Istina o štrajku: Nastavnicima plaće treba povećati za 40, a ne 4 posto. Pitanje je jesu li oni za to spremni
Broj učenika po učitelju svrstava nas uz bok Luksemburga ili Norveške
Cijenjenog poduzetnika Nenada Bakića ozbiljno su napadali kada je, u srpnju ove godine, objavio graf s nelogičnim kretanjem broja nastavnika i učenika u Hrvatskoj; broj đaka osnovnih i srednjih škola godinama pada, a u istom razdoblju, raste broj nastavnika.
Školsku godinu 2005./2006. upisalo je 387.000 učenika osnovnih škola, a lani ih je bilo 320.000 – pad od 18 posto. U istom razdoblju broj nastavnika osnovnih škola narastao je s 29.000 na nešto manje od 33.000. Ako proširimo razdoblje s 10 na posljednjih 15 godina, dakle od školske godine 2000./2001., trend smanjivanja broja đaka i povećavanja broja nastavnika još je izraženiji: Hrvatska je tad imala više od 400.000 upisanih đaka i 26.000 nastavnika.
Što znači da smo, po jednom od važnijih kriterija za mjerenje kvalitete školstva, broj učenika po nastavniku, došli među ultrabogate svjetske zemlje poput Luksemburga i Norveške. S 15 osnovnoškolskih učenika po nastavniku 2000./2001. lani smo došli na ispod 10, čime smo prestigli većinu zapadne Europe i ostale razvijene zemlje. Situacija u srednjim školama vrlo je slična, s time da je broj učenika po nastavniku još manji, oko 7.
Pomak u kvaliteti
Sam po sebi, taj broj nije problematičan: u normalnim sustavima on bi označavao neobično progresivnu i naprednu obrazovnu politiku, jer postoji niz studija koje pokazuju korelaciju između manjih razreda i kvalitetnijeg učenja (među ostalim, manji razredi bili su jedan od temelja hvaljene obrazovne politike Billa Clintona, tijekom čijeg mandata je u Americi otvoreno više od 300 novih sveučilišta).
No, s drastičnim smanjenjem mase ljudi koju treba školovati i povećanjem mase ljudi koji to školovanje obavljaju, hrvatska djeca i roditelji nisu dobili nikakav pomak u kvaliteti obrazovanja.
Dapače, po svim relevantim istraživanjima, od PISA-e nadalje, učenici iz Hrvatske u međunarodnoj konkurenciji iz godine u godinu postižu sve gore rezultate. Bez obzira na povećanu investiciju u broj nastavnika i smanjenje prosječnog opterećenja svakog nastavnika, hrvatski đaci ispodprosječno su školovani. Konkretno, spadaju među najgore u Europi.
A to ima vrlo realne i ružne posljedice na njihovu mogućnost da, nekoliko godina kasnije, konkuriraju za kvalitetnija radna mjesta, što je logična želja svakog roditelja. Dok promatramo štrajk osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika, koji smatraju da je, citiramo sindikalne lidere, “ugroženo dostojanstvo njihove profesije”, a to dostojanstvo definiraju kao uvećanje nastavničke plaće od četiri posto, dakle nešto više od 200 kuna mjesečno, opravdano je postaviti pitanje: u redu, ali kako će tih četiri posto utjecati na poraznu razinu edukacije hrvatskih đaka?
Međunarodna testiranja
Umjesto uvećanja od četiri posto, ljudi koji školuju buduće generacije zaslužuju uvećanje od četrdeset posto, i svaki bi roditelj iz poreza koje uplaćuje pristao na takvu mjeru; logična želja svakog roditelja jest da mu djecu školuje što kvalificiraniji i kvalitetniji kadar. Međutim, kao i s brojem nastavnika, upumpavanje novca u sustav koji po svim međunarodnim standardima i testiranjima ne funkcionira jednostavno nema smisla. Za stvarni napredak sustava i očuvanje dostojanstva školstva potrebno je suočavanje s nekoliko neugodnih istina, a prema izjavama čelnika sindikata, reklo bi se da mnogi za to nisu spremni.
Brutalna istina je da rast broja nastavnika jednostavno nije održiv te da ne daje nikakve pozitivne rezultate. Dapače, prema svim pokazateljima, Hrvatska trenutno ima suficit nastavnika, zbog čega se svakih nekoliko mjeseci vode sindikalne borbe oko toga što ulazi u službenu satnicu nastavnika kako bi ih što više uspjelo dobiti punu plaću.
