetus s malformacijama. Rezultati referenduma pokazali su kako većina Iraca smatra da se u takvim okolnostima ženama mora pomoći. Vođe kampanje za ukidanje ustavnog zakona o pobačaju u Irskoj predložili su da se novi zakon nazove po imenu Savite Halappanavar, trudnice koja je željela prekinuti trudnoću, ali je 2012. zbog odugovlačenja liječnika, umrla od sepse.
Stomatologinja Halappanavar primljena je u bolnicu u Galwayu 21. listopada 2012. kad je bila u 17. tjednu trudnoće s prvim djetetom. Liječnici su zaključili da je pobačaj neizbježan, ali nisu intervenirali unatoč zahtjevima same Savite i njezinog muža. Nekoliko dana kasnije, doktori su dijagnosticirali septički šok i infekciju pa je Savita preminula 28. listopada. Njen suprug Praveen Halappanavar izjavio je kako je više puta zatražio da se trudnoća prekine, ali su mu u bolnici odgovarali da je to nemoguće jer je Irska “katolička zemlja”.
Smrt Savite Halappanavar bila je okidač koji je pokrenuo zahtjeve da da ukine osmi amandman. Neovisna istraga pokazala je da je do smrti došlo zbog “prekomjernog naglašavanja potrebe da se ne intervenira sve dok se fetusno srce ne zaustavi”, kao i loše praćenje pacijenta i procjena rizika. Istražitelji su se na kraju založili da irski parlament razmotri potrebu za izmjenom ustavnog zakona o pobačaju.