Židovi su strpljiv narod. Zato su mogli dvije tisuće godina čekati da se vrate u Jeruzalem. Amerikanci nisu tako strpljivi. Zato je predsjednik Donald Trump priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela. – Tom je doskočicom američka ambasadorica Nikki Haley pokušala na Vijeću sigurnosti UN-a obraniti svoga šefa. No, već u idućoj rečenici doskočica je propala, jer je Haley priznala da su prethodni predsjednici – Bill Clinton, George W. Bush, Barack Obama – odgađali pitanje statusa Jeruzalema. Nisu, dakle, Amerikanci ti koji nemaju strpljenja, nego Trump.
Njegovu odluku kritizirali su doslovno svi osim Izraela, uključujući i najbliže američke saveznike. Amerika je danas usamljenija u svijetu nego što je bila kad je Bush 2003. napao Irak. Još gore, Trump je pokopao sve šanse za mirovni sporazum u nekoliko idućih godina. Još gore, otvorio je mogućnost za novo nasilje, možda čak i Treću intifadu protiv Izraela. Još gore, time ništa pozitivno nije postignuo niti je na terenu išta promijenio nabolje. Još gore, sve je to napravio da bi zadovoljio svoju biračku bazu sastavljenu od vjerskih fundamentalista.
Toksični spoj vjerskog fundamentalizma i big moneyja
Brojne ankete među američkim Židovima zadnjih mjeseci pokazuju da se većina njih protivi priznavanju Jeruzalema za glavni grad Izraela u ovom trenutku. Većina Židova u Americi ionako glasa za demokrate, posebno otkad su obrazovaniji birači zbog Trumpa počeli napuštati republikance.
Vjerska grupa zaslužna za ovaj Trumpov potez nisu dakle Židovi, nego evangelički kršćani, koji su izuzetno moćan blok među biračima Republikanske stranke. U svom fundamentalističkom svjetonazoru, oni nekritički podržavaju Izrael – ne iz političkih, nego iz transcendentalnih razloga – vjeruju naime da je povratak Židova u zemlju Izraelovu preduvjet za ponovni dolazak Isusa Krista. Upravo ovi superkonzervativni vjernici čine jezgru birača koji nikad nisu napustili Trumpa. Njima se može pripisati ključni utjecaj u njegovoj odluci. Nije doduše smetalo ni to što je veliki zagovornik Jeruzalema kao glavnog grada bio Sheldon Adelson, lasvegaški kralj kockarnica i jedan od najvećih donatora Trumpove kampanje. Kad spojite vjerski fundamentalizam i big money u politici, ishod mora biti sjajan.
Jeruzalem je glavni grad Izraela i oko toga ne bi trebalo biti puno dvojbe. Cijeli smisao cionizma leži u Jeruzalemu. Bilo koji dio teritorija između Jordana i Mediterana može i ne mora biti u sastavu Izraela – svaki osim Jeruzalema. Bez svog najsvetijeg mjesta, židovska država na Levantu nema smisla – mogla je isto tako biti i na Madagaskaru ili u Birobidžanu. No, Jeruzalem nije samo glavni grad Izraela, nego i budući glavni grad buduće palestinske države. Trumpov potez skandalozan je upravo zato što je priznanjem prvog doveo u pitanje drugo.
