Iskopali smo izvještaj o Školi za život koji je Ministarstvo pokušalo sakriti. Nije ni čudo, nalazi su porazni
Istraživanje otkriva praktički nikakav učinak projekta Škola na život na učenike, učitelje i ravnatelje
Škola za život nije polučila baš nikakvu sustavnu razliku ili promjenu na odgojno-obrazovni sustav, učenike, učitelje, ravnatelje i stručne suradnike u školama. Ovoga puta to ne tvrde nezadovoljni nastavnici, već se radi o prešućenim nalazima evaluacije eksperimentalnog programa Škola za život u školskoj godini 2018./2019. Evaluaciju je izradio Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, a evaluacijski upitnici su provedeni u koordinaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Izvješće je izrađeno u srpnju 2019., a na internetskim stranicama projekta Škola za život potiho je objavljeno tek 16. prosinca 2019. Izvješće je objavljeno i na stranicama Ministarstva gdje je PDF dokument datiran s rujnom 2019. i duboko zakopan u podrubrikama. Ni Ministarstvo ni NCVVO rezultate nisu predstavili ili o njima obavijestili ni na koji način. Istraživanje je posebno zanimljivo jer prikazuje usporednu analizu rezultata evaluacije eksperimentalne Škole za život u dvije točke – početnoj i finalnoj.
Bez promjena
Upitnici koje su ispunjavali učenici, učitelji, ravnatelji i stručni suradnici provedeni su u početnoj točki od 11. prosinca 2018. do 24. veljače 2019., dok su upitnici u finalnoj točki mjerenja provedeni tijekom lipnja 2019., odnosno na samom kraju nastavne godine u kojoj su 74 škole sudjelovale u eksperimentalnoj fazi Škole za život. U dvije točke mjerenja, učenici obuhvaćeni eksperimentom (upitnike su ispunjavali učenici 5. i 7. razreda osnovne škole te 1. razreda srednje škole) iskazali su kako program zapravo nije donio neke promjene ili je, pak, na njih utjecao negativno.
U tom smislu, u finalnoj točki mjerenja učenici iskazuju manje pozitivan odnos prema školi i nastavi, malo su manje intrinzično orijentirani na učenje te se osjećaj dosade pojavljuje nešto češće nego u početnoj točki. U inicijalnoj točki istraživanja sudjelovalo je 63,7 posto učenika (njih 3957) iz eksperimentalnih škola, a u finalnoj njih 56,8 posto (ili 3585 učenika). Rezultati upitnika za učitelje, ravnatelje i stručne suradnike također pokazuju da su “gotovo sve pronađene razlike neznatne” u usporedbi početne i finalne točke mjerenja.
U nastavku donosimo detaljniji pregled istraživanja.
Manje učenja o stvarima korisnima u svakodnevnom životu
U odnosu na početnu fazu, učenici su na kraju nastavne godine iskazali nešto negativnije stavove prema školi i nastavi; tako u lipnju iskazuju da nešto manje vole ići u školu, raditi u grupi s drugim učenicima te da u školi nešto manje uče stvari koje su im korisne u svakodnevnom životu.
Razlike između početne i finalne faze ispitivanja nemaju pretjeran učinak kada se učenike pita o procjeni učitelja i njihovog angažmana u nastavi, iako kvalitetu učiteljskog poučavanja i vrednovanja procjenjuju nešto višom u inicijalnom mjerenju.
Nezainteresiranost za tehnologiju
Istraživanje je, kroz pet tvrdnji, ispitivalo i učeničke procjene o korištenju tehnologije u nastavi, ključnom segmentu Škole za život. Prema rezultatima, učenici su se neznatno više koristili tehnologijom u inicijalnom mjerenju u odnosu na ono finalno. Posebno su interesantne procjene učenika prema kojima su se, kako je nastava odmicala, sve manje koristili računalom ili tabletom na nastavi ili prilikom učenja i pisanja domaće zadaće kod kuće. I tvrdnja “Volim koristiti računala ili druge uređaje na nastavi” s vremenom opada.
Zanimljivi su i podaci o načinu rada u nastavi; primjerice, kako je nastava odmicala, učenici su nešto češće potvrđivali tvrdnju da na nastavi gledaju i slušaju filmove i video isječke. Elementi tradicionalne nastave s vremenom opadaju (npr. upotreba radnih bilježnica u školi), no opadaju i procjene tvrdnji o tome da se na nastavi uči na zanimljiv način. Što se tiče školskog ozračja i kulture u eksperimentalnim školama, učenici su ranije u nastavnoj godini više smatrali da mogu na nastavi pitati ako ih što zanima. Indikativno, u početnoj fazi više iskazuju da se u školi osjećaju dobro.
Promatrajući inicijalne i finalne razlike u motivaciji učenika, značajno je kako su učenici tijekom prolaska kroz Školu za život sve manje intrinzično orijentirani na učenje, a pritom u nastavi sve manje uživaju i sve im je više dosadno. Neznatne ili tek male (negativne) razlike između inicijalnog i finalnog mjerenja zapravo pokazuju da Škola za život na učenike nije proizvela nikakve učinke koje je trebala proizvesti te da nema nikakve sustavne razlike.
