Zbog čega manje godina radnoga staža u Saboru ili Vladi uz višestruko niže plaće nego na upravljačkim poslovima u gospodarstvu donosi višu „najvišu“ mirovinu limitiranu Zakonom i zbog čega uopće postoji „najviša“ starosna mirovina, ako postoji progresivna stopa poreza na dohodak i prirez, pitanje je bez ikakvoga suvislog odgovora.
U Hrvatskoj je do provođenja mirovinske reforme 2002. godine postojao samo javni sustav mirovinskoga osiguranja temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti. Taj sustav nije mogao egzistirati bez uplata iz državnoga proračuna još u devedesetim godinama prošloga stoljeća zbog osjetnoga smanjivanja broja zaposlenih i pogoršanja omjera između onih koji uplaćuju doprinose i umirovljenika.
Do toga je došlo ponajviše zbog prijevremenoga umirovljenja i ostvarivanja prava na mirovinu po različitim osnovama bez nekih naročitih ograničenja, preširokoga dijeljenja povlaštenih mirovina te konstantnoga povećanja udjela stanovnika starijih od 60 godina.
Broj osiguranika smanjen je od 1990. do 2000. godine s 1 968 000 na 1 381 000, a broj umirovljenika u istome razdoblju povećan je sa 656 000 na 1 019 000 te je omjer između zaposlenih i umirovljenih pao s 3,0 na 1,36. U 1996. godini rashodi HZMO-a iznosili su 10 milijardi kuna, a četiri godine kasnije bili su gotovo udvostručeni i iznosili su 19,5 milijardi kuna ili 12,8 % BDP-a.
Bankrot u prvoj polovici 90-ih
Uz sve navedeno od 1993. do 1997. mirovine nisu usklađivane u skladu s porastom plaća te je nakon odluke Ustavnoga suda 1998. godine država morala priznati postojanje duga prema više od 425 000 umirovljenika u iznosu od 11,5 milijardi kuna.
Znači, hrvatski mirovinski sustav bankrotirao je još u prvoj polovici devedesetih, a reforma provedena 2002. godine dobrano je zakasnila što mnogim generacijama hrvatskih građana postaje jasno tek kada dođe i njihov red za odlazak u mirovinu.
Pojednostavljeno, idealni mirovinski model trebao bi se bazirati na osobnome izdvajanju osiguranika u kapitaliziranu štednju za vrijeme radnoga vijeka uz državne socijalne transfere za sve one koji zbog nekih opravdanih razloga nisu mogli biti trajno ili djelomično radno aktivni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iznos se određuje arbitrarno
Naravno da takav model nije mogao i ne može zamijeniti sustav mirovinskoga osiguranja temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti u nekome doglednom roku, a to znači da će u cijelome prijelaznom razdoblju koje je započelo mirovinskom reformom i koje će trajati još desetljećima, iznos pojedinačne mirovine biti određivan arbitrarno i neće biti rezultat ukupno uplaćenih mirovinskih doprinosa.
Visina mirovine za osiguranike 1. stupa određuje se tako da se osobni bodovi (mirovinski staž i plaća) pomnože s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine (AVM), pri čemu je ovaj zadnji arbitrarno prenisko postavljen. Budući da se polugodišnje usklađenje AVM-a provodi u istoj mjeri prema promjeni indeksa troškova života i indeksa plaća, iznos prosječne mirovine sve će više zaostajati za iznosom prosječne plaće, pod uvjetom da će plaće rasti brže od troškova života.
Naravno da je ta formula za izračun mirovine mogla biti određena i potpuno drugačije, kao što su na drugačiji način mogli biti definirani iznosi najniže i najviše mirovine ili prava i iznosi mirovina ostvarenih i određenih prema posebnim propisima i da je sve to zajedno eklatantan primjer političkoga odlučivanja koje nikada nije bilo predmetom iole značajnije javne rasprave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jesu li umirovljenici svjesni kako im se određuje mirovina
Više je nego sigurno da velika većina hrvatskih umirovljenika, ali i većina onih koji će u narednim godinama otići u mirovinu, uopće nije svjesna činjenice da je iznos njihove mirovine ponajviše rezultat diskrecijske političke odluke, a daleko manje iznosa doprinosa koje su za vrijeme svoga radnog vijeka uplatili u javni sustav mirovinskoga osiguranja.