UN-ov plan za međunarodnu upravu u Jeruzalemu
Kad je osnivan Izrael, Plan Ujedinjenih naroda za podjelu Palestine iz 1947. predvidio je da Jeruzalem ostane izvan njega, kao posebna jedinica pod međunarodnom upravom. Židovi su prihvatili taj plan i 1948. proglasili državu na teritoriju koji im je dodijeljen. Američki predsjednik Harry Truman priznao je Izrael samo 11 minuta nakon što je David Ben-Gurion proglasio nezavisnost. Izrael je, kao jedina trajno stabilna demokratska država na Bliskom istoku, već tad postao prirodni američki saveznik. Arapske države u susjedstvu – Egipat, Jordan, Irak, Sirija i Libanon – nisu prihvatili plan i istog su dana napali Izrael. Ideja da će židovsku državu “baciti u more” se izjalovila – ne samo da se Izrael vlastitim snagama i neočekivano uspio obraniti, nego je pritom zauzeo i priključio dio teritorija koji su izvorno trebali činiti Palestinu te zapadni dio Jeruzalema. Ti teritoriji su ono što se danas smatra Izraelom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dva desetljeća kasnije, propao je još jedan pokušaj arapskih susjeda da okončaju postojanje židovske države. I ovog puta je Izrael zauzeo nove teritorije – Gazu od Egipta, Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem od Jordana. No, teritorije osvojene 1967. Izrael nije anektirao, nego je na njima uspostavio okupaciju, koja traje do danas. Iznimka je bio Istočni Jeruzalem, sa svetim mjestima Židova, kršćana i muslimana.
Pristup i upravljanje Brdom hrama, gdje su se nekad nalazili Prvi i Drugi židovski hram, a danas stoji zlatna kupola muslimanskog Svetišta na Stijeni i džamija al-Aksa, treće najsvetije mjesto u islamu, Izrael je stavio pod kontrolu Islamskog vakufa Jeruzalem, vjerske zaklade pod upravom jordanskog i saudijskog kralja. Zapadni zid nekadašnjeg Hrama i ostatak starog grada Jeruzalema, uključujući i kršćanska sveta mjesta Maslinsku goru, Golgotu i Sveti grob, Izrael je administrativno spojio sa zapadnim dijelom grada u “ujedinjeni” ili “nepodijeljeni” Jeruzalem i anektirao ga kao dio Izraela. Tu aneksiju do danas nije priznala niti jedna država.
Izrael je danas vojna, ekonomska i tehnološka supersila
U svijetu diplomacije, međunarodnih pregovora i mirovnih procesa, Istočni Jeruzalem – ili barem njegov dio – smatra se neupitnim budućim glavnim gradom buduće palestinske države. Jasno je da će Zapadni zid uvijek biti dio Izraela, jasno je da će Brdo hrama biti dio Palestine, ali nije jasno kako će se ostalo podijeliti. Pitanje razgraničenja u Jeruzalemu uvijek se ostavlja kao zadnje na dnevnom redu pregovora – i zato jer su druga pitanja objektivno važnija i lakše rješiva, i zato jer je pitanje Jeruzalema prvenstveno emotivno, nabijeno simbolikom, i teže rješivo. Razgraničenje na Zapadnoj obali može se postići na obostrano zadovoljstvo, razgraničenje u Jeruzalemu ne može – i Izrael i Palestinci će na kraju morati izgubiti bar dio onoga što ne žele izgubiti. Zato je prva lekcija mirovnog pregovaranja na Bliskom istoku: ostavi Jeruzalem za kraj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne ako pitate Donalda Trumpa. Kad je došao na vlast, novi američki predsjednik je objavio da postizanje mira na Bliskom istoku “nije tako teško kao što su ljudi mislili sve ove godine”. I bez jeruzalemskog sindroma, Trump je uvjeren da će biti uspješniji u rješavanju raznih problema zato što – za razliku od prethodnika – o tim problemima ništa ne zna pa mu se čine jednostavni. Također, ne razumije da čineći više, postiže manje.
Paradoksalno, dugoročno najveću štetu od ovog poteza može imati – Izrael. Antagonizirajući Palestince i potpuno se svrstavajući na stranu vlade Benjamina Netanjahua, Trump ne čini uslugu Izraelu, nego samo diskvalificira Ameriku kao nepristranog posrednika na Bliskom istoku. Davno su prošla vremena u kojima je Izraelu trebalo da mu Amerika čuva leđa u sigurnosnom smislu. Izrael je vojno, ekonomski i tehnološki regionalna supersila, ima vojnu premoć nad svim potencijalnim protivnicima, s nekim bivšim neprijateljima (Egipat, Jordan) danas je u polu-savezničkim odnosima, s drugim rivalima (Saudijska Arabija) u prešutnoj strateškoj koaliciji. Izrael dijeli zabrinutost arapskih država zbog uspona Irana, koji je sve utjecajniji na Bliskom istoku. No, za razliku od arapskih država, Izrael je vojno moćniji od Irana, među ostalim i zato jer posjeduje – nikad priznato – nuklearno oružje.
