Ispovijesti žena iz Zagreba: ‘Iz Petrove su me odmah poslali u Sloveniju. Nisam znala za zakon, dođe mi da ih tužim’

‘Nemate blizance već teško bolesno dijete’

Žena koju ćemo za potrebe teksta nazvati Ana, ispričala nam je svoje iskustvo od prije 14 godina. Tada je, u sedmom mjesecu, doznala da uopće ne nosi blizance, u što ju je uvjeravao liječnik koji joj je vodio trudnoću. “U Petrovoj nitko nije primijetio ništa čudno, dok u odsutnosti svog doktora nisam završila kod njegove zamjene”, priča Ana.

Tijekom pregleda ultrazvukom, zamjenski doktor otkrio je da plod u njezinoj utrobi ima hidrocefalus i spinu bifidu, odnosno rascjep kralježnice. Ana govori kako ju je tadašnji ravnatelj bolnice potom pozvao u svoj ured i rekao joj da će se sve riješiti i da ne brine. “Bila sam u šoku. Pet minuta prije toga sam još bila uvjerena da nosim blizance. Već sam kupila svu robicu i opremu za njih”, priča.

“Rekao mi je da su šanse da dijete preživi do kraja trudnoće iznimno male, jer je srce slabo. Dodao je da bi bilo najbolje da odem u Sloveniju na prekid trudnoće. Dok sam čekala termin, otišla sam i po drugo i po treće mišljenje. I svi doktori su mi rekli da se to u Hrvatskoj ne može i neka idem u Sloveniju”, prepričava.

U Sloveniji zamalo umrla

Nije, nastavlja, tražila previše objašnjenja od hrvatskih doktora jer su i ona i njezina obitelj jednostavno mislili “da je to tako”. “Naručili su me za dva tjedna u Sloveniju. Do tada sam morala živjeti sa strahom što će biti, a da stvari budu gore, dijete se ritalo u mom trbuhu što mi je ostavilo tešku traumu”, prepričava Ana.

Kada sam napokon primljena u slovensku bolnicu, prvo su obavili feticid, a onda me porađali 15-ak sati. Cijelo vrijeme sam bila na morfiju. Platila sam tu proceduru 2500 eura”, prepričava Ana. Kaže i kako u Sloveniji nije bilo opcije da sahrani dijete već su joj rekli da će ga ukopati u masovnu grobnicu.

‘Onaj tko to nije doživio…’

“Ja sam nakon pola godine ponovno zatrudnjela, ali nije bilo šanse da više idem u Petrovu na kontrolu trudnoće. Iako nisam imala previše novca, radije sam išla privatniku”, komentira. Kaže kako joj je situacija s Mirelom Čavajdom vratila sjećanja na sve te stravične trenutke koje je morala proživljavati bez da joj je itko rekao da možda postoji i drugo rješenje, odnosno da prema zakonu ima pravo na prisilni prekid trudnoće u Hrvatskoj.

“Ja sam vjernica ali to ne znači da želim roditi dijete koje će biti biljka, ako uopće i preživi operaciju koju bi mu morali napraviti. Da čekam dva mjeseca da dijete umre u meni i dobijem sepsu? Onaj tko to nije doživio, tomu nikada do kraja to ne možete opisati”, ispričala nam je.

Kaže kako je zbog svega bila u teškoj depresiji iz koje su je spasili odlasci terapeutu i vjera. “Naravno da ću ići na prosvjed. Spavat ću ispred bolnice, ako treba. Sada sam jača nego što sam bila tada i dan danas mi dođe da ih tužim – i bolnicu i sve redom”, naglašava Ana.

“Nisu mi željeli reći što me dalje čeka”

Svoje nedavno iskustvo s namjernim prekidom trudnoće radi bolesti djeteta za Telegram je ispričala 24-godišnja žena koju ćemo nazvati Jelena. “Bila sam trudna devet tjedana i pet dana. Taman sam se priviknula u glavi da ću biti mama, da ću imati malo razmaženo dijete i da ćemo se svi u obitelji veseliti. Tog 22. ožujka, trebala sam imati pregled u podne. Noć prije sam užasno spavala, bila sam strašno nemirna. Tijekom pregleda, doktor je odjednom zašutio i počeo vrtjeti slike. Na licu sam mu vidjela da je zabrinut”, prepričava Jelena.

Tada je od doktora u bolnici Sv. Duh saznala da se njenom djetetu od glave pa sve do nogu sa stražnje strane stvorila cista, takozvani higrom. Na idućem pregledu saznala je da beba uz cistu vjerojatno ima i Turnerov sindrom što je kasnije potvrdio i takozvani NIFTY, neinvazivni test koji otkriva genska stanja. Na ultrazvuku se vidjelo da njenom djetetu uopće ne rastu ekstremiteti i da je motorika jako slaba.

