Iskusni liječnik iz KBC Split: 'Za Matijanića su odgovorni svi redom. Umro je zbog nečijeg komoditeta'

Trebao se upaliti alarm

Ali, to je, nastavlja naš sugovornik, u potpunosti izostalo već u samom početku. Veli da se Matijanićevo stanje u početku moglo pratiti i ambulantno, sve dok se nije pogoršalo, ali je u tom slučaju trebalo biti iznimno stručan. Također, trebalo je imati dostupne i druge načine monitoriranja stanja pacijenta, što je u potpunosti izostalo.

Neprimanje i nezadržavanje takvog pacijenata u bolnici pokazalo se potpuno krivim. I nastavilo se u svim daljnjim koracima.

“Kada se vidjelo i kada se liječnicima dalo do znanja da je stanje pacijenta, mi to kažemo, subjektivno lošije – a to je kad kaže ‘nije mi bolje, i dalje mi je loše’ – i kad neki posredni znakovi, nedostatak apetita, nedostatak volje, znojenje, što se sve spominjalo, govore da nešto nije u redu, to je trebao biti alarm. Trebalo je hitno utvrditi parametre stanja pacijenta, ne samo biokemijske parametre, već i ostale”.

S Matijanićem bio u kontaktu

Na pitanje je li mogla pomoći bar infuzija, ugledni splitski liječnik kaže kako se ona ”ne može dati na pamet i ofrlje”, iako ima određene blagodati. Ne može se, nastavlja, takvom pacijentu tek tako dati infuzija, ako ne znate kojih mu elektrolita u krvi nedostaje, je li dehidriran ili nije, sve su to parametri koje treba uzeti u obzir prije nego mu se dâ infuzija.

Ne postoji jedna vrst infuzije, ima ih mnogo. Prije infuzije treba utvrditi u kakvom je pacijent stanju. Ako je dehidriran pa ima manjka natrija ili manjak kalija i drugih elektrolita, te je teško stanje, pogotovo kod pacijenata kakav je bio Matijanić. Nije postojao ni jedan razlog niti opravdanje da se takvog pacijenta zadrži kod kuće.

A njegovo je stanje bilo kompleksno – kaže splitski liječnik i dodaje da je s Matijanićem u posljednje dvije godine više puta telefonski razgovarao, ali da se nikada nisu osobno upoznali. Tako je bio prilično upoznat sa zdravstvenim tegobama koje je taj novinar imao.

‘Nije moralo završiti ovako’

Kaže da Matijanićevo zdravstveno stanje nije bilo takvo da bi moralo završiti fatalno, da mu je pružena odgovarajuća skrb.

“Naravno da nije trebao umrijeti. Nije bio u stanju poput pacijenata koji umru nakon 15 dana bolničkog liječenja, kada je iscrpljeno sve što se moglo poduzeti. On je imao oštećenu funkciju pluća (intersticijska plućna bolest), a imao je i druge bolesti koje isto tako oštećuju funkciju pluća, pa je smrt izazvao plućni edem”.

“To znači da je prvo došlo do zastoja srca jer srce nije moglo ispunjavati zadaću koja mu je – da se tako izrazim – stavljena na teret, zbog pada funkcije pluća. Došlo je do povećanja otpora prolasku krvi pa je ‘desno srce’ (desna pretkomora i desna komora), stavljeno pred veće izazove, a ‘desno srce’ nema tako snažan mišić da pumpa kod takvih izazova. Zato je došlo do akutne plućne hipertenzije što je rezultiralo popuštanjem srca i tada je nastao plućni edem. To je taj začarani krug koji ga je na kraju lišio života”.

O pokušaju reanimacije

Splitskog liječnika, koji je u mladosti prije dolaska u taj grad skupio ozbiljno iskustvo u Zagrebu i drugim europskim gradovima, pitamo o reanimaciji koju su liječnici Hitne pomoći pokušali poduzeti kada je stanje novinara Matijanića postalo kritično. Kaže kako reanimacija može biti uspješna kod određenih stanja, akutnog infarkta koje se riješi za 10-15 minuta, ili na žalost pacijent umre.

Ali kod Matijanića se radilo o popuštanju respiratorno-srčanog sustava, koje je trajalo ako ne danima, a onda sigurno satima. A to se dogodilo nakon brojnih poziva pacijenta, danas, kada je dostupna medicinska pomoć u bolnici i kada je pacijenta moguće dovesti u bolnicu ako nije u stanju sam doći.

“Radim u bolnici, među liječnicima koji su ‘zadnji stup obrane’ i sve ono što ne može riješiti primarna zaštita dolazi k nama. Vjerujte, ponekad, bit ću grub, i s takvim glupostima od dijagnoza i stanja pacijenata koje su se mogle riješiti primarno, ali pošalju ih nama. Na kraju, bolje da i stotinu takvih dođe k nama, nego da ne pošalju jednog kakav je bio Vladimir. Zato je sve to potpuno nevjerojatno: navikli smo da nam dolaze ljudi kojima doslovno nije ništa, a ovoga čovjeka nisu doveli mada je zaista bio u teškom stanju”.

Tko je odgovoran za smrt?

