Izgledno je da će EU pasti u recesiju zbog virusa, što s Hrvatskom? Stručnjaci govore za Telegram

Uostalom OECD je ovih dana objavio kako je koronavirus najveći potres za svjetsku ekonomiju od financijske krize 2008. godine. Zbog toga su revidirali najave da će u 2020. globalni rast BDP-a iznositi oko 3 posto pa se sada predviđa da će svi biti sretni ako rast bude prepolovljen na 1,5 posto. I Velimir Šonje, ekonomski analitičar, konzultant, vlasnik tvrtke Arhivanalitika i stranice Ekonomski lab, smatra kako se ne može isključiti da će i Hrvatska zapasti u recesiju. “Recesija u EU je gotovo izvjesna jer je Italija u nju već bila ušla, a Njemačka se približavala njenom rubu i prije izbijanja epidemiološke krize. Za Hrvatsku je dodatni problem to što je talijansko gospodarstvo trenutačno kolabiralo, a ono je naš najveći trgovinski partner.”

Kriza će biti bitno različita od one 2008.

I profesor Vladimir Gligorov dugogodišnji znanstveni istraživač u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije u Beču, autor više knjiga, bivši predavač na Univerzitetu u Beču, redoviti suradnik više dnevnih i tjednih novina u Južnoj i Istočnoj Europi, također je uvjeren kako će se recesija teško izbjeći.

“S obzirom na to da je Kina blizu recesije, da Amerika teško može sama izdržati cijeli teret trenutne krize, Europi će biti praktički nemoguće izbjeći recesiju. No, može biti utješno to što će to biti prolazna recesija, bitno različita od financijske krize 2008. Dakako, ostavit će traga, bit će teških ekonomskih posljedica jer će šok epidemije koronavirusa puno koštati. Najteže će pogoditi turističke zemlje u kojima dominiraju uslužne djelatnosti. S makroekonomskog stajališta sve će se to oporaviti, ali mnogi će, upozoravam, teško stradati. No, ističem kad se kriza obuzda, ekonomije bi se trebale brzo vratiti na sadašnju razinu.”

Ekonomisti u ovom trenutku ne mogu davati procjene

I Velimir Šonje tvrdi kako je sadašnja kriza bitno različita od one iz 2008. godine. “Kriza 2008. izbila je unutar gospodarskog, odnosno financijskog sustava. Ova kriza dolazi izvana, kao nešto što u ekonomiji zovemo “egzogeni šok”, jer djeluje iz područja virologije i epidemiologije. Dakle, karakter krize je drugačiji. Ako me pitate za posljedice u smislu predviđanja snage krize, ekonomisti to u ovom trenutku ne mogu predvidjeti jer nemamo glavni input za prognoze. Ako epidemiolozi ne mogu dati prognozu trajanja epidemije i broja zahvaćenih ljudi po zemljama, jasno je da ni ekonomisti ne mogu procijeniti kako bi taj nepoznat broj mogao utjecati na gospodarstvo.”

Nema sumnje da će epidemija zadati težak udarac nacionalnim, ali i svjetskoj ekonomiji jer će dovesti do pada globalne potražnje te smanjenih ulaganja i povećanja broja nezaposlenih. Osim toga ova recesija još je po nečem specifična: ona je za razliku od prethodnih globalna, a nije ograničena na jedan ili dva kontinenta. To potvrđuje da je globalizacija srušila sve nacionalne i kontinentalne granice.

Trump će imati problema s davanjem objašnjenja

Profesor Gligorov posebno upozorava na to da će se, kad recesija prođe, postaviti pitanje odgovornosti vladajućih struktura u svim zemljama za ono što se događalo tijekom epidemije. U financijskoj krizi 2008., kaže, odgovornost su snosile korporativne strukture i nije se postavljalo pitanje neposredne političke odgovornosti vladajućih elita.

“Sada još to pitanje nitko ne postavlja, jer su svi zaokupirani borbom protiv bolesti. No, ponajprije u Italiji te SAD-u, svakako će ljudi tražiti od političara na vlasti odgovore na pitanja zašto se dopustilo da se epidemija tako razmaše, zašto je bilo toliko mrtvih, zašto se na vrijeme nisu poduzele potrebne mjere, zašto je sve to toliko koštalo… Za Italiju će to biti poseban problem jer je politički sistem u toj zemlji ionako nestabilan.

Američki predsjednik Donald Trump imat će pak puno muke objasniti zašto je problem koronavirusa u SAD tako dugo podcjenjivao. Ako se epidemija zaoštri i produlji, tada to nikako neće biti dobro na izborima ni po Trumpa, a ni po Republikansku stranku.” Jedino je sigurno da će biti potreban golem novac kako bi se sanirale nastale štete te kako bi se pomoglo državama koje će najteže stradati. Jer, kako kaže jedan analitičar “bolesna gospodarstva jednako su morbidna kao i bolesni ljudi, možda čak i više.”

‘Još bar tri, četiri tjedna nećemo davati procjene sezone’

Pojavljuju se teze kako bi Hrvatska mogla teško stradati kao kolateralna žrtva budući da je sve izglednije da će turizam, u najmanju ruku, pretrpjeti goleme gubitke. Stoga mnogi već upozoravaju kako će se tek sada vidjeti posljedice jednodimenzionalnosti razvoja hrvatskog gospodarstva koje se previše oslanjalo na turizam. Velimir Šonje kaže kako uopće ne razumije ljude koji iznose takve teze.

