Ispovijest zagrebačke profesorice: ‘Više nisam razrednica jer sam se pobunila što se djeci nameću stavovi protiv ženskih i gej prava’

Strah od odmazde na radnom mjestu kod jedne iskusne, stabilne i pametne žene, i to samo zato što želi javno govoriti o problemima svoje struke, dovoljan je simptom stanja u hrvatskim školama. A ova profesorica njime je krajnje nezadovoljna. Nezadovoljna sam i ja jer sam morala preskočiti niz autentičnih iskustava i slikovitih pojedinosti da je se ne bi prepoznalo. No, svejedno je ostao sadržaj važan za sve koji o hrvatskom školstvu odlučuju i sve kojih se ono tiče.

‘Ova dva ekscesa samo pokazuju s čime mi nastavnici stalno živimo’

Ova dva ekscesa oko kojih se digla prašina samo pokazuju s čime mi nastavnici stalno živimo, u posljednjih desetak godina još intenzivnije nego ranije, kaže nam profesorica. Osnovni je uzrok to što je među ljudima koji su postavljeni da rukovode školama, a i među onima koji ih nadziru, primjetna nedopustiva doza nezrelosti. U takvom okviru često stradavaju konzekventni nastavnici, osjećaju se pritisnutima, zlostavljanima, dezintegriranima. I onda pucaju.

Lojalnost osobe koja, na primjer, vodi našu školu pripada u prvom redu autoritetu koji je imenuje umjesto pedagoškim ciljevima. Prateći događaje u Klasičnoj gimnaziji, vidim da mi po tome nismo usamljen slučaj. U mnogim se školama pušta da život teče uz tiho nasilje, a na svakom se koraku blokira ljude koji u zbornicama traže promjene. Oduzimaju im se razredništvo i mentorstvo. Preko njihovih se mišljenja prelazi. Uskraćuju im se informacije koje po sili službe moraju znati itd.

‘Ako budeš dobar, bit će ti dobro. Ali ako na bilo koji način iskačeš…’

Evo, kaže Marija, jedan od razloga zbog koga ja više nisam razrednica je to što sam podigla glas protiv toga da se djeci unutar nastave nameću ideološki stavovi protiv ženskih prava i prava gay populacije. I nema veze što sam ja kažnjena. Ali jasno je kakva se poruka tako šalje nastavnicima. Ona glasi: ovako će se provesti svatko tko odluči ići ”pogrešnom” trasom. Ako budeš dobar, bit će ti dobro. Ali ako na bilo koji način iskačeš, očekuje te latentna tortura. Pa se ti usudi ne promijeniti ocjenu ako se to od tebe traži ili nemoj sniziti svoje kriterije.

Takva klima u našoj školi dovela je kod mene do otpora, oštrih primjedbi i posljedičnih sukoba. Moje dugogodišnje naivno uvjerenje bilo je da treba staviti na stol sve što je loše u interesu djece koju učimo i odgajamo. Žao mi je što se taj idealizam kod mene istrošio, ali jest.

‘Bitno je samo da se pod svaku cijenu što prije zataška neki problem’

Jer u mojoj gimnaziji bitno je samo to da se pod svaku cijenu što prije zataška neki problem ili incident, pri čemu se uzroci nikad ne riješe. Od kolega iz nekih drugih škola čujem da taj naopaki zakon vlada i kod njih. Naše su sjednice jalove. One koji su kritični izdvaja se i izolira. Proglasi ih se čudacima. O njima se govori po kuloarima. Na njih se upozorava djecu i roditelje kod upisa. Tako da entuzijazam kopni, kod nekoga prije, kod nekoga kasnije.

Bilo bi pogrešno reći da ja nisam odgovorna za svoju situaciju, kaže Marija. Odrasla sam osoba koja je mogla podići radnu knjižicu i pozdraviti se. I banalno mi se pravdati malom djecom, kreditima i svim onim što ljudi govore kad ih se pita zbog čega naprosto ne odu. Mislila sam naprosto, ovakva kakva jesam, da će moji pokušaji da utječem dati rezultate. Nisu. Tako mi je dugo trebalo da shvatim da ja nisam trebala biti dobar profesor nego poslušan i podoban profesor. Onda bih bila prihvaćena. Tako da ne opravdavam nastavnicu koja je svim razredima zaokružila petice iz biologije, ali je jako dobro razumijem.

‘Iscrpljujuće je raditi ako je ravnatelj na suprotnoj strani…’

U našem senzacionalizmu sklonom društvu, jedino takvi oblici bunta možda proizvedu neke učinke. I sama sam zbog pritisaka da snizim kriterije doma znala plakati i ne spavati. Ponekad više nemate snage boriti se. Kod mene su, recimo, veliki problem bila i neka poznata i kvalitetna književna djela koja sam uvodila u nastavu. Osoba koja je na ravnateljskom mjestu tražila je da ih ne obrađujem zbog navodno neprimjerenog sadržaja. Pokušala sam objasniti da je bolje da kroz te neke možda uznemirujuće knjige prolaze sa stručnjakom, nego da ih sami čitaju, ali to nije imalo efekta.

Iscrpljujuće je raditi ako je ravnatelj na suprotnoj strani, gura vas u nedosljednosti i nabija vam osjećaj krivice. Ja sam u svojoj školi preglasna, govorim što ne valja i ocjene ne dajem olako. A neki su ljudi jednostavno slabi i nisu se u stanju nositi s tim neprekinutim stresom. Pri čemu sam ja u puno boljoj poziciji nego neki drugi kolege jer moj muž pristojno zarađuje i moja obitelj nije u egzistencijalnom škripcu. Ali koliko je među nastavnicima takvih?