NIFTY je potvrdio da se radi o Turnerovom sindromu pa je tako saznala da je dijete djevojčica. Radi se o poremećaju na jednom od dva spolna X kromosoma u žena, kod kojega kromosom može potpuno ili djelomično nedostajati u svim ili u samo nekim stanicama. “Žene s tim sindromom mogu u najboljem slučaju doživjeti 30 godina, vjerojatnost je da nemaju reproduktivne organe. Dakle cista i taj sindrom su značili da se neće moći razviti. Meni su rekli da bi to dijete, i da preživi trudnoću, moralo odmah na tešku operaciju. Međutim u bolnici mi nisu željeli reći koji su mi idući koraci već su govorili da ćemo to malo pomalo, kako se stanje bude razvijalo”, priča nam Jelena.

Zakon ne pokriva Turnerov sindrom

Kako su u bolnici htjeli čekati, a vrijeme je prolazilo, njen doktor opće prakse savjetovao joj je da ide hitno na KB Merkur i pokuša tamo izvesti namjerni prekid trudnoće. Ili da naprosto sjedne u auto i zaputi se u Sloveniju. “Da sam znala da će dijete biti dobro, premda ja umrla, bila bih spremna na to. Ali ako znam da ona pati i da joj je loše i da će, i ako preživi, provesti život u bolnici na aparatima, onda to nema smisla. Nikome ne želim takvu sudbinu”, rekla nam je Jelena objašnjavajući zašto je odlučila napraviti pobačaj.

“I dolazim u KB Merkur na šalter za hitni prijem uz objašnjenje da me poslao doktor jer je stanje loše i moram napraviti pobačaj. Posjeli su me i ja sam čekala od 13:30 do 16.00, a nije mi bilo dobro. U 16:30 napokon je došao neki doktor kojem sam objasnila što mi je trebalo. Odgovorio mi je da mora kontaktirati kolegu i otišao je. Opet sam nakon toga čekala 20 minuta. U međuvremenu mi je prišla jedna mlada sestra i rekla da je najbolje da postavim sve nalaze na stol, kako me ne bi vraćali ili slali na još neke preglede”, prepričala je.

Nakon što je još malo čekala, došao je drugi doktor koji joj je rekao da su njemu potpuno drugačije predočili njen problem. Potom joj je objasnio kako mora provjeriti je li Turnerov sindrom na listi bolesti koje po zakonu omogućavaju namjerni prekid trudnoće nakon 12 tjedna. Pokazalo se da nije. Problem je bio u tome što je njoj za nekoliko dana, kada ju je doktor želio naručiti na dodatne preglede, već isticao rok od tih 12 tjedana. Stoga je trebalo žuriti. Budući da je bio petak, rekao joj je da u ponedjeljak ujutro hitno dođe na pobacaj. Tada je bila trudna 11 tjedana i četiri dana.

Žene su čekale preda salom i ridale

Jelena nam dalje priča kako je u ponedjeljak 4. travnja došla u bolnicu već u 7:30, ali joj je djelatnica na šalteru rekla da su svi doktori na kolegiju i neka pričeka. “Nakon pola sata čekanja, ponovno sam se obratila djelatnici na šalteru. Ona mi je na to rekla da predviđeni doktor mora hitno zubaru te da će me primiti njegova kolegica”, tvrdi Jelena.

Nakon mučnog pregleda kod doktorice koja je toga dana bila u smjeni, poslali su je samu na kat iznad da plati operaciju kako bi je uopće primili na odjel. “Žene su čekale ispred sale na zahvat, ridale su”, prepričava.

Nakon silnih sati čekanja prepuštena sama sebi napokon je dočekala zahvat nakon kojeg se probudila u krevetu s nesnosnim bolovima i u krvi. “Kada sam pozvala sestru rečeno mi je da krvarenje mora prestati samo od sebe, da oni tu ne mogu ništa. Onda sam čekala još četiri sata da dobijem hranu i vodu i tri sata za otpusno pismo bez ikakvih daljnjih uputa osim da pet dana pijem antibiotike”, žali nam se Jelena.

Nepotrebno platila postupak

Ispričala nam je i kako su joj u bolnici potom željeli raditi i kiretažu zbog navodnog zadebljanja maternice nakon postupka. To je bilo opasno budući da nije prošlo mjesec dana od pobačaja i maternica se nije stigla oporaviti pa se moglo dogoditi da zbog svega ostane neplodna.

Stoga se obratila jednom privatnom ginekologu. Kaže kako joj je on, za razliku od doktora u KB Merkuru, “pristupio ljudski”. S njom je prvo dugo pričao, ispitujući je o svakom detalju. Pritom joj je objasnio i da nije trebala platiti 2500 kuna za prijevremeni prekid trudnoće jer se na njenom djetetu jasno vidjela malformacija. Nakon toga je otkrio i da su joj u bolnici trebali napraviti pretragu color dopllerom koja bi pokazala da nema nikakvih problema s maternicom i da bi joj nepotrebno radili kiretažu.

Nakon prekida trudnoće 4. travnja ove godine Jelena je morala potražiti psihološku pomoć jer je imala napadaje panike i podsvjesni osjećaj krivnje. “To je sve toliko intenzivno da bi vjerojatno imala posljedice po mentalno zdravlje čak i da su mi više izašli ususret u bolnici, ali bi mi barem bilo lakše i možda ne bi to sve osjetila u toj mjeri”, zaključuje Jelena.