Mirovna misija Trumpova zeta Jareda Kushnera
Zato je Izraelu Amerika korisnija kao neutralni posrednik i pregovarač koji nije odabrao stranu, nego kao svrstani saveznik. Prošlost je pokazala da je od takve američke uloge Izrael vrlo konkretno profitirao – mirovni sporazumi s oba bivša izraelska neprijatelja, Egiptom i Jordanom, potpisani su na travnjaku Bijele kuće, nakon američkog posredovanja. Trumpova odluka o Jeruzalemu isključila je mogućnost da se takvo što ponovi u mandatu ove administracije. Zbog te odluke Palestinci više ne prihvaćaju Ameriku kao posrednika, pa su tako propale nade da bi Trumpov zet i savjetnik Jared Kushner mogao riješiti pitanje mira na Bliskom istoku (ako je uopće bilo ikoga dovoljno naivnog da se tome nada).
Članak se nastavlja ispod oglasa
S Kushnerom je otpočetka krenulo naopako. Umjesto da mu povjeri samo taj zadatak, toliko velik da su se na njemu lomile karijere najboljih diplomata, Trump je zeta zadužio da riješi mir na Bliskom istoku, ali u isto vrijeme ispregovara buduće odnose s najvećim američkim rivalom Kinom, buduće odnose s Meksikom (uključujući i gradnju zida koji bi Meksiko kao trebao platiti), postavio ga je za voditelja projekta reforme kaznenog sustava, voditelja projekta reforme skrbi za veterane, šefa projekta borbe protiv ovisnosti, i osobu odgovornu za reformu cijelog državnog aparata koji bi Kushner trebao ustrojiti da funkcionira “kao firma”.
Pritom Kushner nema niti jedan dan radnog iskustva u diplomaciji ili uopće u javnom sektoru. Zapravo, sav radni staž stekao je u obiteljskoj građevinskoj firmi, koju je preuzeo silom prilika kad mu je otac završio u zatvoru i koju je odveo u gubitak. Njegovoj poziciji nepristranog pregovarača s Palestincima nije pomoglo ni to što je Kushner pobožan Židov. Ako sve to i nije dovoljno, Kushnerova mirovna misija na Bliskom istoku propast će zato jer će se predsjednik do kraja godine vrlo vjerojatno potpuno riješiti zeta, koji je postao preveliki uteg u istrazi odnosa Trumpa i Rusije. Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Michael Flynn propjevao je upravo na štetu Kushnera, čije se ime spominje u većini komunikacija između Trumpove kampanje i raznih ruskih igrača.
Mistifikacije i teorije zavjere o židovskom utjecaju
Ukidanje i zadnje nade da će uskoro biti postignut sporazum između Izraela i buduće palestinske države loša je vijest za Palestince, koji već pola stoljeća žive pod izraelskom okupacijom, ali i za Izrael. Iako ga Trump nije tako zamislio, ovaj potez onemogućava rješenje palestinskog pitanja i time odgađa trenutak u kojem će Izrael dobiti legitimitet u očima onih koji su židovsku državu otpočetka htjeli “baciti u more”. Međunarodni legitimitet Izraela je neupitan, ali bi mirovni sporazum s Palestincima pružio Izraelu konačnu zadovoljštinu i uklonilo zaglavni kamen anticionističke platforme: ako bi pitanje Palestine i Palestinaca bilo riješeno, urušila bi se cijela struktura suvremenog protucionizma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nju ne dijele samo mnogi Arapi i muslimani, nego i dio europske ljevice, čak i neke države, poput Švedske, koje vode otvorenu protuizraelsku politiku. Nastanak palestinske države i pristanak Palestinaca na mir s Izraelom uklonilo bi glavni argument te politike. No, da bi se to dogodilo, za početak bi trebala postojati dobra volja s izraelske strane. Nje nema, barem dok je na vlasti Netanjahu. S ovakvim Trumpovim pristupom, Netanjahu nema nikakvog poticaja da promijeni svoju tvrdolinijašku politiku. Dapače, ovo je gorivo cijeloj jednoj školi mišljenja koja američku vanjsku politiku tumači kao odraz djelovanja izraelskog lobija.