U rujnu ove godine ukupan broj korisnika mirovina uključivši i međunarodne ugovore bio je 1 236 848, a broj osiguranika bio je za 30 % veći i iznosio je 1 604 453. Osim takvog omjera između umirovljenika i zaposlenih trebamo sagledati i činjenicu da prosječan staž za 680 457 umirovljenika u starosnoj mirovini iznosi 32 godine, za 98 242 onih u invalidskoj mirovini 21 godinu, a za 183 538 korisnika obiteljske mirovine 28 godina.
To sve zajedno postaje sasvim dovoljna podloga za političko arbitriranje. Ako tome pridodamo i 180 160 korisnika mirovina priznatih ili određenih po posebnim propisima među kojima je 70 816 hrvatskih branitelja koji imaju prosječan radni staž od 18 godina, 49 587 onih kojima su mirovine priznate prema općim propisima, a određene prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata i koji imaju prosječan staž od 29 godina, 6771 pripadnika HVO-a koji su ostvarili prosječan radni staž od 6 godina 10 mjeseci i 13 dana, 15 906 djelatnih vojnih osoba i 16 850 policijskih i pravosudnih službenika koji imaju prosječni radni staž od 30 odnosno 32 godine jasno je da je netko donio odluku vrijedi li više mirovina nakon 65 godina starosti, 40 godina rada i uplata doprinosa temeljem prosječne plaće ili mirovina pedesetogodišnjaka nakon 10 ili 20 godina rada „priznata ili određena po posebnim propisima“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Anomalije u iznosima prosječnih mirovina
Planirani ukupni rashodi za mirovine u 2021. iznose 42,63 milijardi kuna što je valjda dovoljno velik iznos da se o strukturi i načinu njegove raspodjele povede politička i javna rasprava. Ako trećina hrvatskih umirovljenika, prema definiciji Europske komisije, živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, onda raspodjela više od desetine nacionalnoga BDP-a sukladno neodrživim „formulama“ i posebnim propisima mora biti predmetom preispitivanja kao i još jedne reforme mirovinskoga sustava.
Iz priloženih grafova i površnome promatraču vidljive su neke od anomalija u iznosima prosječnih mirovina. Nije valjda zabranjeno uočiti da kategorija „Hrvatski branitelj“ čini 6,2 % svih korisnika mirovina, ali i 11,9 % ukupnog iznosa isplaćenih mirovina u rujnu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ili drugačije, kako je moguće da je u rujnu u Hrvatskoj bilo svega 1749 korisnika najviše starosne mirovine, imali su prosječni staž od 37 godina, kojima je mirovina isplaćena prema Zakonu o najvišoj mirovini u prosječnom neto iznosu od 7 482,36 kuna, a u istome mjesecu 687 bivših zastupnika Hrvatskoga sabora, članova Vlade i Ustavnoga suda imalo je prosječnu mirovinu od 10 518,61 kunu uz ostvareni prosječni radni staž od 32 godine i 11 mjeseci?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog čega manje godina radnoga staža u Saboru ili Vladi uz višestruko niže plaće nego na upravljačkim poslovima u gospodarstvu donosi višu „najvišu“ mirovinu limitiranu Zakonom i zbog čega uopće postoji „najviša“ starosna mirovina, ako postoji progresivna stopa poreza na dohodak i prirez, pitanje je bez ikakvoga suvislog odgovora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Iznosi mirovina u Hrvatskoj određeni su ponajviše političkim odlukama, a ne uplatama doprinosa. Takav sustav je neodrživ
Goranko Fižulić analizira anomalije u hrvatskom mirovinskom sustavu
Zbog čega manje godina radnoga staža u Saboru ili Vladi uz višestruko niže plaće nego na upravljačkim poslovima u gospodarstvu donosi višu „najvišu“ mirovinu limitiranu Zakonom i zbog čega uopće postoji „najviša“ starosna mirovina, ako postoji progresivna stopa poreza na dohodak i prirez, pitanje je bez ikakvoga suvislog odgovora.