Neostvareni ciljevi Škole za život
Naime, eksperimentalni program imao je dva cilja što se tiče učenika: povećanje kompetencija učenika u rješavanju problema i povećanje zadovoljstva učenika u školi. Gledamo li rezultate ispitivanja, trend nije povećanje u oba segmenta, već stagnacija ili smanjenje. Pretpostavka i najava je bila da će inovacija imati pozitivan efekt. Pomoćnica ministrice Lidija Kralj tako je uoči uvođenja eksperimenta u rujnu 2018. govorila o “bitnim promjenama koje u hrvatski obrazovni sustav uvodi eksperimentalni program Škola za život”.
Prije uvođenja u škole, i Blaženka Divjak je optimistično najavljivala eksperiment, naglašavajući važnost učitelja “kako bi omogućili učenicima da se pokrenu, budu radosni i motivirani za učenje te da steknu kritičko mišljenje”, uz dodatak kako će se učenici odmaknuti od usredotočenosti na činjenice.
Osim što kroz ovo istraživanje nisu iskazali pretjeranu motiviranost za novu školu, prema prijašnjem istraživanju NCVVO-a (predstavljenom u srpnju 2019. u Ministarstvu) poznato je kako učenici iz eksperimentalnih škola ne postižu zadovoljavajuće rezultate kada se radi o logičkom razmišljanju i kompetenciji rješavanja problema.
Neznatne razlike u iskazima učitelja
Novootkriveno istraživanje koje je prešućeno, bavilo se i učiteljima. I kod njih su gotovo sve pronađene razlike inicijalne i konačne faze, pišu istraživači, neznatne. Iznimka je tek tzv. skala “orijentacija na učenje”, gdje se pokazalo da su “učitelji na kraju školske godine malo manje orijentirani na učenje”.
Primjerice, “gotovo sve procjene upućuju na to da je zadovoljstvo eksperimentalnim programom bilo pozitivnije u finalnom nego u inicijalnom mjerenju” učitelja, “sve procjene kojima je mjereno zadovoljstvo učitelja edukacijama bile su pozitivnije u finalnom nego u inicijalnom mjerenju” te kako su u “finalnom mjerenju boljima procijenili dostupnost materijalnih i financijskih sredstava za izvedbu programa”. Cijeli niz tvrdnji o nešto pozitivnijim procjenama učitelja u finalnoj fazi u pravilu dolazi s ogradom kako se radi o zaista malim ili neznatnim razlikama kada se gleda veličina učinka tih razlika.
Bez značajnijeg pomaka kod stručnih školskih službi
Što se tiče stručnih suradnika u eksperimentalnim školama, “nema statistički značajnih razlika u dvije točke mjerenja ni za jednu cjelinu”; dakle, bitnijeg pomaka u ocjeni eksperimenta nema niti kod stručnih suradnika. No, svakako je zanimljiva njihova procjena zadovoljstva dokumentima po kojima se provodi Škola za život. Iako neznatne, razlike prema finalnoj fazi nešto su manje pozitivne. Pritom, za tvrdnju koja se odnosi na “kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja i njegov utjecaj na odgovorno građansko ponašanje učenika, nema razlike u dvije točke mjerenja”.
Na kraju, putem upitnika koje su ispunjavali ravnatelji eksperimentalnih škola ističe se, također, kako ne postoji statistički značajna razlika u ispitivanim cjelinama u dvije vremenske točke; tek da su ravnatelji nešto zadovoljniji dokumentima vezanim uz eksperiment na kraju nastavne godine.
Kratak period između mjerenja može biti ograničenje
Važno je istaknuti kako je ograničenje ovih rezultata, što stoji i u samom istraživanju, relativno kratak vremenski period između dvije točke mjerenja (prva od 11. prosinca 2018. do 24. veljače 2019. i druga u lipnju 2019.). “Za većinu intervencija u području društvenih i humanističkih znanosti, a posebice za one u obrazovanju, ovaj vremenski period smatra se prekratkim za postizanje željenih učinaka”, stoji u istraživanju.
Zato nije naodmet podsjetiti kako se ministrica Divjak u prosincu 2018., po završetku prvog polugodišta u kojem se provodila eksperimentalna Škola za život, momentalno pohvalila rezultatima inicijalne faze ovog istraživanja. Govorila je kako je “na temelju preliminarne evaluacije Škola za život dobila čvrstu četvorku” te kako informacije ukazuju “da su svi dionici koji su dosad bili u eksperimentalnom programu zadovoljni”.
Ostaje posve nepoznato zašto rezultati nisu predstavljeni i nakon finalne točke ispitivanja, po završetku eksperimentalne nastavne godine. Ministrica Divjak, naime, u ovakvim prigodama u pravilu održava press konferencije, a u ovome slučaju na web stranicama Ministarstva nije objavljena niti vijest o provedenom istraživanju.