Riječ je uglavnom o mistifikaciji, a u ekstremnijim slučajevima i o teoriji zavjere. Istina, u Sjedinjenim Državama živi otprilike jednak broj Židova kao u Izraelu (i više Židova nego u ostatku svijeta). No, američka politika vodi se prvenstveno svojim interesima, a Barack Obama pokazao je da oni mogu biti otvoreno suprotstavljani interesima vlade u Jeruzalemu. Otvoreni sukob Obame i Netanjahua oko naselja na Zapadnoj obali i nuklearnog sporazuma s Iranom kulminirao je 2015. govorom izraelskog premijera protiv američkog predsjednika u američkom Kongresu.
Međunarodno irelevantna američka administracija
Dvije godine kasnije, novi predsjednik napravio je nešto bez presedana – u potpunosti preuzeo pozicije izraelske vlade kao pozicije američke vanjske politike. Zbog Trumpova priznanja Jeruzalema za glavni grad Izraela, Amerika je postala osamljenija u svijetu nego što je bila 2003. godine, kad je Bush odlučio napasti Irak. Niti jedna država, osim Izraela, nije podržala Trumpovu odluku. Dapače, nekoliko najbližih američkih saveznica – Velika Britanija, Francuska, Italija – sazvale su hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a i tamo kritizirale Trumpa. “Ovaj američki potez nikome ne koristi”, rekao je britanski ambasador, čija je zemlja prije 14 godina pristala na Bushevu iračku avanturu. “Britanska ambasada je u Tel Avivu i tamo će i ostati do postizanja mirovnog sporazuma.” To da čak ni Britanci ne podržavaju Ameriku u tako važnom međunarodnom pitanju, govori koliko je Trumpova vanjska politika daleko od normalne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priznanje Jeruzalema napravilo je tako štetu izgledima za mirno rješenje palestinsko-izraelskog sukoba, ali još više je naškodilo samoj Americi. I to ne samo na očit način – izolacijom od svih saveznika, nego i simbolično. Kad je Trumpova odluka najavljena, Palestinci su zaprijetili s “tri dana gnjeva”, pa čak i s podizanjem nove, treće intifade. Iako je ozlijeđeno dvjestotinjak prosvjednika, a u razmjeni nekoliko raketa između Gaze i Izraela poginulo troje ljudi, opći ustanak Palestinaca nije se dogodio. Reakcija je, po mjerilima nasilja na Bliskom istoku, bila relativno mlaka. Zašto? Zato što na kraju nije ni važno što kaže Trump. Ova administracija toliko je međunarodno irelevantna, svojom voljom isključena iz svijeta, od TPP-a do Pariškog sporazuma, da protiv nje nema smisla ni prosvjedovati. Žalosno je to mjesto na kojem se našla Amerika – zadnja u Parizu, prva u Jeruzalemu.