Dolazimo i do pitanja: tko je sve odgovoran za smrt splitskog novinara? “Znadete kako je u nas: uvijek se nekoga žrtvuje, da bi se sačuvalo onoga iznad”, kaže Telegramov sugovornik, ugledni liječnik KBC Split.

“Ako nekog i žrtvuju bit će to samo zato da se malo zadovolji publika i da sve padne u zaborav. Odgovornost imaju svi koji nisu prepoznali stanje u kojem se pacijent nalazio, svi koji su bili s njim u dodiru. Znači: onaj tko je dva-tri dana prije smrti s Vladimirom bio u kontaktu, trebao je imati znanja da prepozna njegovo stanje. Dakle, odgovoran je. A oni koji su ga kasnije viđali i kasnije dolazili u kontakt s njim, a pogotovo oni koji su bili s pacijentom u telefonskom kontaktu, itekako su odgovorni”, kaže, pa nastavlja:

“Pacijent kaže da se ne može maknuti od kreveta, a oni savjetuju neka pije čaj i mokri u posudu! Tko si može dati pravo da ne vjeruje onome što pacijent kaže? Ono što pacijent kaže o svom stanju mora biti svetinja. Ako ne govori istinu, ako se lažno predstavlja, to će onda rješavati neki drugi dio sustava”.

Odgovornost na višim pozicijama

“Ali, ako je netko rekao ‘nije mi dobro’, treba ga poslati u bolnicu ili poslati tim da ode na intervenciju. Svatko tko je s takvim pacijentom imao dodir izravno je odgovoran. A to jesu li odgovorni i neki više pozicionirani, oni koji upravljaju sustavom, to mi je teško odgovoriti, ali s obzirom da poznajem većinu tih ljudi i vidim kako to u bolnicama ide… ne bih isključio ni tu mogućnost”, ističe.

“Sad su bile promjene predstojnika klinika, svi izabrani su HDZ-ovci. Neki nemaju pojma o struci. Nisu to loši ljudi, no mnogi su u karijeri dobili to što su dobili zato što su članovi HDZ-a. A ima boljih, jer mnogi od ovih nisu na razini struke i znanja dostojnih šefova klinike”, govori Telegramov sugovornik.

‘Nije problem doći do istine’

Vraćamo se na pitanje odgovornosti za Matijanićevu smrt. Naš sugovornik objašnjava da bi trebalo ići korak po korak, analizirati sve što se dogodilo i misli da, ako se želi saznati istina, to nije nekakav problem.

“Pokušao sam generalno reći što smatram problemom jer osjećam habitus liječnika: ne da mi se, netko me zove u neku uru, pa da ga se riješim kažem, uzmite antipiretike, lijekove za snižavanje temperature, pijte dosta vode i sutra se javite svojoj doktorici. Samo nemoj mene pitati. Svi se nekad nađemo u situaciji da smo premoreni, niskog radnog elana, ali neke si stvari ipak ne možeš dopustiti”, napominje.

“Ponekad, da budem slikovit, znamo voziti 120 kilometara gdje je brzina ograničena na 80, ali kad se dogodi sudar ili nesreća, znaš da si u problemu. Tako i ovdje: zbog komoditeta mora se odgovarati. Ne znam kakva je praksa kod ovakvih propusta u drugim europskim zemljama, ali u nas gotovo nikada nitko ne reagira i sve nekako prođe bez odgovornosti”, dodaje.

Koliko je sličnih sudbina?

U razgovoru s uglednim splitskim liječnikom, dobrim poznavateljem prilika u hrvatskom zdravstvu, dotičemo se i pitanja koliko je bilo sličnih tragičnih sudbina, poput Matijanićeve, za koje nikada nećemo saznati, jer se radi o ”običnim ljudima”.

Matijanićev slučaj o kojem postoji točna evidencija nepostupanja, zahvaljujući njegovoj životnoj partnerici i sačuvanim snimkama razgovora sa splitskim zdravstvenim službama, dospio je u javnost, što se u mnogim drugim slučajevima nije dogodilo pa su prošli ispod radara.

“Svakome se može dogoditi propust, kaže se: svaki doktor ima neko svoje groblje. Ali, jedno je kada imaš groblje nastalo poklapanjem nesretnih situacija, ili kad nisi dovoljno iskusan da neke stvari prepoznaš, a drugo kad nekoga sahraniš svojom nemarnošću, radi ofrlje obavljenog posla”, ističe.

U zdravstvu ‘svaki dan sve lošije’

“U bolnici s prekidima radim 12 godina, stanje je lošije od onog kada sam došao barem sto posto. I svaki dan je sve lošije i lošije u svakom smislu. U organizaciji, u smislu napredovanja, praćenja dostignuća drugih klinika… I ima isti predznak, često politički, ali uvijek interesni u smislu novca”, dodaje, pa nastavlja:

“Svi danas gledaju kako će raditi privatno, boli ih briga za odjele, zavode, klinike koje vode. Manje-više svi koji vode te iste zavode i klikne, imaju svoje privatne poliklinike i nemaju nikakvu volju da sredina u kojoj rade napreduje, jer su fokusirani na svoje, privatno. Pedeset posto šefova klinika ili zavoda u bolnici ili ima svoju privatnu kliniku, ili radi privatno i to je katastrofa. To je užas koji dovodi do tragedija poput Matijanićeve”.