Nagrađivanje najboljih
“Nastavnici ne mogu popuniti satnicu, pa sindikati od svakog ministra zahtijevaju da u satnicu ulaze izmišljene kategorije poput spremanja zbornice”, kaže za Telegram jedan srednjoškolski ravnatelj s dobrim uvidom u funkcioniranje sustava. “Dakle, svi znamo da mnogi ne mogu ispuniti satnicu, a traže se veće plaće. S druge strane, kvalitetni nastavnici ne mogu dobiti bonus za trud koji ulažu tijekom ili izvan redovne nastave”.
Osim nereda i nesrazmjera u broju đaka i nastavnika, hrvatski školski sustav ne poznaje sustavno, transparentno nagrađivanje najboljih nastavnika. Umjesto toga, nagrađivanje nastavnika prepušteno je slobodnom tržištu, odnosno tržištu instrukcija, na kojem snalažljivi uspiju zaraditi mimo plaće.
Ministarstvo skriva podatke o uspjehu škola i nastavnika na državnoj maturi, pa nema honoriranja najkvalitetnijih
A da bismo mogli nagrađivani najbolje nastavnike, morali bismo znati njihov realan, mjerljiv učinak. Takvo što zapravo je jednostavno za provesti: već imamo unificiranu državnu maturu u srednjim školama, i ministarstvo raspolaže podacima škola i razreda koji su na njoj ostvarili najbolje rezultate. Zbog sindikalnog mira i politike, niti jedan ministar takvo što ne želi objaviti, jer bi to značilo otvaranje teme kvalitete nastavničkog rada. Telegram je već pisao o tome i ministarsvo se pozivalo na finsku praksu neobjavljivanja rezultata državne mature: kontaktirali smo finsko ministarstvo obrazovanja i potvrđeno nam je da Finska uredno objavljuje sve rezultate.
Međutim, sve to zajedno, broj nastavnika, nedostatak selekcije najboljih, netransparentan rad ravnatelja, škola i nastavnika zapravo su samo simptomi dubinskog problema što proždire hrvatski sustav već desetljećima: nastavni je program zastario, sastoji se od previše predmeta, nema nikakav fokus na vještine i razvoj kognitivnih sposobnosti, nego đacima jednostavno servira hrpe irelevantnih činjenica, od godina do morskih struja, kao da do izuma interneta i Wikipedije nikad nije došlo.
Spajanje predmeta
Gotovo svi stručnjaci s kojima smo razgovarali, pa i oni koji se zalažu za očuvanje tradicije ovakvog kurikuluma baziranog na općem znanju, slažu se da niti jedan učenik ne može kvalitetno svladati 17 ili 18 različitih predmeta. U isto vrijeme, definicije i trivijalne podatke koje mora učiti napamet iz, recimo, kemije, nemaju nikakve nastavne korelacije s činjenicama koje se uče na satovima biologije ili fizike. Sve više gimnazija i fakulteta u Europi počeli su kombinirati te predmete u jedan, prirodne znanosti.
Spajanje predmeta i prilagođavanje nastavnog programa dodatno bi ukazalo na nerazuman rast broja nastavnika i potrebu mjerenja njihovih rezultata, od čega, ponovno, bježi svaki ministar prosvjete. Kad bismo optimizirali nastavni program i uveli 6 ili 7 obveznih predmeta, te uz njih kreirali niz izbornih predmeta na kojima bi učenici mogli istraživati razne svoje talente, hirove i interese.
U trenutnom sustavu, svi su nužno jednaki: dobri i loši nastavnici jednako kao i učenici različitih afiniteta ili sposobnosti. Školski sustav, umjesto da potiče kreativnost i samostalnost učenika koje će im nužno trebati na poslu ili fakultetu, od njih pravi klonove koji zajedno na hodnicima ponavljaju napamet godinu krunidbe Bele IV. ili ključna obilježja monsunske klime.
To su sve suštinska pitanja o dostajanstvu i unaprjeđenju nastavničke profesije.
Ova situacija grozna je za nastavnike, ali, još više ona je devastirajuća za trenutne i buduće učenike koji sve više zaostaju za djecom iz ostatka Europe. Njima četiri posto nije dovoljno.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 3. listopada 2015.