Iz domaćih medija niste mogli uvidjeti važnost Trumpove odluke o Jeruzalemu. Zato je tu naš dopisnik
Telegramov Đivo Đurović kontekstualizira američko priznavanje Jeruzalema kao glavnog grada Izraela
Priznanje Jeruzalema napravilo je tako štetu izgledima za mirno rješenje palestinsko-izraelskog sukoba, ali još više je naškodilo samoj Americi. I to ne samo izolacijom od svih saveznika, nego i simbolično. Kad je Trumpova odluka najavljena, Palestinci su zaprijetili s "tri dana gnjeva". Iako je ozlijeđeno dvjestotinjak prosvjednika, a u razmjeni nekoliko raketa između Gaze i Izraela poginulo troje ljudi, opći ustanak Palestinaca nije se dogodio. Reakcija je, po mjerilima nasilja na Bliskom istoku, bila relativno mlaka. Zašto? Zato što na kraju nije ni važno što kaže Trump. Ova administracija toliko je međunarodno irelevantna, svojom voljom isključena iz svijeta, da protiv nje nema smisla ni prosvjedovati. Žalosno je to mjesto na kojem se našla Amerika – zadnja u Parizu, prva u Jeruzalemu
Židovi su strpljiv narod. Zato su mogli dvije tisuće godina čekati da se vrate u Jeruzalem. Amerikanci nisu tako strpljivi. Zato je predsjednik Donald Trump priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela. – Tom je doskočicom američka ambasadorica Nikki Haley pokušala na Vijeću sigurnosti UN-a obraniti svoga šefa. No, već u idućoj rečenici doskočica je propala, jer je Haley priznala da su prethodni predsjednici – Bill Clinton, George W. Bush, Barack Obama – odgađali pitanje statusa Jeruzalema. Nisu, dakle, Amerikanci ti koji nemaju strpljenja, nego Trump.
Njegovu odluku kritizirali su doslovno svi osim Izraela, uključujući i najbliže američke saveznike. Amerika je danas usamljenija u svijetu nego što je bila kad je Bush 2003. napao Irak. Još gore, Trump je pokopao sve šanse za mirovni sporazum u nekoliko idućih godina. Još gore, otvorio je mogućnost za novo nasilje, možda čak i Treću intifadu protiv Izraela. Još gore, time ništa pozitivno nije postignuo niti je na terenu išta promijenio nabolje. Još gore, sve je to napravio da bi zadovoljio svoju biračku bazu sastavljenu od vjerskih fundamentalista.
Toksični spoj vjerskog fundamentalizma i big moneyja
Brojne ankete među američkim Židovima zadnjih mjeseci pokazuju da se većina njih protivi priznavanju Jeruzalema za glavni grad Izraela u ovom trenutku. Većina Židova u Americi ionako glasa za demokrate, posebno otkad su obrazovaniji birači zbog Trumpa počeli napuštati republikance.
Vjerska grupa zaslužna za ovaj Trumpov potez nisu dakle Židovi, nego evangelički kršćani, koji su izuzetno moćan blok među biračima Republikanske stranke. U svom fundamentalističkom svjetonazoru, oni nekritički podržavaju Izrael – ne iz političkih, nego iz transcendentalnih razloga – vjeruju naime da je povratak Židova u zemlju Izraelovu preduvjet za ponovni dolazak Isusa Krista. Upravo ovi superkonzervativni vjernici čine jezgru birača koji nikad nisu napustili Trumpa. Njima se može pripisati ključni utjecaj u njegovoj odluci. Nije doduše smetalo ni to što je veliki zagovornik Jeruzalema kao glavnog grada bio Sheldon Adelson, lasvegaški kralj kockarnica i jedan od najvećih donatora Trumpove kampanje. Kad spojite vjerski fundamentalizam i big money u politici, ishod mora biti sjajan.
Jeruzalem je glavni grad Izraela i oko toga ne bi trebalo biti puno dvojbe. Cijeli smisao cionizma leži u Jeruzalemu. Bilo koji dio teritorija između Jordana i Mediterana može i ne mora biti u sastavu Izraela – svaki osim Jeruzalema. Bez svog najsvetijeg mjesta, židovska država na Levantu nema smisla – mogla je isto tako biti i na Madagaskaru ili u Birobidžanu. No, Jeruzalem nije samo glavni grad Izraela, nego i budući glavni grad buduće palestinske države. Trumpov potez skandalozan je upravo zato što je priznanjem prvog doveo u pitanje drugo.