“Ne slažem se s takvim procjenama. Prvo, još barem tri, četiri tjedna, a možda i nešto dulje, nećemo moći dati iole pouzdanije procjene o tome što će se događati s glavnom sezonom. Ne moram objašnjavati kolika je razlika ako prihodi od turizma padnu za 1 posto, 10 posto ili 50 posto, a nitko ozbiljan u ovom trenutku neće odabrati niti jedan od tih brojeva i kladiti se na njega. Drugo, u krizi 2008. naučili smo da je glavni kanal međunarodnog prijenosa krize na naše gospodarstvo robni izvoz. Negativni šok na robni izvoz zbog recesije naših glavnih trgovačkih partnera jednako je opasan kao i turistički šok. Uostalom, Hrvatska dobiva oko 50 posto više deviza od robnog izvoza nego od turizma”.

Treba li hitno zatvarati granice, škole i urede?

U svijetu, pa i u Hrvatskoj, postoje dva potpuno oprečna i suprotstavljena stajališta o tomu kako se učinkovito boriti protiv epidemije. Dok jedni smatraju da odmah valja poduzeti sve najrigoroznije mjere, od, primjerice, zatvaranja granica, škola, vrtića, fakulteta, tvornica, ureda, drugi drže da bi takve drakonske mjere pogubno utjecale na ekonomiju pa time i na sposobnost država da se učinkovito bore protiv epidemije.

Veliki broj ekonomista uvjeren je da bi stavljanje cijelih država u karantenu nanijelo nenadoknadive štete svakoj ekonomiji. Suvremeni kapitalizam ovisi, kažu, o održavanju potražnje i dinamici proizvodnje te se zbog toga ne smiju pretjerano suzbijati gospodarske aktivnosti. Valja održavati potražnju i proizvodnju, čak uz određeni rizik za one koji se razbole. Idu čak tako daleko da svoju tezu brane zaključkom kako ljudi umiru i kada ekonomije pređu u recesiju. “Postoji bilanca rizika koja se procjenjuje.” U jednom su međutim mnogi suglasni: koronavirus neće okončati globalizaciju, ali će je promijeniti na bolje.

Ovo nije fiskalna kriza

Vladimir Gligorov pritom drži da vlade nemaju puno manevarskog prostora te da ne mogu puno učiniti jer tu ne pomaže puno fiskalna i monetarna politika. Upozorava da ne vrijedi davati novac građanima ako oni ne mogu ići van i kupovati.

“To nije fiskalna kriza. Vlada može financirati poduzeća koja neće moći raditi, ali to ne može funkcionirati na dulji rok. Valja stvoriti uvjete da zaposlenici mogu dolaziti na svoja radna mjesta, da poduzeća rade, proizvode i trguju, a tu vlada može malo učiniti.”

John Normand, strateg u banci JP Morgan, zaključio je kako država može odgovoriti jedino tako da osigura javnom zdravstvu da se ljudi testiraju, liječe, stavljaju u karantene, da im se osigura socijalna distanciranost i izolacija.

Vlada treba uvesti rasterećenja za privatni sektor

Za razliku od Gligorova i Normanda, Velimir Šonje smatra kako vlada može puno pomoći tvrtkama koje će zapasti u probleme. “Može uvesti privremena ili trajna rasterećenja, osobito na troškove rada, ukinuti plaćanje akontacija poreza na dobit za 2020. ako se očekuje sistemska kontrakcija ovogodišnje dobiti. Akontacije ionako nisu vladin novac nego novac poduzetnika te može ubrzati povlačenje sredstava iz EU fondova i realizaciju programa i ulaganja koji se financiraju iz tih izvora.

Ovakav vanjski šok je školski primjer kada je opravdano imati fiskalni deficit, samo pri tome treba paziti na strukturu koja ga stvara i njegovu visinu, kako ne bi došlo do skoka kamatnih stopa. Ključ je ne ponoviti pogrešku iz 2009. kada su povećavani porezi kako bi se obranile privilegije javnog sektora, a privatni pustio niz vodu. Sada moramo izvršiti snažan javni i politički pritisak da nikome više nikada ne padne na pamet onako upropastiti gospodarstvo. U krizi se tereti smanjuju, a ne povećavaju!”

Kakva poduzeća mogu preživjeti gotovo svaku recesiju

Na kraju je Velimir Šonje preporučio poduzetnicima da trebaju biti strpljivi i da nikako ne bi smjeli paničariti. “Još uvijek je moguće da ovo nakon nekoliko tjedana prođe. Stoga valja razviti plan oporavka, ako stvari pođu krivo i potraju, uz pogled i vjeru u dugi rok. Imati odgovor na pitanje odakle ću pribaviti dodatni kapital i na što ću ga najbolje potrošiti ako mi usfali sredstava za premoštavanje “rupe”. Tako nešto treba imati i u normalnim vremenima, samo je sada najpotrebnije.

Treće, maksimalno čuvati najvrjednije – ljude. Svi su se spremni “stisnuti” u dobrim firmama u kojima postoji povjerenje u trokutu vlasnici – menadžment – radnici. Za razliku od javnog sektora, u privatnom je svim dionicima jasno što raditi kada se desi nepredviđeni udar. Poduzeća koja unutarnje povjerenje uspiju pretvoriti u osjećaj da se svi nečega odriču preživjet će gotovo svaku recesiju jer će ključni timovi i znanje ljudi koji stvaraju novu vrijednost biti očuvani.”