U Hrvatskoj je do provođenja mirovinske reforme 2002. godine postojao samo javni sustav mirovinskoga osiguranja temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti. Taj sustav nije mogao egzistirati bez uplata iz državnoga proračuna još u devedesetim godinama prošloga stoljeća zbog osjetnoga smanjivanja broja zaposlenih i pogoršanja omjera između onih koji uplaćuju doprinose i umirovljenika.
Do toga je došlo ponajviše zbog prijevremenoga umirovljenja i ostvarivanja prava na mirovinu po različitim osnovama bez nekih naročitih ograničenja, preširokoga dijeljenja povlaštenih mirovina te konstantnoga povećanja udjela stanovnika starijih od 60 godina.
Broj osiguranika smanjen je od 1990. do 2000. godine s 1 968 000 na 1 381 000, a broj umirovljenika u istome razdoblju povećan je sa 656 000 na 1 019 000 te je omjer između zaposlenih i umirovljenih pao s 3,0 na 1,36. U 1996. godini rashodi HZMO-a iznosili su 10 milijardi kuna, a četiri godine kasnije bili su gotovo udvostručeni i iznosili su 19,5 milijardi kuna ili 12,8 % BDP-a.
Bankrot u prvoj polovici 90-ih
Uz sve navedeno od 1993. do 1997. mirovine nisu usklađivane u skladu s porastom plaća te je nakon odluke Ustavnoga suda 1998. godine država morala priznati postojanje duga prema više od 425 000 umirovljenika u iznosu od 11,5 milijardi kuna.
Znači, hrvatski mirovinski sustav bankrotirao je još u prvoj polovici devedesetih, a reforma provedena 2002. godine dobrano je zakasnila što mnogim generacijama hrvatskih građana postaje jasno tek kada dođe i njihov red za odlazak u mirovinu.
Pojednostavljeno, idealni mirovinski model trebao bi se bazirati na osobnome izdvajanju osiguranika u kapitaliziranu štednju za vrijeme radnoga vijeka uz državne socijalne transfere za sve one koji zbog nekih opravdanih razloga nisu mogli biti trajno ili djelomično radno aktivni.
Iznos se određuje arbitrarno
Naravno da takav model nije mogao i ne može zamijeniti sustav mirovinskoga osiguranja temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti u nekome doglednom roku, a to znači da će u cijelome prijelaznom razdoblju koje je započelo mirovinskom reformom i koje će trajati još desetljećima, iznos pojedinačne mirovine biti određivan arbitrarno i neće biti rezultat ukupno uplaćenih mirovinskih doprinosa.
Visina mirovine za osiguranike 1. stupa određuje se tako da se osobni bodovi (mirovinski staž i plaća) pomnože s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine (AVM), pri čemu je ovaj zadnji arbitrarno prenisko postavljen. Budući da se polugodišnje usklađenje AVM-a provodi u istoj mjeri prema promjeni indeksa troškova života i indeksa plaća, iznos prosječne mirovine sve će više zaostajati za iznosom prosječne plaće, pod uvjetom da će plaće rasti brže od troškova života.
Naravno da je ta formula za izračun mirovine mogla biti određena i potpuno drugačije, kao što su na drugačiji način mogli biti definirani iznosi najniže i najviše mirovine ili prava i iznosi mirovina ostvarenih i određenih prema posebnim propisima i da je sve to zajedno eklatantan primjer političkoga odlučivanja koje nikada nije bilo predmetom iole značajnije javne rasprave.