‘Došla je na naplatu i dugogodišnja negativna selekcija u prosvjeti’

Ja sam u tom žrvnju postupno uspjela razviti alate samoobrane. Držim se i guram. U jednom je slučaju čak bila pozvana i inspekcija da me ”primiri”. Ali je inspektorica shvatila o čemu se radi, a ja se nisam dala i tako je akcija pala u vodu. Ali da sam na poslu sretna, to nisam. Teško se može napredovati ako ste na bilo koji način stigmatizirani.

I da, naravno da smo mi nastavnici vrlo, vrlo odgovorni zbog loše situacije po školama. Slažem se da bismo se trebali moći zrelo nositi sa stresnim situacijama i s pritiscima, ali mladim profesorima je to jako teško. Moja djeca su svjedočila torturama kroz kakve sam ja prolazila i ne mogu zamisliti da bi radili ovaj posao.

Došla je na naplatu i dugogodišnja negativna selekcija u prosvjeti, a ona je u dobroj mjeri rezultat potplaćenosti. Dosta kolega nije pohvatalo što se od njih traži novim kurikulom i što je to Škola za život. Čast iznimkama, mnogi ni ne pokazuju volju da se upuste u učenje. Zato su pogubljeni. A nitko ne voli čuti da u biti ne zna raditi.

‘Bila sam uvjerena da sam dobar učitelj, ali to zapravo nisam bila’

Nikad nisam shvaćala zašto se škole toliko boje inspekcije. Ali ova nova Škola za život je kompletna promjena paradigme. Toliko toga treba presložiti u našim profesorskim glavama da ovo što je uvedeno zaživi. Nastavnici se teško odriču hrpe tih stvari koje djeca nikada nisu odnijela iz škole u svoj daljnji život. I sama sam kod sebe osvijestila kako sam bila uvjerena da sam dobar učitelj, ali to zapravo nisam bila jer je nastava bila frontalna, zastarjela i pretrpana.

Umjesto da škola bude mjesto gdje ćemo, zajedno s obiteljima, kod djece razvijati njihove vlastite unutarnje snage, mi smo kod njih razvijali bespomoćnost i neurozu. U to spada i taj bolesni pritisak da se moraju imati sve petice, iz prirodnih i iz društvenih predmeta, iz pjevanja i tjelesnog.

‘Atmosfera je loša. Neprestano se kuka kako djeca ne uče’

No u zbornici, i mojoj, a i mnogima drugima koliko čujem, nema rasprave o tome. Atmosfera je loša. Neprestano se kuka kako djeca ne uče, kako ništa ne znaju i ništa ih ne zanima, kako nisu gimnazijski nivo i slično. Sama kritika. A trebali bismo, umjesto toga, svi skupa uzeti ogledalo jer su naši učenici naš odraz, kaže profesorica Marija. Djeca gube interes za gradivo, ne vole čitati i slabo izražavaju jer smo mi neatraktivni.

Pitam je kakvi su današnji roditelji. Je li točno da mnogi od njih gnjave i teroriziraju profesore i ravnatelje ne bi li svojoj djeci osigurali nezaslužene ocjene?

Uvijek se, kaže, godišnje nađu dva do tri takva nasilna roditelja, ali ta priča da se od takvih ne da živjeti apsolutno nije istinita. Jer većina su normalni ljudi. Sebe smatram sposobnom obaviti razgovore s roditeljima tako da se, s manjim iznimkama, nesuglasice uglavnom uspješno rješavaju.

‘Kvaliteta nastave je naša rak-rana, a ne roditelji’

Kvaliteta nastave je naša rak-rana, a ne roditelji, upozorava. Škola za život je jako dobra stvar koja se dogodila našem obrazovanju, a naišla je na toliki otpor jer je većina ljudi koji rade u školama duboko nespremna za promjene. Ključno je kako mi predajemo, a to je najmanje nadzirani proces.

Pa u mnogim našim razredima još uvijek se diktira. U 21. stoljeću traži se od djece da doslovno prepisuju iz udžbenika. Ne postavljaju se ciljana i provokativna pitanja, nema diskusije. Buba se napamet i nekritički se usvajaju sadržaji. Đacima se daju zadaci na najnižim razinama znanja. Pojednostavljuje se gradivo, a to je djeci nezanimljivo. I to je naš najveći problem. Dođeš, odverglaš svoje i ideš kući. I zato ti nikad neće pasti ni vlas s glave.

‘Premda sam iskrena vjernica, maknula bih Crkvu iz obrazovanja’

Profesorica Marija kaže da kod nje nema puno petica, tek pokoja u razredu. I djeca se vrlo brzo naviknu da će dobiti i dva, i tri, i četiri, ovisi koliko rade. Kod nje se ide na produžnu nastavu i na popravke. No, svake su godine njene ocjene gotovo identične ocjenama koje učenici dobiju na državnoj maturi.

Pitam je što bi odmah promijenila da škola bude bolja?

”Prvo, van s politikom”, kaže. ”Dovela bih Jokića i dala mu odriješene ruke. Premda sam iskrena vjernica, maknula bih Crkvu iz obrazovanja i vratila vjeronauk u crkve. Uvela bih kritičko mišljenje, ali u svim predmetima. Sva bi djeca imala dva obavezna strana jezika. Obavezni predmeti na maturi bili bi hrvatski, engleski i informatika, a svi ostali izborni. Povećala bih satnicu iz hrvatskoga jezika i smanjila satnicu iz drugih predmeta. Djeci je previše svog tog gradiva, ne mogu izdržati taj tempo.”