UN-ov plan za međunarodnu upravu u Jeruzalemu
Kad je osnivan Izrael, Plan Ujedinjenih naroda za podjelu Palestine iz 1947. predvidio je da Jeruzalem ostane izvan njega, kao posebna jedinica pod međunarodnom upravom. Židovi su prihvatili taj plan i 1948. proglasili državu na teritoriju koji im je dodijeljen. Američki predsjednik Harry Truman priznao je Izrael samo 11 minuta nakon što je David Ben-Gurion proglasio nezavisnost. Izrael je, kao jedina trajno stabilna demokratska država na Bliskom istoku, već tad postao prirodni američki saveznik. Arapske države u susjedstvu – Egipat, Jordan, Irak, Sirija i Libanon – nisu prihvatili plan i istog su dana napali Izrael. Ideja da će židovsku državu “baciti u more” se izjalovila – ne samo da se Izrael vlastitim snagama i neočekivano uspio obraniti, nego je pritom zauzeo i priključio dio teritorija koji su izvorno trebali činiti Palestinu te zapadni dio Jeruzalema. Ti teritoriji su ono što se danas smatra Izraelom.
Dva desetljeća kasnije, propao je još jedan pokušaj arapskih susjeda da okončaju postojanje židovske države. I ovog puta je Izrael zauzeo nove teritorije – Gazu od Egipta, Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem od Jordana. No, teritorije osvojene 1967. Izrael nije anektirao, nego je na njima uspostavio okupaciju, koja traje do danas. Iznimka je bio Istočni Jeruzalem, sa svetim mjestima Židova, kršćana i muslimana.
Pristup i upravljanje Brdom hrama, gdje su se nekad nalazili Prvi i Drugi židovski hram, a danas stoji zlatna kupola muslimanskog Svetišta na Stijeni i džamija al-Aksa, treće najsvetije mjesto u islamu, Izrael je stavio pod kontrolu Islamskog vakufa Jeruzalem, vjerske zaklade pod upravom jordanskog i saudijskog kralja. Zapadni zid nekadašnjeg Hrama i ostatak starog grada Jeruzalema, uključujući i kršćanska sveta mjesta Maslinsku goru, Golgotu i Sveti grob, Izrael je administrativno spojio sa zapadnim dijelom grada u “ujedinjeni” ili “nepodijeljeni” Jeruzalem i anektirao ga kao dio Izraela. Tu aneksiju do danas nije priznala niti jedna država.
Izrael je danas vojna, ekonomska i tehnološka supersila
U svijetu diplomacije, međunarodnih pregovora i mirovnih procesa, Istočni Jeruzalem – ili barem njegov dio – smatra se neupitnim budućim glavnim gradom buduće palestinske države. Jasno je da će Zapadni zid uvijek biti dio Izraela, jasno je da će Brdo hrama biti dio Palestine, ali nije jasno kako će se ostalo podijeliti. Pitanje razgraničenja u Jeruzalemu uvijek se ostavlja kao zadnje na dnevnom redu pregovora – i zato jer su druga pitanja objektivno važnija i lakše rješiva, i zato jer je pitanje Jeruzalema prvenstveno emotivno, nabijeno simbolikom, i teže rješivo. Razgraničenje na Zapadnoj obali može se postići na obostrano zadovoljstvo, razgraničenje u Jeruzalemu ne može – i Izrael i Palestinci će na kraju morati izgubiti bar dio onoga što ne žele izgubiti. Zato je prva lekcija mirovnog pregovaranja na Bliskom istoku: ostavi Jeruzalem za kraj.
Ne ako pitate Donalda Trumpa. Kad je došao na vlast, novi američki predsjednik je objavio da postizanje mira na Bliskom istoku “nije tako teško kao što su ljudi mislili sve ove godine”. I bez jeruzalemskog sindroma, Trump je uvjeren da će biti uspješniji u rješavanju raznih problema zato što – za razliku od prethodnika – o tim problemima ništa ne zna pa mu se čine jednostavni. Također, ne razumije da čineći više, postiže manje.
