A sve skupa se odvija bez ikakvog ozbiljnijeg institucionalnog otpora, ako izuzmemo nezabilježen slučaj kada je po nalogu ministra za vrijeme mandata Ranka Ostojića, policija pod fantomkama otukla sa spomenika natpis ‘Za dom spremni’. Čitava situacija straha od zamjeranja nastala je, pored opće višegodišnje i gotovo javne rehabilitacije NDH, zato što su doista mnogi ljudi iz HOS-a stradali u obrani zemlje, umnogome i iznad Dubrovnika.
Tu činjenicu nitko ne osporava, niti bi bio ikakav problem sjećati se tih ljudi, da u pozadini nije riječ o političkom mitingu koji služi za distribuciju ideja koje su motivirale nastanak te stranačke pravaške vojske. Jer koliko god mnogi od tih, tada mladih ljudi, možda i nisu vodili računa o tome, niti im je to bilo bitno, sam HOS je nastao u okviru jasne revizionističke pavelićevske ideologije.
Čitavoj toj generaciji je divan roman uostalom posvetio Damir Pilić u njegovom ‘Splittingu’, iskazujući jasnu naklonost prema tim ljudima, iz čega je sasvim jasno da nitko ne problematizira borbu i idealizam tih ljudi, nego ideološku pozadinu o kojoj se radi.
‘Nimalo slučajno, akademija održana u Lori’
A to o čemu je riječ, pored neoustaštva, odnosi se i na dvije sramotne teme iz splitskih devedesetih, logor u Lori i masovno izbacivanje ljudi iz stanova. Koje je bilo najveće upravo u ulici Ruđera Boškovića, u kojoj je podignut spomenik postrojbi čiji su pripadnici upadali u stanove, dok je pak ispred Lore podignut spomenik postrojbi čiji su pripadnici držali logor.
Uostalom, nimalo slučajno je akademija uoči jučerašnjeg okupljanja, održana u Lori. I odatle izlazi treći razlog izbjegavanja institucionalne politike da se jasno odredi prema ovom okupljanju. Činjenicom da su ovi spomenici podignuti i da su tako tragedije i zločini koji su počinjeni u ‘naše ime’ zapravo legalizirani, i to od strane mainstream politike, odnosno države, onemogućava ozbiljno suprotstavljanje ovoj praksi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘U Splitu je istinski razgovor o 90-ima temeljito onemogućen’
Preciznije govoreći, u Splitu je istinski razgovor o devedesetima temeljito onemogućen, pa i kanonizacijom Franje Tuđmana, i svi su izgledi da će tako ostati još dugo vremena. Što, naravno ne znači da se grad nije nimalo odmaknuo od tadašnje atmosfere, ili da nije uopće politički evoluirao i posvetio se temama suvremenog života u turističkom gradu.
No, unatoč tome, fascinira uvjerenje da je moguće nastaviti put ka budućnosti i normalnoj svakodnevici s kosturima koji ispadaju iz ormara i s potpuno izbrisanim sjećanjem na razdoblje koje je u punom smislu riječi definiralo suvremeni Split. Ako netko nekad i pomisli kako je to eventualno moguće, tu su deseti travnja svake godine i postrojavanje crnokošuljaša u ulici Ruđera Boškovića, da ih podsjete na to o kolikoj je iluziji riječ.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iz godine u godinu u Splitu 10. travnja gledamo miting ljudi u crnom. I nikome ništa
Sve to događa se na dan osnivanja ustaške NDH, čime je otklonjena i zadnja sumnja o čemu je zapravo riječ
Preciznije govoreći, u Splitu je istinski razgovor o devedesetima temeljito onemogućen, pa i kanonizacijom Franje Tuđmana, i svi su izgledi da će tako ostati još dugo vremena
Iz godine u godinu, sve od kada je splitska SDP-ovska gradska vlast na čelu s Ivom Baldasarom odlučila podići spomenik umjesto spomen-ploče posvećene HOS-u u ulici Ruđera Boškovića u Splitu 3, gledamo revizionistički miting u crnom pod patronatom Marka Skeje. I sve to na dan osnivanja ustaške NDH, čime je otklonjena i zadnja sumnja o čemu je zapravo riječ, budući da postrojba uopće nije osnovana tog dana, nego krajem lipnja.
A sve skupa se odvija bez ikakvog ozbiljnijeg institucionalnog otpora, ako izuzmemo nezabilježen slučaj kada je po nalogu ministra za vrijeme mandata Ranka Ostojića, policija pod fantomkama otukla sa spomenika natpis ‘Za dom spremni’. Čitava situacija straha od zamjeranja nastala je, pored opće višegodišnje i gotovo javne rehabilitacije NDH, zato što su doista mnogi ljudi iz HOS-a stradali u obrani zemlje, umnogome i iznad Dubrovnika.
Tu činjenicu nitko ne osporava, niti bi bio ikakav problem sjećati se tih ljudi, da u pozadini nije riječ o političkom mitingu koji služi za distribuciju ideja koje su motivirale nastanak te stranačke pravaške vojske. Jer koliko god mnogi od tih, tada mladih ljudi, možda i nisu vodili računa o tome, niti im je to bilo bitno, sam HOS je nastao u okviru jasne revizionističke pavelićevske ideologije.
Čitavoj toj generaciji je divan roman uostalom posvetio Damir Pilić u njegovom ‘Splittingu’, iskazujući jasnu naklonost prema tim ljudima, iz čega je sasvim jasno da nitko ne problematizira borbu i idealizam tih ljudi, nego ideološku pozadinu o kojoj se radi.
‘Nimalo slučajno, akademija održana u Lori’
A to o čemu je riječ, pored neoustaštva, odnosi se i na dvije sramotne teme iz splitskih devedesetih, logor u Lori i masovno izbacivanje ljudi iz stanova. Koje je bilo najveće upravo u ulici Ruđera Boškovića, u kojoj je podignut spomenik postrojbi čiji su pripadnici upadali u stanove, dok je pak ispred Lore podignut spomenik postrojbi čiji su pripadnici držali logor.
Uostalom, nimalo slučajno je akademija uoči jučerašnjeg okupljanja, održana u Lori. I odatle izlazi treći razlog izbjegavanja institucionalne politike da se jasno odredi prema ovom okupljanju. Činjenicom da su ovi spomenici podignuti i da su tako tragedije i zločini koji su počinjeni u ‘naše ime’ zapravo legalizirani, i to od strane mainstream politike, odnosno države, onemogućava ozbiljno suprotstavljanje ovoj praksi.
‘U Splitu je istinski razgovor o 90-ima temeljito onemogućen’
Preciznije govoreći, u Splitu je istinski razgovor o devedesetima temeljito onemogućen, pa i kanonizacijom Franje Tuđmana, i svi su izgledi da će tako ostati još dugo vremena. Što, naravno ne znači da se grad nije nimalo odmaknuo od tadašnje atmosfere, ili da nije uopće politički evoluirao i posvetio se temama suvremenog života u turističkom gradu.
No, unatoč tome, fascinira uvjerenje da je moguće nastaviti put ka budućnosti i normalnoj svakodnevici s kosturima koji ispadaju iz ormara i s potpuno izbrisanim sjećanjem na razdoblje koje je u punom smislu riječi definiralo suvremeni Split. Ako netko nekad i pomisli kako je to eventualno moguće, tu su deseti travnja svake godine i postrojavanje crnokošuljaša u ulici Ruđera Boškovića, da ih podsjete na to o kolikoj je iluziji riječ.