Jesu li umirovljenici svjesni kako im se određuje mirovina
Više je nego sigurno da velika većina hrvatskih umirovljenika, ali i većina onih koji će u narednim godinama otići u mirovinu, uopće nije svjesna činjenice da je iznos njihove mirovine ponajviše rezultat diskrecijske političke odluke, a daleko manje iznosa doprinosa koje su za vrijeme svoga radnog vijeka uplatili u javni sustav mirovinskoga osiguranja.
U rujnu ove godine ukupan broj korisnika mirovina uključivši i međunarodne ugovore bio je 1 236 848, a broj osiguranika bio je za 30 % veći i iznosio je 1 604 453. Osim takvog omjera između umirovljenika i zaposlenih trebamo sagledati i činjenicu da prosječan staž za 680 457 umirovljenika u starosnoj mirovini iznosi 32 godine, za 98 242 onih u invalidskoj mirovini 21 godinu, a za 183 538 korisnika obiteljske mirovine 28 godina.
To sve zajedno postaje sasvim dovoljna podloga za političko arbitriranje. Ako tome pridodamo i 180 160 korisnika mirovina priznatih ili određenih po posebnim propisima među kojima je 70 816 hrvatskih branitelja koji imaju prosječan radni staž od 18 godina, 49 587 onih kojima su mirovine priznate prema općim propisima, a određene prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata i koji imaju prosječan staž od 29 godina, 6771 pripadnika HVO-a koji su ostvarili prosječan radni staž od 6 godina 10 mjeseci i 13 dana, 15 906 djelatnih vojnih osoba i 16 850 policijskih i pravosudnih službenika koji imaju prosječni radni staž od 30 odnosno 32 godine jasno je da je netko donio odluku vrijedi li više mirovina nakon 65 godina starosti, 40 godina rada i uplata doprinosa temeljem prosječne plaće ili mirovina pedesetogodišnjaka nakon 10 ili 20 godina rada „priznata ili određena po posebnim propisima“.
Anomalije u iznosima prosječnih mirovina
Planirani ukupni rashodi za mirovine u 2021. iznose 42,63 milijardi kuna što je valjda dovoljno velik iznos da se o strukturi i načinu njegove raspodjele povede politička i javna rasprava. Ako trećina hrvatskih umirovljenika, prema definiciji Europske komisije, živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, onda raspodjela više od desetine nacionalnoga BDP-a sukladno neodrživim „formulama“ i posebnim propisima mora biti predmetom preispitivanja kao i još jedne reforme mirovinskoga sustava.
Iz priloženih grafova i površnome promatraču vidljive su neke od anomalija u iznosima prosječnih mirovina. Nije valjda zabranjeno uočiti da kategorija „Hrvatski branitelj“ čini 6,2 % svih korisnika mirovina, ali i 11,9 % ukupnog iznosa isplaćenih mirovina u rujnu.
Ili drugačije, kako je moguće da je u rujnu u Hrvatskoj bilo svega 1749 korisnika najviše starosne mirovine, imali su prosječni staž od 37 godina, kojima je mirovina isplaćena prema Zakonu o najvišoj mirovini u prosječnom neto iznosu od 7 482,36 kuna, a u istome mjesecu 687 bivših zastupnika Hrvatskoga sabora, članova Vlade i Ustavnoga suda imalo je prosječnu mirovinu od 10 518,61 kunu uz ostvareni prosječni radni staž od 32 godine i 11 mjeseci?
Zbog čega manje godina radnoga staža u Saboru ili Vladi uz višestruko niže plaće nego na upravljačkim poslovima u gospodarstvu donosi višu „najvišu“ mirovinu limitiranu Zakonom i zbog čega uopće postoji „najviša“ starosna mirovina, ako postoji progresivna stopa poreza na dohodak i prirez, pitanje je bez ikakvoga suvislog odgovora.