Paradoksalno, dugoročno najveću štetu od ovog poteza može imati – Izrael. Antagonizirajući Palestince i potpuno se svrstavajući na stranu vlade Benjamina Netanjahua, Trump ne čini uslugu Izraelu, nego samo diskvalificira Ameriku kao nepristranog posrednika na Bliskom istoku. Davno su prošla vremena u kojima je Izraelu trebalo da mu Amerika čuva leđa u sigurnosnom smislu. Izrael je vojno, ekonomski i tehnološki regionalna supersila, ima vojnu premoć nad svim potencijalnim protivnicima, s nekim bivšim neprijateljima (Egipat, Jordan) danas je u polu-savezničkim odnosima, s drugim rivalima (Saudijska Arabija) u prešutnoj strateškoj koaliciji. Izrael dijeli zabrinutost arapskih država zbog uspona Irana, koji je sve utjecajniji na Bliskom istoku. No, za razliku od arapskih država, Izrael je vojno moćniji od Irana, među ostalim i zato jer posjeduje – nikad priznato – nuklearno oružje.
Mirovna misija Trumpova zeta Jareda Kushnera
Zato je Izraelu Amerika korisnija kao neutralni posrednik i pregovarač koji nije odabrao stranu, nego kao svrstani saveznik. Prošlost je pokazala da je od takve američke uloge Izrael vrlo konkretno profitirao – mirovni sporazumi s oba bivša izraelska neprijatelja, Egiptom i Jordanom, potpisani su na travnjaku Bijele kuće, nakon američkog posredovanja. Trumpova odluka o Jeruzalemu isključila je mogućnost da se takvo što ponovi u mandatu ove administracije. Zbog te odluke Palestinci više ne prihvaćaju Ameriku kao posrednika, pa su tako propale nade da bi Trumpov zet i savjetnik Jared Kushner mogao riješiti pitanje mira na Bliskom istoku (ako je uopće bilo ikoga dovoljno naivnog da se tome nada).
S Kushnerom je otpočetka krenulo naopako. Umjesto da mu povjeri samo taj zadatak, toliko velik da su se na njemu lomile karijere najboljih diplomata, Trump je zeta zadužio da riješi mir na Bliskom istoku, ali u isto vrijeme ispregovara buduće odnose s najvećim američkim rivalom Kinom, buduće odnose s Meksikom (uključujući i gradnju zida koji bi Meksiko kao trebao platiti), postavio ga je za voditelja projekta reforme kaznenog sustava, voditelja projekta reforme skrbi za veterane, šefa projekta borbe protiv ovisnosti, i osobu odgovornu za reformu cijelog državnog aparata koji bi Kushner trebao ustrojiti da funkcionira “kao firma”.
Pritom Kushner nema niti jedan dan radnog iskustva u diplomaciji ili uopće u javnom sektoru. Zapravo, sav radni staž stekao je u obiteljskoj građevinskoj firmi, koju je preuzeo silom prilika kad mu je otac završio u zatvoru i koju je odveo u gubitak. Njegovoj poziciji nepristranog pregovarača s Palestincima nije pomoglo ni to što je Kushner pobožan Židov. Ako sve to i nije dovoljno, Kushnerova mirovna misija na Bliskom istoku propast će zato jer će se predsjednik do kraja godine vrlo vjerojatno potpuno riješiti zeta, koji je postao preveliki uteg u istrazi odnosa Trumpa i Rusije. Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Michael Flynn propjevao je upravo na štetu Kushnera, čije se ime spominje u većini komunikacija između Trumpove kampanje i raznih ruskih igrača.
Mistifikacije i teorije zavjere o židovskom utjecaju
Ukidanje i zadnje nade da će uskoro biti postignut sporazum između Izraela i buduće palestinske države loša je vijest za Palestince, koji već pola stoljeća žive pod izraelskom okupacijom, ali i za Izrael. Iako ga Trump nije tako zamislio, ovaj potez onemogućava rješenje palestinskog pitanja i time odgađa trenutak u kojem će Izrael dobiti legitimitet u očima onih koji su židovsku državu otpočetka htjeli “baciti u more”. Međunarodni legitimitet Izraela je neupitan, ali bi mirovni sporazum s Palestincima pružio Izraelu konačnu zadovoljštinu i uklonilo zaglavni kamen anticionističke platforme: ako bi pitanje Palestine i Palestinaca bilo riješeno, urušila bi se cijela struktura suvremenog protucionizma.
Nju ne dijele samo mnogi Arapi i muslimani, nego i dio europske ljevice, čak i neke države, poput Švedske, koje vode otvorenu protuizraelsku politiku. Nastanak palestinske države i pristanak Palestinaca na mir s Izraelom uklonilo bi glavni argument te politike. No, da bi se to dogodilo, za početak bi trebala postojati dobra volja s izraelske strane. Nje nema, barem dok je na vlasti Netanjahu. S ovakvim Trumpovim pristupom, Netanjahu nema nikakvog poticaja da promijeni svoju tvrdolinijašku politiku. Dapače, ovo je gorivo cijeloj jednoj školi mišljenja koja američku vanjsku politiku tumači kao odraz djelovanja izraelskog lobija.
Riječ je uglavnom o mistifikaciji, a u ekstremnijim slučajevima i o teoriji zavjere. Istina, u Sjedinjenim Državama živi otprilike jednak broj Židova kao u Izraelu (i više Židova nego u ostatku svijeta). No, američka politika vodi se prvenstveno svojim interesima, a Barack Obama pokazao je da oni mogu biti otvoreno suprotstavljani interesima vlade u Jeruzalemu. Otvoreni sukob Obame i Netanjahua oko naselja na Zapadnoj obali i nuklearnog sporazuma s Iranom kulminirao je 2015. govorom izraelskog premijera protiv američkog predsjednika u američkom Kongresu.
Međunarodno irelevantna američka administracija
Dvije godine kasnije, novi predsjednik napravio je nešto bez presedana – u potpunosti preuzeo pozicije izraelske vlade kao pozicije američke vanjske politike. Zbog Trumpova priznanja Jeruzalema za glavni grad Izraela, Amerika je postala osamljenija u svijetu nego što je bila 2003. godine, kad je Bush odlučio napasti Irak. Niti jedna država, osim Izraela, nije podržala Trumpovu odluku. Dapače, nekoliko najbližih američkih saveznica – Velika Britanija, Francuska, Italija – sazvale su hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a i tamo kritizirale Trumpa. “Ovaj američki potez nikome ne koristi”, rekao je britanski ambasador, čija je zemlja prije 14 godina pristala na Bushevu iračku avanturu. “Britanska ambasada je u Tel Avivu i tamo će i ostati do postizanja mirovnog sporazuma.” To da čak ni Britanci ne podržavaju Ameriku u tako važnom međunarodnom pitanju, govori koliko je Trumpova vanjska politika daleko od normalne.
Priznanje Jeruzalema napravilo je tako štetu izgledima za mirno rješenje palestinsko-izraelskog sukoba, ali još više je naškodilo samoj Americi. I to ne samo na očit način – izolacijom od svih saveznika, nego i simbolično. Kad je Trumpova odluka najavljena, Palestinci su zaprijetili s “tri dana gnjeva”, pa čak i s podizanjem nove, treće intifade. Iako je ozlijeđeno dvjestotinjak prosvjednika, a u razmjeni nekoliko raketa između Gaze i Izraela poginulo troje ljudi, opći ustanak Palestinaca nije se dogodio. Reakcija je, po mjerilima nasilja na Bliskom istoku, bila relativno mlaka. Zašto? Zato što na kraju nije ni važno što kaže Trump. Ova administracija toliko je međunarodno irelevantna, svojom voljom isključena iz svijeta, od TPP-a do Pariškog sporazuma, da protiv nje nema smisla ni prosvjedovati. Žalosno je to mjesto na kojem se našla Amerika – zadnja u Parizu, prva u Jeruzalemu.